Pž-8306/2012-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

86. Pž-8306/12-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kamelije Parać, predsjednice vijeća, Gorane Aralice Martinović, sutkinje izvjestiteljice i Alice Pelicarić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz Z., Z. 6, kojeg zastupa punomoćnik R. M., odvjetnik u Z., H. 16, protiv tuženika M. d.d., Z., R. 2, kojeg zastupa punomoćnik M. L., odvjetnik u O. društvu L. & P. j.t.d., Z., B. 29, radi isplate iznosa od 586.560,00 kn, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog

suda

u

Zagrebu

poslovni

broj

P-5404/08 od 19. rujna 2012., u sjednici vijeća održanoj 9. rujna 2015.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5404/08 od 19. rujna 2012. u točki 1. izreke.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5404/08 od 19. rujna 2012. u točki 2. izreke u dijelu u kojem je naloženo tužitelju u roku od osam dana naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 37.725,00 kn i sudi:

Nalaže se tužitelju platiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 40.225,00 kn (četrdesettisućadvijestotinedvadesetipet kuna) u roku od osam dana.

r i j e š i o j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5404/08 od 19. rujna 2012.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova za sastav žalbe u iznosu od 8.125,00 kn (osamtisućastotinudvadesetipet kuna) kao neosnovan.

Obrazloženje

Pobijanom presudom prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 474.560,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do plaćanja (točka 1. izreke). Točkom 2. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 37.725,00 kn. Pobijanim rješenjem odbačena je tužba kao nedopuštena u dijelu u kojem tužitelj traži isplatu iznosa od 112.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 30. kolovoza 1999. do isplate.

Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tužitelj bio vlasnik 320 dionica tuženika od 1994. godine do dana podnošenja tužbe u predmetnom postupku (15. srpnja 2004.), te da u ovom postupku potražuje isplatu dividende za 1994., 1995., 1996., 1997., 1998. i 2003. godinu.

Primjenom petogodišnjeg zastarnog roka, prvostupanjski sud je zaključio da je tužiteljevo potraživanje isplate dividende za 1994., 1995., 1996. i 1997. godinu u zastari, a kako tijekom postupka nije s dovoljnim stupnjem izvjesnosti mogao utvrditi da je tuženik priznanjem duga prekinuo tijek zastare (čl. 387. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO), odnosno da se nakon proteka zastarnog roka odrekao zastare (čl. 365. i čl. 366. st. 1. ZOO-a), te kako stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga, to je primjenom odredaba čl. 387. st. 1. i 2., čl. 365. i čl. 366. st. 1. ZOO-a i pravila o teretu dokaza odlučio kao u točki 1. izreke presude.

Budući da je prethodno, odlukom prvostupanjskog suda poslovni broj P-2536/04 od 22. ožujka 2005. (točka I. izreke te odluke), potvrđene presudom ovog suda poslovni broj Pž-4898/05 od 27. kolovoza 2008. pravomoćno odlučeno o zahtjevu za isplatu iznosa od 112.000,00 kn s pripadajućim kamatama, a radi se o odnosu između istih stranaka po istom pitanju - isplati dividende za 1998. godinu, što je, između ostalog predmet i ovog postupka, prvostupanjski sud je na temelju odredbe čl. 288. st. 2. u vezi s čl. 333. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u izreci pobijanog rješenja.

O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredaba čl. 154. st. 1., čl. 151., 155. i 164. Zakona o parničnom postupku.

