Gž x-342/2011-2 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gžx-342/2011

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Luke Grgata kao predsjednika vijeća, Borisa Mimice kao suca izvjestitelja te Andree Boras Ivanišević kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. M. D. ud. I. i 2. A. D. pok. I., oboje iz T., oboje zastupani po punomoćniku Š. K., odvjetniku u S., protiv tuženika: 1. M. V. i. 2. Z. V., oboje iz S., oboje zastupani po punomoćnici D. K., odvjetnici u T., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj IIP-180/04 od 12. studenoga 2010. u sjednici vijeća održanoj dana 2. listopada 2014.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj IIP-180/04 od 12. studenoga 2010. u pobijanom dijelu pod točkom II. i III. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na tužene, pod točkom V. izreke kojim je prihvaćen trošak u odnosu na tuženika 2 Z. V., i rješenje kojim se odbija prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere.

r i j e š i o j e

Ukida se presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj IIP-180/04 od 12. studenoga 2010., u pobijanom dijelu pod točkom I. kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika 1. M. V. kao i u odluci o trošku pod točkom IV. izreke, te se predmet u tom ukinutom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Pobijanom prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika 1. M. V. kojim je isti dužan tužiteljima u roku od 15 dana isplatiti iznos od 178.952,16 EUR s pripadajućom zateznom kamatom pobliže označenom kao pod točkom I. izreke. Istom presudom pod točkom II. i III. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika 1. M. V. za isplatu protuvrijednosti iznosa od 99.701,91 EUR sa pripadajućom kamatom odnosno kunske protuvrijednosti od 178.952,16 EUR, dok je u odnosu na tuženu 2. Z. V. u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev za isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 278.654,07 EUR s pripadajućom zateznom kamatom pobliže označenim pod točkom III. odbijane presude.

Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženiku 1. M. V. da tužiteljima naknadi na jednake dijelove parnični trošak u iznosu od 123.736,99 kuna (točka IV. izreke) dok je točkom V izreke određeno da su tužitelji dužni na jednake dijelove naknaditi tužiteljici 2. Z.

V. parnični trošak u iznosu od 189.956,34 kune.

Pobijanim rješenjem odbijen je prijedlog za tužitelja za određivanje privremene mjere.

Protiv navedene presude i rješenja žale se tužitelji u dijelu pod točkom II. i III. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev, te u odluci o trošku pod točkom V. izreke, kao i rješenja kojim je odbijen prijedlog za izdavanje privremene mjere, iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13, dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik se žali i pobija prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. izreke kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev, te u odluci o troškovima postupka pod točkom IV. izreke iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. ZPP-a s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači u skladu s žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, a istom obistine troškovi sastavljanja žalbe.

Na žalbe nije odgovoreno.

Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za povratom zajma u iznosu od 545.000 DEM kojeg je prednik tužitelja pok. I. D. tuženiku 1 M. V. pozajmio dana 14. listopada 1992.

Sud prvog stupnja je u pravilno provedenom postupku utvrdio slijedeće:

- da je prednik tužitelja sad pok. I. D. pozajmio tuženiku 1 M. V. iznos od 570.000

DEM dana 14. listopada 1992.,

- da na poleđini te pozajmice stoji izjava tuženika pod 1 od 3. siječnja 1993. iz koje proizlazi da isti priznaje dug u iznosu od 545.000 DEM,

- da tuženici navedeni zajam nisu vratili tužiteljima,

- da su tužitelji radi povrata zajma ustali tužbom pred Općinskim sudom u Splitu dana 6. veljače 2004.,

Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda svoju osnovu imaju u sadržaju dokaza provedenih u postupku koje dokaze je sud prvog stupnja ispravno ocijenio kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge.

Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da u vrijeme sklapanja ugovora o zajmu na snazi je bio preuzeti Zakon o deviznom poslovanju o kreditnim odnosima s inozemstvom ("Narodne novine", broj 93/91, dalje ZDP).

Naime, iz odredaba članka 76. preuzetog ZDP-a, članka 15. istog Zakona, članka 11. Uredbe o uvjetima i načinu održavanja likvidnosti u plaćanjima prema inozemstvu ("Narodne novine", broj 62/92 i 79/92), članka 10. navedene Uredbe objavljene u "Narodnim novinama", broj 53/93, te članka 10. stavka 3 Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata ("Narodne novine", broj 91 A/93, dalje: ZODS), proizlazi da je pozajmljivanje deviza u tuzemstvu bilo dopušteno u razdoblju od 31. prosinca 1985. i od 1. siječnja 1992., a zabranjeno u razdoblju od 1. siječnja 1986. do 31. prosinca 1989. te od 2. listopada 1992. pa nadalje.

Kako su stranke sklopile ugovor o zajmu dana 14. listopada 1992., to je jasno da je isti pravno nevaljan i ništav u smislu odredbe članka 103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO), koji se u svezi s odredbom članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO) primjenjuju u konkretnom slučaju, propisano je da je ugovor ništav koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske prisilnim propisima te moralu društva.

Prema odredbi članka 104. stavka 1. ZOO-a propisano je da u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Pravilno prvostupanjski sud u pobijanoj presudi navodi da je obveza vraćanja onog što je primljeno po osnovu ništavog ugovora o zajmu dospijeva u trenutku nastupa ništavosti, koja je u konkretnom slučaju nastupila u vrijeme sklapanja ugovora o zajmu, pa i zastarni rok počima teći prvog dana nakon predaje novca kako to propisuje odredba članak 361. stavak 1. ZOO-a.

