I Kž-310/1989-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 310/1989-4

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Pavišić dr. Berislava, kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Š.D. i dr. zbog krivičnog djela iz čl. 222. st. 3. i dr. KZRH, odlučujući o žalbama javnog tužitelja i opt. Š.Z., podnesenih protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 13. prosinca 1988. K 382/86, u sjednici održanoj 13. siječnja 1993., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Republike Hrvatske P.P.,

presudio je i riješio je:

I. Uvažava se žalba opt. Š.Z.a i djelomično žalba javnog tužitelja, u k i d a se presuda suda prvog stupnja i to:

a) u osudjujućem dijelu u odnosu na opt. Š.Z.a krivično djelo iz čl. 222. st. 3. KZRH (toč. 1. izreke) b) u oslobadjajućem dijelu u odnosu na Š.D.u zbog krivičnog djela iz čl. 222. st. 3. opisanog pod toč. 2, 3, 4 i 5. izreke i krivičnih djela iz čl. 227. KZRH (toč. 2, 3, 4, 5 i 6. izreke), zbog krivičnog djela iz čl. 107. st. 1. KZRH (toč. 12, 13 i 14 izreke) i krivičnih djela iz čl. 106. st. 1. KZRH (toč. 15 i 16. izreke), te se predmet vraća nadležnom sudu prvog stupnja na ponovno sudjenje.

II. Uslijed odluke pod I a) žalba javnog tužitelja je u odnosu na opt. Š.Z.a i krivično djelo iz čl. 222. st. 3. KZRH (toč. 1. izreke) bespredmetna, a u ostalom dijelu odbija se kao neosnovana, te se potvrdjuje prsuda suda prvog stupnja i to: u odnosu na opt. Š.D.u zbog kriv. djela iz čl. 222. st. 4. KZRH (toč. 6. izreke), kriv. djelo iz čl. 222.

I Kž 310/89

st. 4. i čl. 227. KZRH (toč. 7, 8, 9, 10. i 11. izreke) u odnosu na opt. B.D.u zbog kriv. djela iz čl. 222. st. 4. i čl. 227. KZHR u vezi čl. 23. OKZRH (toč. 6. izreke), u

odnosu na opt. Š.Z.a zbog krivičnih djela iz čl. 222. st. 4. i čl. 227. KZRH (toč. 7 i 8. izreke), krivičnih djela iz čl. 222. st. 4. (toč. 9, 10 i 11, te 17, 18 i 19 izreke) te zbog krivičnog djela iz čl. 106. st. 2. KZRH (toč. 15 izreke), u odnosu na opt. M.M.a zbog kriv. djela iz čl. 222. st. 4. i 227. KZRH u vezi čl. 24. OKZRH (toč. 9 i 10 izreke), te u odnosu na opt. W.A.a zbog kriv. djela iz čl. 222. st. 4. i čl. 227. KZRH u vezi čl. 24. OKZRH (toč. 11 izreke).

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Zagrebu kao sud prvog stupnja, presudom od 13. prosinca 1988. K 382/86 opt. Š.Z.a oglasio je krivim zbog počinjenja krivičnog djela iz čl. 222. st. 3. KZRH, pobliže opisanog u toč. 1. presude i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, te ga po čl. 98. st. 1. obvezao da nadoknadi troškove krivičnog postupka iz čl. 95. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP u iznosu od ukupno 15 HRD, a po čl. 108. st. 2. ZKP obavezao ga da pravnom slijedniku GIZ "S. " nadoknadi 18,86 HRD. Istom presudom po čl. 350. toč. 3. ZKP oslobodio je optuženike od optužbe da bi počinili krivična djela i to: Š.D. za krivična djela iz čl. 143. st. 2. u vezi čl. 222. st. 4. KZRH, te iz čl. 227. KZRH, opisana u toč. 2, 3, 4. i 5. presude, krivična djela iz čl. 222. st. 4. KZRH, te čl. 227. KZRH opisana u toč. 6, 7, 8, 9, 10 i 11 , krivično djelo iz čl. 107. st. 2. KZRH, opisano u toč. 12, 13. i 14. i krivična djela iz čl. 106. st. 2. KZRH, opisana u toč. 15 i 16, zatim opt. B.D.u zbog krivičnog djela iz čl. 222. st. 4. KZRH, u vezi čl. 23. OKZRH, opisano u toč. 6, opt. Š.Z. za krivična djela iz čl. 222. st. 4. KZRH, opisana u toč. 7, 8, 9, 10, 11, toč. 17, 18. i 19. i krivično djelo iz čl. 106. st. 2. KZRH, opisano u toč. 15, opt. M.M. za krivično djelo iz čl. 222. st. 4. KZRH, u vezi čl. 24. OKZRH, opisano u toč. 9. i 10. i opt. W.A. za krivično djelo iz čl. 222. st. 3. KZRH, u vezi čl. 24. OKZRH, opisano u toč. 11. te presude, a ujedno je po čl. 99. st. 1. ZKP odlučio da troškovi krivičnog postupka iz čl. 95. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP, te nužni izdaci okrivljenika i nužni izdaci branitelja padaju na teret proračunskih sredstava suda, dok je po čl. 108. st. 3. ZKP oštećenike i to: Z. b.Z., GIZ "S. " Z., "E. " M., "L. " - Interna b.Lj., RO "B.K. " K., "K. - i. " Z. i "I. -a. " Lj. s imovinskopravnim zahtjevima uputio na parnicu.