Protiv pobijane presude i protiv rješenja tužitelj je podnio žalbu iz svih žalbenih razloga s prijedlogom da ih sud ukine i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

U žalbi je u bitnom naveo da utužena tražbina nije u zastari, te da je pogrešan zaključak suda da tužitelj nije predložio valjane dokaze na okolnost prekida tijeka zastare. Tvrdi da je sud presudu utemeljio na iskazima tuženikovih dioničara, iskaze kojih je trebao cijeniti pristranim, a nije, dok je iskaz svjedokinje R. M., supruge tužitelja pogrešno cijenio pristranim. Osim toga, da nije jasno zbog čega sud nije, kako navodi „priznao“ dopis tuženikove pravne službe na temelju kojeg je predmetni postupak pokrenut. Ostaje kod tvrdnje da je tuženikova pravna služba u pisanom dopisu priznala utuženu tražbinu bez upiranja na zastaru. Tvrdi da je sud pogrešno odbio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka H. Š., jer je on mogao razjasniti tko je tuženikovoj pravnoj službi dao ovlast da se tužitelju dostavi visina utužene tražbine bez prigovaranja zastari, kao i da takvo izviješće potpiše. Dakle on je mogao navesti tko je taj dopis potpisao, i tada bi se ta osoba u postupku saslušala kao svjedok. Ostaje kod tvrdnje da je pred Općinskom sudom u Zagrebu u istoj činjeničnoj i pravnoj stvari u predmetu poslovni broj Pr-2559/94 donesena odluka o prekidu tog postupka, koja okolnost tvrdi utječe i na prekid zastare, jer su u međuvremenu nastale nove okolnosti (kazneni postupak protiv odgovornih osoba tuženika). Navodi i da su mu povrijeđena, ustavom zajamčena temeljna prava i sloboda kao čovjeka i građanina.

Protiv pobijane presude u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka žalbu je izjavio tuženik prijedlogom da ovaj sud preinači odluku o troškovima i naloži tužitelju naknaditi tuženiku trošak za sastav žalbe u iznosu od 8.125,00 kn. Iz tuženikove žalbe proizlazi da se žali na troškove postupka koji mu nisu priznati i tvrdi da mu je za zastupanje na ročištu 12. travnja 2012. prvostupanjski sud trebao priznati troškove prema Tbr. 9. t. 1. Odvjetničke tarife, jer se na tom ročištu raspravljalo o glavnoj stvari. Osim toga, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, tvrdi da ima pravo na naknadu troškova za sastav podnesaka od 23. rujna 2011. i 31. svibnja 2011., kao i trošak uredno zatražene sudske pristojbe u iznosu do 5.000,00 kn.

Odgovore na žalbu protivne strane stranke nisu podnijele.

Tužiteljeva žalba nije osnovana.

Tuženikova žalba je djelomično osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu i rješenje na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 148/11-pročišćeni tekst i 25/13; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda pravilna i zakonita, osim u dijelu odluke o troškovima postupka, dok je pobijano rješenje pravilno i zakonito u cijelosti.

Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tužitelj bio vlasnik 320 dionica tuženika od 1994. godine do dana podnošenja tužbe u predmetnom postupku koji je započeo 15. srpnja 2004. i vodio se pod poslovnim brojem Pž-2536/04 i u kojem je tužitelj od tuženika zahtijevao isplatu neisplaćene dividende za 1994., 1995., 1996., 1997., 1998. i 2003. godinu.

Predmet spora, po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 4. lipnja 2012. (list 287. spisa) je tužiteljev zahtjev za isplatu dividende za 1994., 1995., 1996., 1997. i 1998. godinu u iznosu od 586.320,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama, koje na iznos od 118.640,00 kn teku od 17. ožujka 1995. do isplate, na iznos od 118.640,00 kn teku od 27. rujna 1996. do isplate, na iznos od 118.640,00 kn od 25. srpnja 1996. do isplate, na iznos od 118.400,00 kn od 28. rujna 1998. do isplate i na iznos od 112.000,00 kn od 30. kolovoza 1999. do isplate.

