Supreme Court partially allowed appeal, reducing prison term from two to one year and six months due to mitigating circumstances.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia partially upheld the defendant's appeal against a first-instance conviction for causing death by traffic accident. While the court rejected the claim regarding the factual findings and the safety measure restricting vehicle categories, it found the original two-year prison sentence excessively harsh given significant mitigating factors. Consequently, the court reduced the sentence to one year and six months while confirming the safety measure.
Legislator headnote
AI generatedčl. 42. t. 2. KZ SFRJ; čl. 379. ZKP: The second-instance court must independently assess the appropriateness of the first-instance penalty and may reduce it if the original sentence fails to account for significant mitigating circumstances such as the victim's special health condition or the defendant's own injuries.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-192/1991-3
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Kocijančić Erike kao predsjednika vijeća, te Svedrović Marijana, mr Frančula Rudolfa, Primorac Vladimira i Potrebica Ante kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. B. A., zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 2. u vezi s čl. 163. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Rijeci od 2. studenog 1990. g. br. K-58/89 u sjednici održanoj 10. srpnja 1991. saslušavši zamjenika javnog tužioca Hrvatske
Hranjski Marijana,
p r e s u d i o je:
I. Djelomično se uvažava žalba opt. B. A., preinačuje se prvostepena presuda u odluci o kazni te se opt. B. A. za kriv. djelo iz čl. 168. st. 2. KZH u vezi s čl. 163. st. 1. KZH zbog kojeg je oglašen krivim prvostepenom presudom temeljem čl. 168. st. 2. KZRH, primjenom čl. 42. t. 2. i 43. st. 1. t. 1. KZ SFRJ, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.
II. Povodom žalbe opt. B. A. po službenoj dužnosti mjera sigurnosti iz čl. 68. st. 1. KZ SFRJ izrečena po prvostepenom sudu izriče se za motorna vozila "B" kategorije.
III. U ostalom dijelu žalba optuženika odbija se kao neosnovana, te se u ostalom nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostepena presuda.
O b r a z l o ž e n j e :
Pobijanom presudom Okružni sud u Rijeci oglasio je krivim opt. B. A. zbog kriv. djela iz čl. 168. st. 2. u vezi s čl. 163. st. 1. KZRH te ga je osudio, temeljem čl. 168. st.
2. KZRH primjenom čl. 42. t. 2. i 43. st. 1. t. 1. KZ SFRJ na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.
Temeljem čl. 68. st. 1. KZ SFRJ optuženiku je izrečena mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom za vrijeme od dvije godine.
Protiv te presude žali se opt. B. A. putem braniteljice Ž. M., odvjetnice iz N. M., zbog: povrede
I Kž 192/1991-3 krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predložio je da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Javni tužilac Hrvatske, izjašnjavajući se temeljem čl. 370. st. 2. ZKP, predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana kod kojeg je prijedloga zamjenik javnog tužioca ostao i u sjednici vijeća.
Prije upuštanja u razmatranje žalbenih razloga ovaj drugostepeni sud ispitao je temeljem čl. 376. st. 1. t. 1. ZKP da li postoji povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. t. 1., 5, 6, 8. do 11 ZKP na koje povrede mora po službenoj dužnosti paziti i utvrdio da takve povrede nisu počinjene.
Žalba optuženika je samo djelomično osnovana i to u odnosu na kaznu.
Suprotno žalbenim navodima, po, ocjeni ovog drugostepenog suda, prvostepeni je sud temeljem izvedenih dokaza njihovom pažljivom i kritičnom ocjenom, uključivši i obranu optuženika, pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice te je potpuno i određeno izložio koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, a dao je pritom osobito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza.
Nije osnovan prigovor optuženika kako je brzina automobila utvrđena, ponajprije temeljem nalaza i mišljenja prometnog vještaka M. ing. S., na temelju nepouzdanih pokazatelja s obzirom da nema tragova kočenja. Naime, prometni vještak je vrlo savjesno, temeljito, odgovorno i nepristrano, a u skladu s pravilima struke, nakon izvršene rekonstrukcije događaja, služeći se dokazima u spisu: posebno zapisnika uviđaja, skicom lica mjesta i fotoelaboratom (na str. 87-94 spisa kao i na glavnoj raspravi 2. studenog 1989. godine – list 122 spisa) iznio svoj nalaz i mišljenje. U svom zaključnom mišljenju on vrlo argumentirano zaključuje da je brzina vozila optuženika u času nastanka opasne situacije, tj. zanašanja i skretanja vozila van kolnika iznosila oko 85 km/sat, a što je više od dvostruko veće brzine koja je dopuštena za kretanje vozila na tom mjestu (do 40 km/sat). Uslijed nedostatka tragova kočenja, vještak je brzinu vozila izračunao na temelju tragova zanašanja nakon skretanja sa kolnika, udara u kamen s desne strane, te tragova zanašanja po bankini i struganja po kolniku te pad u provaliju i prevrtanja na krov, te energije od 30.968 KPM koja ostvaruje ovakve učinke a koju proizvodi brzina osobnog vozila oko 85 km/sat.