Protiv te presude prvog stupnja žalbe su podnijeli javni tužitelj i opt. Š.Z., po branitelju O.Ž., odvjetniku iz Z..

Javni tužitelj presudu prvog stupnja pobija u cijelosti i to zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja i zbog povrede krivičnog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje. Opt. Š.Z. pobija osudjujući dio (toč. 1.) presude zbog pogrešno (a zapravo

I Kž 310/89

nepotpuno) utvrdjenog činjeničnog stanja i zbog povrede krivičnog zakona, pa ova žalba po čl. 379. ZKP sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda u tom dijelu preinači tako da se optuženika po čl. 350. toč. 3. ZKP oslobodi od optužbe, a podredno, da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno sudjenje. Ujedno zahtijeva da se po čl. 371. ZKP optuženika i branitelja obavijesti o sjednici vijeća suda drugog stupnja.

Na žalbu javnog tužitelja odgovore su podnijeli opt. Š.D., osobno, opt. B.D.o, po branitelju R.R., odvjetniku iz Z., te opt. Š.Z. i opt. M.M., po branitelju T.V., odvjetniku iz Z., sve s prijedlozima da se žalba javnog tužitelja odbije kao neosnovana, a ujedno i sa zahtjevima da se po čl. 371. ZKP o sjednici vijeća suda drugog stupnja obavijesti branitelj opt. B.D.e, optuženici Š.Z. i M.M., te njihov branitelj. Javni tužitelj Republike Hrvatske je po čl. 370. st. 2. ZKP u podnesku od 16. svibnja 1989. Ktž 477/89 predložio da se žalba opt. Š.Z.a odbije kao neosnovana, a žalba javnog tužitelja u odnosu na oslobadjajući dio pobijane presude uvaži, te u tom dijelu presude ukine ili predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno sudjenje.

Sud drugog stupnja prema čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske o sjednici vijeća nije obavijestio optuženike i branitelje koji su to zahtijevali.

U odnosu na osudjujući dio (toč. 1.)

Na žalbu opt. Š.Z.a:

Žalba je osnovana.

Žalitelj presudu prvog stupnja pobija iz osnove pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, ali njeni razlozi, obzirom da ističe nove činjenice i nove dokaze, ukazuju na to da se zapravo radi o žalbi zbog nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja (čl. 366. st. 2. ZKP).

Žalitelj kao nove činjenice ističe to da je optuženik Š.Z. prema nalogu za službeno putovanje od 4. srpnja 1983. broj 172/83, kao rukovodilac proizvodnje i prodaje GIZ "S. " Zagreb bio upućen na službeno putovanje u Ljubljanu 5. srpnja 1983. radi poslovnih dogovora u poduzeću "L. " i drugim i da mu je odobreno da za prijevoz koristi vlastiti automobil registarske oznake ZG 431-917, da je za vrijeme putovanja nastao kvar na automibilu i da je prema čl. 7. Pravilnika o službenoj upotrebi privatnog automobila u radu Zadruge pisaca-izdavačke kuće "S. " Z. od 10. siječnja 1983. imao pravo na plaćanje troškova popravka svog automobila koji su nastali popravkom kvara koji se desio za vrijeme službenog putovanja. Za svoje tvrdnje o postojanju tih činjenica uz žalbu je priložio nalog za službeno putovanje i Pravilnik. U pobijanoj presudi navedeni su, izmedju ostaloga, kao bitni razlozi da sud nije utvrdio da bi postojao nalog za službeno putovanje, niti odobrenje o korištenju vlastitog automobila, odnosno samoupravni opći akt koji bi ova materija bila regulirala.