Tijekom postupka, presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-2536/04 od 22. ožujka 2005. odlučeno je da je tuženik dužan isplatiti tužitelju dividendu za 1998. i 2003. godinu, dok je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatu dividende za 1994., 1995., 1996. i 1997. godinu. Kako je presudom ovog suda poslovni broj Pž-4898/05 od 27. kolovoza 2008., potvrđena navedena presuda prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je tuženiku naloženo platiti tužitelju dividendu za 1998. i 2003. godinu, te kako tužitelj i u ovom ponovljenom postupku između ostalog ponovno potražuje i isplatu dividende za 1998. godinu u iznosu od 112.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, to je pravilno zaključio prvostupanjski sud da je u tom dijelu riječ o pravomoćno presuđenoj stvari, te je, suprotno žalbenim navodima, pravilnom primjenom odredbe čl. 288. st. 2. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 333. st. 2. ZPP-a u, pobijanim rješenjem u tom dijelu odbacio tužbu. Stoga je na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

U odnosu na tužiteljev zahtjev za isplatu dividende za 1994., 1995., 1996. i 1997. godinu, treba reći da između stranaka nije sporno da je tužitelj bio dioničar i imatelj 320 dionica tuženika u 1994., 1995., 1996. i 1997. godini, kao ni da tužitelju dividenda za te godine nije isplaćena, iako o isplati iste postoje odluke glavne skupštine. Visina dividende nije bila sporna tijekom postupka.

Iako je tužba u predmetnom postupku podnesena 2004. godine, te iako potraživanje isplate dividende zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina iz čl. 371. ZOO-a (kako je to prethodno obrazloženo u odluci ovog suda poslovni broj Pž-4898/05 od 27. kolovoza 2008., a u ovom postupku, između stranaka nije bilo sporno), sporno je da li je tužiteljeva tražbina isplate dividende za 1994., 1995., 1996. i 1997. godinu zastarjela.

Tužitelj naime, tijekom postupka, kao i u žalbi tvrdi da je došlo do prekida tijeka zastare jer je tuženik, za vrijeme dok je zastara tekla (tijekom zastarnog roka) priznao dug, a tvrdi i da se tuženik nakon proteka zastarnog roka odrekao zastare.

Prema odredbi čl. 387. st. 1. i 2. ZOO-a zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug. Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom vjerovniku, nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje osiguranja. Priznanje duga kojim se zastarijevanje prekida, neovisno o tome je li priznanje učinjeno na posredan ili neposredan način, mora biti jasno, određeno i bezuvjetno i mora se dati u tijeku zastarnog roka. Ono dakle mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da dug zaista priznaje, odnosno takvo da se na siguran način očituje volja dužnika da dug zaista priznaje.

Dužnik se može odreći zastare, nakon što protekne vrijeme određeno za zastaru (argumentum a contrario čl. 365. ZOO-a), a pismeno priznanje zastarjele obveze smatra se kao odricanje od zastare (čl. 366. st. 1. ZOO-a).

Prema tome, ukoliko do priznanja duga dolazi tijekom zastarnog roka, tada priznanje duga može biti dano i u usmenoj formi, međutim, ukoliko se dug priznaje nakon što nastupi zastara, ono tada mora biti dano u pisanom obliku i smatra se kao odricanje od zastare.

Suprotno žalbenim navodima, pravilno je zaključio prvostupanjski sud da dokument „specifikacija potraživanja od 15. siječnja 2004.“ (list 6. spisa; dalje Specifikacija) nije ni priznanje duga ni odricanje od zastare.

Naime, u Specifikaciji su navedena tužiteljeva potraživanja prema tuženiku s osnova neisplaćene dividende za 1994., 1995., 1996., 1997. i 1998. godinu, koja je tuženik, prema tvrdnji tužitelja tim dokumentom pismeno priznao i na taj način se odrekao zastare.

Prije svega, raspravljajući o isplati dividende za 1994., 1995., 1996. i 1997. godinu, treba reći da je iz sadržaja Statuta i njegove izmjene (čl. 46.) prvostupanjski sud pravilno utvrdio da dividenda dospijeva na naplatu u roku od 90 dana po zaključenju glavne skupštine na kojoj je određena, kao i da su skupštine na kojima su donesene odluke za isplatu navedenih dividendi održane 1995., 1996., 1997. i 1998. godine (koje činjenice između stranaka nisu ni sporne). Slijedom navedenog, kao i prethodnog izlaganja, u konkretnom slučaju ne može biti riječ o priznanju duga, budući da s obzirom na zastarni rok od pet godina, Specifikacija nije sačinjena tijekom zastarnog roka, nego nakon proteka zastarnog roka.