Da je optuženik vozio brzinom od 50 km/sat kako on tvrdi u obrani i žalbi, onda bi učinci, t j . kretanje, zanašanje, klizanje, prevrtanje, bili sasvim drugačiji, a vjerojatno ne bi ni došlo, a pogotovo ne do ovakvih posljedica po život i tjelesni integritet putnika u vozilu vozača, te vozila.
Nema sumnje da je upravo nedozvoljena brzina, kojom je optuženik kritične zgode upravljao vozilom pod utjecajem alkohola, uzrokom ove prometne nesreće. Nije zato osnovan
I Kž 192/1991-3 prigovor optuženika kako prvostepeni sud nije na to pitanje odgovorio odnosno utvrdio te odlučne činjenice. Optuženik u žalbi tvrdi kako je skrenuo sa vozilom sa kolnika zbog nailaska autobusa iz suprotnog pravca koji je dijelom prelazio na kolovoznu traku kojom je vozio optuženik. Uostalom da je tome tako, kako tvrdi optuženik u žalbi, dokaz je činjenica da se do udarca u kamen kraj kolnika ne radi o tragovima zanašanja u dužini od 9,4 m već o tragovima vožnje po rubu kolnika, a optuženik i dvojica svjedoka ^potvrđuju kako je iz suprotnog pravca nailazio autobus.
Iz zapisnika o uviđaju kojeg je izvršio istražni sudac nedvojbeno proizlazi da tragovi zanašanja a ne vožnje kako tvrdi optuženik, počinju odmah uz sam desni rub kolnika. O nađenim tragovima istražni sudac na strani 2 zapisnika o uviđaju (list 21 spisa) konstatira: "Prvi nađeni trag je trag zanašanja desnih kotača vozila uz sam desni rub kolnika i počinje kod betonskog vodovodnom propusta ... te se proteže uz desni rub kolnika u dužini od 60,90 m". Iz zapisnika o uviđaju, a i skice lica mjesta, također je jasno da su tragovi desnih kotača i, do kamena, u koji je vozilo sa desnim pneumaticima udarilo, tragovi zanašanja a ne normalne vožnje.
Istina, osim optuženika u istražnom postupku i na glavnoj raspravi, o većem vozilu koje je išlo iz suprotnog pravca govori još i svjedok G. M. ali oni ne govore da se radilo o autobusu već o vozilu većem od automobila. Međutim, bez obzira da li je riječ o autobusu ili drugom vozilu, s pravom je prvostepeni sud zaključio kako vozač tog vozila navodnim zauzimanjem dijela kolovozne trake po kojoj se svojim kolima kretao optuženik, nije prouzrokovao prometnu nesreću. To zbog toga jer je optuženik pod utjecajem alkohola (sa 1,22 promila apsolutnog alkohola u krvi u pripitom stanju) sa očito smanjenim vozačkim sposobnostima vozio automobilom brzinom oko 85 km/sat, znatno iznad dopuštene brzine (40 km/sat) te je zbog toga izgubio kontrolu nad vozilom, a ne zbog nailaska vozila iz suprotnog pravca. Da je tome tako proizlazi iz činjenice da je kontrolu nad vozilom izgubio u jednom blagom lijevom zavoju kada nije ni mogao vidjeti da li je neko vozilo znatno udaljenije od njegovog, zašlo na njegovu kolovoznu traku.
Neutemeljen je i prigovor optuženika i žalbe kako na tom mjestu (gdje je kolnik širok 5,10 m, zavojit i sa neucrtanom središnjom linijom) nije brzina vozila, ograničena do 40 km/sat, i to iz razloga jer vozače na to upozorava prometni znak postavljen 200 -300 m s desne strane prije mjesta nesreće a koje se ograničenje očito odnosi i na mjesto gdje se nesreća dogodila, a takav zaključak proizlazi i iz mišljenja-prometnog vještaka. Uostalom da je optuženik poštivao, makar i ne u potpunosti, ograničenje brzine najvjerojatnije ne bi došlo do prometne- nesreće a pogotovo ne sa ovakvim posljedicama.
Prvostepeni je sud temeljem iscrpnog, argumentiranog i stručnog nalaza i mišljenja stalnog vještaka iz oblasti sudske medicine D.-B. dr R. (na glavnoj raspravi 1. veljače 1991. godine list 80 spisa) utvrdio stupanj alkoholiziranosti optuženika tempore criminis, a koje je mišljenje spomenuti vještak dala na temelju podataka iz spisa. Da je optuženik kritične večeri konzumirao alkohol, pa i bio pod utjecajem alkohola, proizlazi iz iskaza svjedoka G. M. i svj. Z. L., pa i iz obrane samog optuženika. Zato nije osnovan prigovor
I Kž 192/1991-3
optuženika iz žalbe, kako ova pravno relevantna činjenica nije pravilno utvrđena i to zbog toga jer nije bilo dovoljno pouzdanih elemenata za ovakav (pravilan) zaključak.