I Kž 310/89

Po ocjeni suda drugog stupnja u žalbi istaknute nove činjenice i novi dokazi ozbiljno su doveli u sumnju valjanost utvrdjenog činjeničnog stanja u pobijanoj presudi jer se ono sada pokazuje kao nepotpuno, a time i pogrešno utvrdjeno. Naime, iz priloženog naloga za službeno putovanje sadržajno proizlazi da je opt. Š.Z. bio 5. srpnja 1983. upućen na službeni put i da mu je odobrena upotreba vlastitog automobila, te da je prilikom podnošenja izvještaja o službenom putovanju naveo da je imao kvar na automobilu, a iz spomenutog Pravilnika proizlazi da vlasnik pod odredjenim uvjetima ima pravo na upotrebu privatnog automobila za službena putovanja, te da troškove popravka kvara koji se desi na službenom putovanju snosi GIZ "S. ". Dakle, radi se o takvim novim dokazima koji su pogodni za zaključivanje o istaknutim novim činjenicama koje bi svojim postojanjem isključivale postojanje odlučnih činjenica koje čine obilježje krivičnog djela zbog kojeg je opt. Š.Z. u pobijanoj presudi oglašen krivim. Zbog toga je potrebno da se o tim činjenicama ponovno raspravlja i da se u žalbi ponudjeni, a i drugi neophodni dokazi izvedu i ocijene u kontradiktornom postupku, dakle da se naredi nova glavna rasprava.

Slijedom navedenih razloga u odnosu na osudjujući dio presude prvog stupnja riješeno je da se žalba opt. Š.Z.a uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati nadležnom sudu prvog stupnja na ponovno sudjenje (čl. 385. st. 1. ZKP), kako je to navedeno u toč. I.a) ove odluke suda drugog stupnja.

Uslijed navedenih razloga za sada je bespredmetno razmatrati žalbu opt. Š.Z.a po osnovu povrede krivičnog zakona.

U ponovljenom sudjenju sud prvog stupnja će, uz one dokaze koje je već ranije izveo u toku postupka koji je prethodio donošenju pobijane presude, izvesti i nove dokaze koji su ponudjeni u optuženikovoj žalbi, a prema potrebi i druge dokaze i ocijeniti ih u skladu s odredbom čl. 347. ZKP, te će tek tada u odnosu na toč. 1. donijeti novu odluku.

Na žalbu javnog tužitelja u odnosu na osudjujući dio presude suda prvog stupnja.

Žalba je bespredmetna.

Uslijed uvažavanja žalbe opt. Š.Z.a i ukidanja pobijane presude, te vraćanja predmeta sudu prvog stupnja na ponovno sudjenje, za sada je bespredmetno raspravljati o žalbi javnog tužitelja u odnosu na toč. 1. pobijane presude po osnovi povrede krivičnog zakona.

Zbog toga je odlučeno da se taj dio žalbe javnog tužitelja oglasi bespredmetnim, kako je to navedeno u toč. II (rečenica prva) ove odluke suda drugog stupnja.

Na žalbu javnog tužitelja u odnosu na oslobadjajući dio presude suda prvog stupnja (toč. 2 do 19.)

Žalba je samo djelomično osnovana i to zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja glede dijela presude prvog stupnja opisanog u toč. 2, 3, 4, 5, 12, 13, 14 i 16, zatim toč. 6, ali samo u odnosu na opt. Š.D.u i to samo radi krivičnih djela iz čl. 227. KZRH, te u toč. 15, ali samo u odnosu na opt. Š.D.u, u kojem dijelu su razlozi

I Kž 310/89

pobijane presude neuvjerljivi, pa su zato za sada neprihvatljivi i ozbiljno žalbenim razlozima dovedeni u sumnju.

Naprotiv, u preostalom dijelu žalba nije osnovana niti po jednom istaknutom osnovu glede preostalog dijela presude prvog stupnja opisanog u toč. 7, 8, 9, 10, 11, 17, 18 i 19, te toč. 6, ali u odnosu na opt. Š.D.u samo zbog kriv. djela iz čl. 222. st. 4. KZRH, a u odnosu na opt. B.D.u u cijelosti, kao i toč. 15, ali samo u odnosu na opt. Š.Z.a, u kojem dijelu su razlozi pobijane presude logički i potpuni odraz rezultata izvedenih svih potrebnih dokaza, pa zato pouzdani i prihvatljivi. Ti razlozi nisu ozbiljnije osporeni razlozima žalbe.