Suprotno žalbenim navodima, navedena specifikacija ne može se smatrati ni pisanim priznanjem, ni odricanjem od zastare iz čl. 366. ZOO-a, jer specifikacija, odnosno dopis od 15. siječnja 2004. nije ovjeren ni poslovnim pečatom, niti potpisom tuženika, odnosno tuženikovog zastupnika po zakonu, a to je na dan kada je Specifikacija sastavljena bio Vlado Žibrat, koji je jedini bio ovlašten svojim potpisom ovjeriti dokument kojim tuženik priznaje dug, odnosno odriče se zastare, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Prema tome, suprotno žalbenim navodima, slijedom obrazloženog, „specifikacija potraživanja od 15. siječnja 2004.“ može se smatrati pisanim priznanjem duga iz čl. 387. ZOO-a, odnosno odricanjem od zastare iz čl. 366. ZOO-a, kako je to pravilno utvrdio i zaključio i prvostupanjski sud.

Jednako, a u skladu s prethodno obrazloženim, ni dopis tuženika od 21. siječnja 2004. (list 206. spisa) ne može se smatrati priznanjem duga iz čl. 387. ZOO-a, jer je prije svega dan nakon proteka zastarnog roka. Osim toga, dopis tuženika potpisala je pravna služba tuženika (potpis nečitak), a ne osoba ovlaštena za zastupanje tuženika u tom razdoblju (V. Ž.). Zbog navedenog se, suprotno žalbenim navodima, dopis tuženika od 21. siječnja 2004. ne može smatrati ni pismenim odricanjem od zastare u smislu odredbe čl. 366. ZOO-a, kako je to, pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

U odnosu na dopise, koje je tužitelj dostavio sudu podneskom predanim na ročištu 21. studenog 2011. (list 237.-244. spisa), iz podataka u spisu proizlazi da se radi o pismenoj (putem faxa) korespondenciji s kraja 1994. i početka 1995. godine, između tužitelja i I. N., koji je, kako to proizlazi iz podataka u sudskom registru, do 24. listopada 2000. bio predsjednik uprave tuženika, dakle osoba ovlaštena za zastupanje tuženika. Tim dopisima, stranke su pokušale riješiti situacije, kao što su otkup dionica, rukovođenje pogona tuženika u Libiji i troškovi vezani uz to, odnosno situacije koje nemaju veze sa predmetnim postupkom dakle isplatom dividende za 1994., 1995., 1996. i 1997. godinu, odnosno eventualnim priznanjem duga ili odricanjem od zastare, kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud. Suprotno žalbenim navodima, tužitelj nije dokazao svoju tvrdnju da je, I. N. putem telefona 1996. ili 1997. godine rekao R. M. da će dividenda biti isplaćena, a neosnovano tvrdi da je time tuženik usmeno priznao utuženo dugovanje.

Prema odredbi čl. 8. ZPP-a koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Prvostupanjski sud je, postupajući u skladu s citiranom odredbom, suprotno žalbenim navodima, pravilno ocijenio da ne može prihvatiti iskaz svjedokinje R. M. (supruge tužitelja) kao uvjerljiv, jer o odlučnoj činjenici – da je I. N. usmeno, putem telefona, R. M., priznao dugovanje i tako prekinuo zastaru - ne postoje drugi dokazi, a svjedokinja je kao supruga tužitelja, zainteresirana za rezultat odnosno uspjeh tužitelja u ovoj parnici.