Optuženik u žalbi ukazuje kako tjelesne povrede ošt. K. T., koje je ovaj dobio prilikom prometne nesreće, ni pojedinačno ni skupno, nisu takvog značaja da bi izazvale njegovu smrt, pa da prema tome nije utvrđena uzročna veza između smrti K. T. i prometne nesreće, pogotovo jer je smrt oštećenika prijavljena kao da je nastupila u 23,50 sati, a prometna nesreća dogodila se u 22,30 sati.
Iz dokaza koji se nalaze u spisu (zapisnika o uviđaju list 20 i zapisnika o obdukciji - list 62 spisa) nesumnjivo proizlazi da je ošt. K. T. preminuo na licu mjesta prilikom slijetanja i prevrtanja vozila, pa zato nije od posebne važnosti sa kojim satom je prijavljena njegova smrt što optuženik navodi u žalbi, jer ta (sporedna) činjenica, koja nije utvrđivana u krivičnom postupku odnosno na glavnoj raspravi, nema nikakvog značaja za donošenje pravilne odluke.
Prvostepeni je sud potpuno i pravilno uzrok smrti K. T., a koja smrt je nastupila kao posljedica ove prometne nesreće, utvrdio temeljem zapisnika o obdukciji (list 62 spisa), te nalaza i mišljenja spomenutog medicinskog vještaka dr R. D.-B. koja je izričito izjavila (list 80 spisa) da je kod K. T. nađeno specijalno stanje organizma koje je označeno kao timično limfatična konstitucija zbog prisutnosti prsne žlijezde sa hipoplazijom nadbubrežnih žlijezda i suženja aorte, pa je zbog takvog specijalnog stanja organizma uslijed stresa prilikom prometne nesreće došlo do zastoja rada srca i smrti K. T.. Spomenuti vještak je također decidirano izjavila da niti jedna od tjelesnih povreda koje je K. T. zadobio nije bila smrtonosna.
Prvostepeni je sud potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice koje su podloga za donošenje zakonite odluke, te za svoje stavove i zaključke dao prihvatljive i valjane argumente. Nema zato potrebe za izvođenjem novih dokaza, prometnog medicinskog i toksikološkog vještačenja koje u svojoj žalbi predlaže optuženik.
Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni je sud pravilno primijenio krivični zakon, zato nije osnovana žalba optuženika zbog povrede krivičnog zakona.
Bez obzira što se optuženik izričito ne žali i zbog izrečenih sankcija tj. kazne i mjere sigurnosti ovaj Vrhovni sud kao drugostepeni sud ispitao je temeljem čl. 379. ZKP, i odluku o kazni i mjeri sigurnosti koje je izrekao prvostepeni sud. Po ocjeni ovog Vrhovnog suda kao drugostepenog izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine prestroga je.
Naime, prvostepeni sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio olakotne okolnosti na strani optuženika kao što su: neosuđivanost, da je i sam zadobio tjelesne povrede, da mu je smrtno stradao bliski prijatelj, da se radi o pozitivnoj ličnosti, a uopće nije cijenio, svakako vrlo značajnu činjenicu da je do smrti K. T. došlo zbog specijalnog stanja njegovog organizma, jer same tjelesne povrede koje je on zadobio u prometnoj nesreći uopće nisu bile smrtonosne.
I Kž 192/1991-3
Navedene brojne olakotne okolnosti takove su prirode u svojoj skupnosti da se doista radi o osobito olakotnim okolnostima (čl. 42. t. 2. KZ SFRJ) pa se može očekivati postizanje svrhe kažnjavanja i sa blažom kaznom od one koju je optuženiku izrekao prvostepeni sud.
Povodom žalbe optuženika utvrđeno je da je prvostepeni sud propustio odrediti na koju kategoriju vozila se odnosi mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom iz čl. 68. st. 1. KZ SFRJ izrečena prema optuženiku.
Kako je opt. B. A. prometnu nesreću izazvao osobnim vozilom kao vozač "B" kategorije te imajući u vidu obrazloženje presude suda prvog stupnja (na listu 7 predzadnji stavak) očito je da se mjera sigurnosti koja je izrečena po prvostepenom sudu odnosi na vozila "B" kategorije pa je ovaj drugostepeni sud povodom žalbe optuženika a temeljem čl. 379. i 367. st. 2. ZKP odlučio kao pod toč. II izreke ove presude. S obzirom da je optuženik prometnu nesreću izazvao pod utjecajem alkohola te imajući u vidu posljedice koje su nastale ovom nesrećom, po ocjeni ovog drugostepenog suda osnovano je prvostepeni sud izrekao ovu mjeru sigurnosti.
Iz navedenih razloga a temeljem čl. 384. ZKP presuđeno je kao u izreci presude.
U Zagrebu, 10. srpnja 1991.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Tomerlin-Almer Rajka, v.r.
Kocijančić Erika, v.r.