Revr-1027/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1027/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića kao predsjednika vijeća, Nenada Perina, Željka Glušića, Aleksandra Peruzovića i Renate Šantek kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz L., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž- 517/09-2 od 05. svibnja 2009., kojima je djelomično potvrđena i djelomično ukinuta presuda bez održavanja rasprave Općinskog suda u Varaždinu – Stalne službe u Ivancu poslovni broj P-416/09-5 od 13. ožujka 2009., u sjednici održanoj 30. listopada 2009.,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se revizija tuženice te se preinačuje presuda Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-517/09-2 od 05. svibnja 2009. u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen, a odnosi se na odluku o glavnoj stvari, kao i presuda bez održavanja rasprave Općinskog suda u Varaždinu – Stalne službe u Ivancu poslovni broj P-416/09-5 od 13. ožujka 2009. u pogledu odluke o glavnoj stvari i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 915,00 kn.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom bez održavanja rasprave suđeno je:

„Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj – Ministarstvu unutarnjih poslova Z. da tužitelju B. D. izvrši uplatu iznosa od 915,00 kn (devetstotinapetnaest kuna), s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. 05. 2007. godine do dana 31. 12. 2007. godine po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), a od 01. 01. 2008. godine do isplate prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05), za svako polugodište, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu (objavljenoj svakog 1. siječnja i 1. srpnja ćanoj za pet postotnih poena, kao i da mu naknadi troškove u „Narodnim novinama“), uve

ovog parničnog postupka u iznosu od 305,00 kn, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.“ Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev za isplatu 915,00 kn. U ostalom dijelu u kojem je dosuđena isplata zatezne kamate kao i u pogledu odluke o troškovima postupka prvostupanjska presuda je ukinuta i u tom dijelu predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tuženica na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07 i 84/08 – dalje: ZPP) navodeći dva pravna pitanja za koja smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana u smislu navedene odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

Navodi da u odnosu na ta dva pravna pitanja postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, a da su u konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi zauzeli pogrešno pravno stajalište.

Zbog toga predlaže da se donesene odluke ukinu i odbaci tužbu, a podredno da se pobijanu presudu preinači uz naknadu troškova postupka.

U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže da se reviziju tuženice odbije kao neosnovanu.

Revizija je osnovana.

U ovom predmetu u reviziji su postavljena sljedeća dva pravna pitanja:

- pripada li stranci koja je podnijela zahtjev za mirno rješenje spora po odredbama čl. 186.a ZPP, pravo na naknadu troškova zastupanja po odvjetniku u tom postupku u slučaju kada je Republika Hrvatska nakon podnošenja prijedloga dobrovoljno ispunila obvezu i nije došlo do pokretanja postupka,

- pripada li stranci pravo na naknadu navedenih troškova u slučaju kad je zahtjev dobrovoljno ispunjen te nije došlo do pokretanja postupka, ali nije bila riječ o zahtjevu za čije ostvarenje bi bilo potrebno obratiti se sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu u smislu čl. 186.a. ZPP.

Prije svega, treba reći da ovaj sud ocjenjuje da je riječ o pravnim pitanjima važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, jer u ovom predmetu o rješenju tih pravnih pitanja ovisi odluka o sporu, a postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

U odnosu na prvo pravno pitanje treba reći da stranci u načelu pripada pravo na naknadu troškova postupka u smislu čl. 186.a ZPP u slučaju kad stranka svoje pravo, zbog čijeg je ostvarenja i pokrenula taj postupak, može ostvariti samo tužbom sudu. Pri tome nije od značaja je li obveza Republike Hrvatske dobrovoljno ispunjena u tom postupku za mirno rješavanje spora pa nije ni došlo do podnošenja tužbe ili to nije bio slučaj pa je došlo do podnošenja tužbe. Razlika je jedino u tome što se u prvom slučaju pravo na naknadu tih troškova ostvaruje samostalnim zahtjevom sudu, a u drugom slučaju kao dio parničnih troškova u smislu čl. 155. u vezi s čl. 151. ZPP.

Naime, prema odredbi čl. 186.a. st. 1. ZPP osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se je prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu, a prema odredbi čl. 186.a. st. 6. ZPP sud će odbaciti tužbu protiv Republike Hrvatske podnesenu prije donošenja odluke o zahtjevu za mirno rješenje spora.

Dakle, pokretanje postupka za mirno rješenje spora prije podnošenja tužbe protiv Republike Hrvatske je procesna pretpostavka za podnošenje tužbe i traženje zaštite prava pred sudom. U protivnom stranci ne pripada pravo na sudsku zaštitu pa bi se stranka našla u situaciji da ne može uopće ostvariti svoje pravo za koje smatra da joj pripada.

U odgovoru na drugo pravno pitanje treba se nadovezati na naprijed navedeno i imati na umu da se odredbe čl. 186.a. ZPP odnose samo na slučaj kad stranka svoje pravo ostvaruje u parničnom postupku, jer je obraćanje zahtjevom za mirno rješenje spora procesna pretpostavka za traženje sudske zaštite.

U svim ostalim slučajevima je potrebno cijeniti je li podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora procesna pretpostavka za ostvarenje prava u svakom konkretnom slučaju.

U ovom predmetu je riječ o zahtjevu za mirno rješenje spora radi uplate poreza, prireza i obveznih doprinosa na odgovarajuće račune nadležnih tijela predviđenih za tu namjenu, a na iznose plaća tužitelja za vremensko razdoblje zaključno sa 2003., čiji je iznos utvrđen sudskom nagodbom sklopljenom kod Općinskog suda u Varaždinu dana 15. prosinca 2004. u predmetu koji se vodio pod poslovnim brojem P-461/08. Dakle tužitelj zapravo naknadno, nakon sudske nagodbe o isplati netto plaće, traži razliku između netto i brutto plaće.

Prema propisima u vremenskom razdoblju za koje se odnosi potraživanje tužitelja za razliku netto i brutto plaće uplatom poreza, prireza i obveznih doprinosa, to se pravo ostvarivalo sukladno odredba čl. 83. st. 1. u vezi s čl. 86. Zakona o doprinosima za obvezna osiguranja ("Narodne novine", broj 147/02, 175/03 i 177/04) na način propisan Općim poreznim zakonom ("Narodne novine", broj127/00, 86/01 i 150/02) – u postupku pred upravnim tijelima.

Za takav postupak nije bilo propisano prethodno obraćanje stranke zahtjevom za mirno rješenje spora kao procesna pretpostavka.

Prema tome, potraživanje razlike netto i brutto plaće uplatom poreza, prireza i obveznih doprinosa na tu plaću u tom vremenskom razdoblju tužitelj je mogao ostvariti u upravnom postupku pred poreznom upravom bez obraćanja državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora. Odredbe čl. 186.a. ZPP se ne odnose na tu pravnu situaciju, a takvo obraćanje nije bilo propisano niti jednim drugim propisom kao procesna pretpostavka.

Zbog toga je pogrešno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na naknadu troškova kako to traži predmetnim tužbenim zahtjevom, jer za to ne postoji pravna osnova.

Zbog toga je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 30. listopada 2009.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivan Kaladić, v.r.