Pod toč. 2, 3, 4. i 5. opt. Š.D. oslobodjen je po čl. 350. toč. 3. ZKP optužbe da bi počinio jedno (produženo) krivično djelo iz čl. 143. st. 2. i 1. u vezi čl. 222. st. 4, 3 i 1. KZRH, sada čl. 222. st. 3. KZHR, te krivično djelo iz čl. 227. KZRH, uz obrazloženje da nema dokaza da bi u izreci presude navedena dokumentacija (zapisnik i odluka savjeta) bila neistinita, jer je prilikom inspekcije Službe društvenog knjigovodstva bila predana uredno i po ovlaštenim osobama potpisana, te uz stajalište suda prvog stupnja da činjenica što je optuženik tu dokumentaciju osobno sačinjavao predstavja stvar pravno-tehničke obrade, a ekonomski pokazatelji i njihova procjena da su stvar poslovne politike, dakle da nema dokaza da su ostvarena obilježja inkriminiranog krivičnog djela.

Žalba ističe bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP, smatrajući da su razlozi pobijane presude o odlučnim činjenicama izostali, da su nejasni i da su proturječni, a takodjer ističe da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrdjeno.

Sud drugog stupnja ne nalazi da je u pobijanoj presudi ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka koju žalitelj ističe, već da se radi samo o tome da su razlozi neuvjerljivi i za sada neprihvatljivi, a to je žalba isticanjem osnova pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja uspješno izvrgla kritici. Naime, kod predmetnog krivičnog djela krivotvorenja službene isprave iz čl. 227. KZRH optužba je opt. Š.D. imputirala da je kao odgovorna osoba u poslovne isprave (zapisnik i odluke savjeta) unosio neistinite podatke, tvrdeći da savjet nije održao sjednicu, niti donio odgovarajuće odluke da se pristupi zaključivanju ugovora o izdavanju književnih djela, te da je takove isprave u poslovanju, zaključivanjem ugovora, upotrijebio kao prave. Zato žalitelj opravdano ukazuje na značenje činjenice da li je savjet doista održao sjednice i donio odgovarajuće odluke o izdavanju knjiga. Doduše, žalitelj pri tome nepravilno distingvira pitanje tzv. materijalnog i intelektualnog falsifikata, povezujući te oblike s odredbama čl. 212. odnosno čl. 227. KZRH, mada je za razlikovanje tih oblika bitno da li su isprave lažne po porijeklu, odnosno da li su izdane s naznačenim sadržajem (tzv. materijalni falsifikat), ili pak da li je isprava pravog porijekla, ali su u njoj naznačeni neistiniti podaci (tzv. intelektualni falsifikat). Znači, u konkretnom slučaju je (i bez obzira na još otvoreno pitanje da li je opt. Š.D.i, direktoru GIZ "S. " Z., kao odgovornoj osobi spadalo u nadležnost sačinjenje zapisnika i odluke savjeta, dakle pitanje o kojem se krivičnom djelu radi, onom iz čl. 227. ili iz čl. 212. KZRH) doista bitno da se utvrdi da li je sadržaj navedenih zapisnika i odluka istinit, tj. da li je to tijelo doista tako odlučilo. A u tom pravcu žalba opravdano ukazuje na iskaze tamo pobrojanih svjedoka V. - 6 -

I Kž 310/89

V., K.S., P.S., S.D., B.N., Š.B. i

G.R.S., /listovi 625, 1159, 629, 158, 168, 1163, 631, 168, 1158, 1163, 171, 1158, 678, 1152).