Rok zastare potraživanja kao što je ovo s osnova vraćanja stečenog bez osnove je 5 godina u smislu odredbe članka 371. ZOO-a, a koji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla. U konkretnom slučaju to je 14. listopada 1992. od kada je i nastala obveza tuženika na vraćanje predniku tužitelja odnosno tužiteljima ništavim pravnim poslom stečenih deviznih iznosa. Zastarni rok od 5 godina isticao je dakle 14. listopada 1997.

Tužitelji su podnijeli tužbu protiv tuženika tražeći isplatu utuženog iznosa 6. veljače 2004., dakle izvan zastarnog roka od 5 godina, što znači da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja.

Međutim, odredbom članka 366. ZOO-a, propisano je da pisano priznanje zastarjele obveze smatra se kao odricanje od zastare, a isti takav učinak ima i davanje zaloga ili kojeg drugog osiguranja za zastarjelo potraživanje.

Dakle, da bi se dužnik odrekao od prava koja mu pripadaju zbog nastupa zastare, on se mora u pismenoj formi odreći zastare ili dati osiguranje za zastarjelo potraživanje. Zahtjev pismene forme je bitan uvjet za pravnu valjanost odricanja od zastare nakon proteka zastarnog roka, stoga ukoliko odricanje nije u kvalificiranoj formi isto je bez pravnog učinka.

Dakle, u konkretnom slučaju potpuno je nebitan iskaz saslušanih svjedoka, M. R., I. M., Ž. T., B. P., I. P., N. P. i G. K. P., o priznanju duga od strane tuženika 1. M. V. datog tužiteljici M. D. u ljeto 2002., jer priznanje nakon nastupa zastare mora biti dano u pisanom obliku, kako to ispravno ocjenjuje prvostupanjski sud

Zbog toga je žalbeni razlog tužitelja odbijen kao neosnovan.

Ispravno prvostupanjski sud zaključuje da tužena ad. 2 nije bila u nikakvom obveznopravnom odnosu s prednikom tužitelja pok. I. D., i da tužitelji uopće nisu iznosili činjenice iz kojih bi proizlazila eventualna solidarna odgovornost tužene pod 2 temeljem članka 295. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine", broj 11/78, 45/89, 59/90, dalje: ZBPO). No, neovisno od solidarne odgovornosti tužene ad. 2 u smislu odredbe članka 295. ZBPO-a u odnosu na žalbene navode tužitelja navesti je slijedeće:

Naime, prema odredbi članka 414. stavka 1. ZOO-a, svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njeno ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjeno, ali kada jedan dužnik ispuni obvezu ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju.

Međutim, iz činjenice da su tuženici solidarni dužnici ne proizlazi da su oni i jedinstveni suparničari, tj. ne smatraju se kao jedna parnična stranka kada radnje pojedinog suparničara imaju učinak i na ostale suparničare koji su propustili poduzeti tu određenu parničnu radnju. S tim u vezi, ispravno je prvostupanjski sud postupio kada je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu 2 . Z. V., te je ispravno odlučio kada je pod točkom II. i III. pobijane presude odbio tužbeni zahtjev smatrajući da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja.

Međutim, osnovano tuženik 1. M. V. u žalbi ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da bi on u predmetu pod poslovnim brojem IIP-1195/00 na ročištu od 14. listopada 2002. u svom iskazu djelomično priznao zastarjelu obvezu.

Naime, priznanje duga mora biti izričito i određeno, bez obzira na to je li učinjeno neposredno ili posredno tako da je nedvojbeno izraženo dužnikova volja da dug prizna.

I prema shvaćanju ovog suda iz sadržaja navedenog zapisnika od 14. listopada 2002., ne može se sa sigurnošću utvrditi je li se tuženik 1 M. V. odrekao zastare i dijelom priznao dug, pa činjenično stanje u ovom dijelu ostalo je nepotpuno utvrđeno.

Slijedom sveg iznesenog pozivom na odredbu članka 368. stavka 1. ZPP-a žalbu tužitelja je valjalo odbiti u pobijanom dijelu pod točkom II. i III. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev i potvrditi prvostupanjsku presudu u tom dijelu, dok je uvažavanjem žalbe tuženika 1 na temelju odredbe članka 370. ZPP-a u pobijamo dijelu pod točkom I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tu presudu valjalo ukinuti i predmet u tom dijelu vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kod odluke o parničnom trošku tužene 2. Z. V., izražene pod točkom V izreke.

U odnosu na žalbeni navod tužitelja kojim se pobija prvostupanjsko rješenje o odbijanju prijedloga za određivanjem privremene mjere, pravilno je prvostupanjski sud odbio zatraženi prijedlog budući tužitelji nisu dokazali da bi tuženici bili vlasnici nekretnina na kojima traže zabranu raspolaganja.

U nastavku postupka prvostupanjski sud će dopuniti činjenično stanje, po potrebi saslušati parnične stranke, kao i izvesti dokaze koje stranke predlože, shodno uputama ovog ukidnog rješenja, nakon čega će pravilnom primjenom materijalnog prava ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu u preostalom dijelu a time i o troškovima postupka (članak 166. stavak 4. ZPP-a).

U Splitu 2. listopada 2014.

Predsjednik vijeća:

Luka Grgat, v. r.