Jednako tako, pravilno je prvostupanjski sud iskaz svjedoka I. N., koji je od osnivanja tuženika (1995. godine) do 24. listopada 2000., bio zamjenik predsjednika uprave tuženika ocijenio uvjerljivim, te ga u cijelosti prihvatio, pravilno obrazlažući da njegov iskaz ne proturječi ostalim pisanim dokazima u dijelu vođenih pregovora između tužitelja i tuženika i pokušaja razrješenja niza međusobnih spornih odnosa (već spomenuti otkup dionica, rukovođenje pogona tuženika u Libiji i troškovi vezani uz to). Osim toga pravilno je prihvatio njegov iskaz i u dijelu u kojem svjedok navodi da se ne sjeća telefonskog razgovora vezanog za obećanje isplate duga prema supruzi tužitelja, kako zbog proteka vremena od navodnog telefonskog razgovora do dana iskazivanja pred sudom, tako i zbog svoje funkcije kod tuženika u to vrijeme, kao i uloge u pokušaju razrješenja međusobnih, prethodno spomenutih odnosa između stranaka, zbog kojih je zasigurno imao više kontakata telefonom te je životno i logično da se ne sjeća svih.

Međutim, ovdje se ukazuje tužitelju, kao što mu je to pravilno ukazao i prvostupanjski sud u pobijanoj odluci, da i neovisno o ocjeni iskaza svjedoka R. M. i I. N., priznanje duga mora biti izričito dano od strane dužnika prema vjerovniku, te da se stoga i eventualno priznanje duga R. M., supruzi tužitelja, ne bi moglo tumačiti priznanjem duga tužitelju kao vjerovniku, jer bi bilo dano trećoj osobi, a ne vjerovniku, ovdje tužitelju.

Suprotno žalbenim navodima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da ni dopis koji prileži listu 199. i 200. spisa ne može biti akt o priznanju duga, jer je pisan rukom i nečitak, pa nije moguće utvrditi što na njemu piše, kao ni tko ga je pisao. Osim toga, na dopisu nema datuma, potpisa ni pečata tuženika. Točno je da je svjedok L. N. u svom iskazu naveo da je dopis pisao on kao koncept u odnosu na pismo gospodina Šošića te da je isti napisan negdje 1995. godine. S tim u vezi, suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud odbio izvesti dokaz saslušanjem H. Š., pravilno obrazlažući da tužitelj nije naveo okolnosti na koje predlaže saslušati svjedoka, niti je naveo kakvim bi eventualnim saznanjima mogao taj svjedok raspolagati. Za dodati je da je tužitelj mogao tijekom saslušanja svjedoka I. N. pitanjima nadopuniti i zaokružiti njegov iskaz i na taj način eventualno točno utvrditi kojim eventualnim saznanjima raspolaže H. Š., što je međutim propustio učiniti. Iz podataka u spisu, i to preslike zapisnika i rješenja u predmetu koji se pred Općinskim građanskom sudom u Zagrebu vodi pod poslovnim brojem Pr-2559/94. (listovi 275.-276. spisa), proizlazi da je u tom postupku D. M. tuženik, a tužitelji su 1. M. d.d. Z. i 2. M.-podružnica L. d.d., pa već iz tog proizlazi da se taj postupak zasigurno ne vodi radi isplate dividende, odnosno da nije riječ o postupku koji se vodi „radi iste činjenične i pravne stvari“, kako to pogrešno navodi žalitelj.

Nadalje, iz rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2559/94 od 11. srpnja 2003. proizlazi da je u tom postupku utvrđen prekid postupka u odnosu na tužitelja 2. M.-podružnica L. d.d., jer je nad tim društvom otvoren stečajni postupak. Međutim, suprotno žalbenim navodima, navedena okolnost niti utječe niti može utjecati na prekid zastare u predmetnom postupku u kojem D. M. od M. d.d. Z. potražuje isplatu dividende od društva M. d.d. Zagreb.

Okolnosti, na koje se, iako nejasno tužitelj poziva navodeći samo da je riječ o „kaznenom postupku protiv odgovornih osoba tuženika“, nisu od utjecaja i ne mogu biti od utjecaja u predmetnom postupku, jer tužitelj niti navodi niti dokazuje da raspolaže pravomoćnom presudom kaznenog suda u smislu odredbe čl. 12. st. 3. ZPP-a. Međutim, ako bi tužitelj naknadno i raspolagao takvom presudom, njegova prava bi bila zaštićena u okviru instituta ponavljanja postupka (čl. 421.- 428. ZPP-a).

Na temelju odredbe čl. 117. st. 3. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10) sudovi sude na temelje Ustava i Zakona. Po ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud je poštujući odredbu navedenog članka zakonito proveo postupak i donio pravilnu i zakonitu odluku. Ako žalitelj i nadalje smatra da su mu u postupku povrijeđena ustavom zajamčena temeljna prava i sloboda kao čovjeka i građanina, upućuje se žalitelj da ispitivanje takve eventualne povrede nije predmet ispitivanja ovog postupka, već je za ocjenu postojanja takve eventualne povrede propisan drugi put pravne zaštite.

Slijedom svega prethodno obrazloženog, proizlazi da isprave dostavljene u spis, koje bi eventualno i mogle imati značaj priznanja duga, nisu potpisale za to ovlaštene osobe tuženika, odnosno zastupnika po zakonu (L. N. od 1995. do 2000. godine, a od 2000. do 2009. V. Ž.), kako je to, suprotno žalbenim navodima, pravilno utvrdio i zaključio prvostupanjski sud (čl. 365. i 366. ZOO-a). Jednako, pravilno a suprotno žalbenim navodima, zaključio je prvostupanjski sud da iz ostalih izvedenih dokaza nije bilo moguće utvrditi odlučnu činjenicu u ovom postupku, a to je da je tuženik tijekom zastarnog roka priznao dug, odnosno da se nakon proteka zastarnog roka tuženik pismeno odrekao zastare, a kako tužitelj nije imao drugih dokaznih prijedloga tijekom postupka (čl. 219. ZPP-a), izvođenjem kojih bi se mogla utvrditi navedena odlučna činjenica, to je pravilnom primjenom materijalnog prava i pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Kako u postupku donošenja pobijane presude i u samoj presudi nije uočena niti neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo presudu potvrditi u točki 1. njene izreke (točka I. izreke ove presude).

Međutim, osnovano navodi tuženik u svojoj žalbi da je odlučujući o troškovima postupka, prvostupanjski sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo.

Pogrešnom primjenom Tbr. 9.3. u vezi s Tbr. 50. i 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 148/09; dalje: Tarifa/09), prvostupanjski sud je za zastupanje na tom ročištu tuženiku odredio naknadu u iznosu od 625,00 kn. Naime na tom ročištu nije objavljena presuda (Tbr. 9.3. Tarife), nego se raspravljalo o procesnim pitanjima (daljnjem izvođenju tijekom postupka predloženih dokaza), stoga tuženiku za zastupanje na tom ročištu pripada naknada u iznosu od 3.125,00 kn (Tbr. 9.2. u vezi s Tbr. 50. i 42. Tarife).

Suprotno žalbenim navodima, tuženik nema pravo na naknadu troškova za sastav podnesaka od 23. rujna 2011. i 31. svibnja 2011., budući da tim podnescima tuženik dostavlja punomoć, odnosno požuruje postupanje suda, stoga ti podnesci, nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Osim toga, suprotno žalbenim navodima, tuženik nema pravo na naknadu troška za sudske pristojbe u iznosu do 5.000,00 kn, jer osim što nije u skladu s odredbom čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a određeno naveo na što se sudska pristojba odnosi (odgovor na tužbu, presudu ili sl.), nije ni dokazao da je istu platio, niti spisu prileži dokaz o plaćanju iste.

Slijedom svega, valjalo je na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a preinačiti odluku o troškovima iz točke 2. izreke pobijane presude i odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

Odlučujući o tuženikovim troškovima žalbenog postupka, ocjena je ovog suda da tuženiku isti ne pripadaju, s obzirom na to da je uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva koji se odnosi na sporedno potraživanje (troškovi postupka). Stoga je na temelju odredbe čl. 154. st. 3. vezi s čl. 166. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

U Zagrebu 9. rujna 2015.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

KAMELIJA PARAĆ, v.r.