Tako je svjedok V. u istrazi iskazao da kroz inkriminirano vrijeme u kojem je vršio dužnost predsjednika savjeta nije sazvao niti jedan sastanak, niti pak prisustvovao takovom sastanku sve do III-IV. 1986. već da je zapisnike i odluke samo potpisivao ne čitajući ih nakon što mu ih je već sastavljene prezentirao opt. Š.D., štoviše da je u razdoblju od VII-XI. 1985. bio u Francuskoj, time da je na glavnoj raspravi pojasnio da iako sastanaka savjeta nije bilo, da je o izdavačkoj djelatnosti ipak dogovarano izmedju njega kao predsjednika savjeta i opt. Š.D., kao direktora, te opt. Š.Z.a, kao zamjenika predsjednika savjeta, nakon čega se dogovor uobličavao u zapisnike i odluke, a posebno u vezi izdavanja opisanog u toč. 2. iskazao je da je bilo sve dogovoreno prije njegovog odlaska u Francusku, time da je opisanu dokumentaciju potpisao po povratku. Iz sadržaja iskaza ostalih prethodno navedenih svjedoka valja istači da je u njima zajedničko, odnosno značajno to da niti jedna od tih osoba nije odredjeno i izričito potvrdila da je savjet održao, konkretno u toč. 2-5 pobijane presude opisane sjednice i donio te odluke, da te osobe miješaju sjednice zbora radnika, skupštine, odnosno savjeta Zadruge, da niti jedna od njih koja je potpisala zapisnike u svojstvu zapisničara navedene zapisnike nije sačinjavala prema svojim bilješkama, nego po tekstu koji im je davao opt. Š.D., kao i da su iznijeti i slučajevi u kojima je pojedina od njih potpisala zapisnik o sjednici iz vremena kad još uopće nije bila, odnosno kada je već prestala biti zaposlena u GIZ "S. ". Vjerodostojnost iskaza tih svjedoka prvostepeni sud nije otklonio. Sadržaj tih iskaza po ocjeni suda drugog stupnja omogućuje i zaključivanje koje je suprotno od onog kakvo je izveo sud prvog stupnja, znači da je unatoč tome što su zapisnici i odluke bili uredno potpisani od ovlaštenih osoba, ipak neistiniti, jer se u njima navodi da su sastanci održani i odluka donesena, a takovo što iz ovog kruga izvedenih dokaza ne proizlazi.

Zbog toga se pokazuje potreba da se ti dokazi, a eventualni i drugi raspoloživi i odgovarajući dokaz iznova kontradiktorno izvedu i ocijene u smislu čl. 347. ZKP u toku nove glavne rasprave.

Nadalje, kod krivičnog djela iz čl. 222. st. 3. KZRH odlučna je, izmedju ostaloga, i činjenica namjere pribavljanja protupravne imovinske koristi za sebe, odnosno drugoga, za koju je sud prvog stupnja takodjer našao da nema dokaza da je postojala. Medjutim, osim što prethodno iznijeti razlozi u ovoj odluci suda drugog stupnja u vezi kriv. djela iz čl. 227. KZRH pokazuju da to utvrdjenje za sada još nije pouzdano i da ima dokaza koji svojim sadržajem onemogućuju zaključivanje da su radnje krivotvorenja isprava i njihove upotrebe ipak počinjenje, što već samo po sebi izaziva sumnju u pouzdanost utvrdjenja i odlučne činjenice, kod ovog krivičnog djela, žalitelj opravdano ukazuje još i na sadržaj izvedenog dokaza vještačenjem po vještaku ekonomske struke Š.I. (list 748, 1162), koji je dokaz (usput rečeno, taj dokaz sud prvog stupanja uopće nije ocijenio niti glede vjerodostojnosti, niti glede njegovog značenja za zaključivanje o odlučnim ili drugim dokazno važnim činjenicama, što zapravo već samo za sebe može ukazivati i na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP), takodjer svojim sadržajem pogodan da u izvjesnoj mjeri izazove sumnje da je kod opt. Š.D. postojala namjera da

I Kž 310/89

za sebe pribavi protupravnu imovinsku korist.

Naime, u nalazu i mišljenju vještaka Š. iznijeta je konačna ocjena da (glede sedam ugovora iz toč. 2) visina naklade i visina, te dinamika isplate autorskog honorara, izlazi iz okvira uobičajene prakse na domaćem tržištu, a takodjer i da je protivna odredbama Pravilnika o ocjeni autorskih djela, kao i da su predmetni ugovori za GIZ "S. " bili ekonomski štetni. Tu ocjenu vještaka je i obrazložio, no za sada, jer sud prvog stupnja nije zauzeo stav o tome dokazu, ovdje nema potrebe detaljnije ulaziti u analizu razloga vještakovog obrazloženja. Značajno je, dakle, da taj dokaz već sam za sebe sadržajno ozbiljno osporava valjanost iznijetih razloga i ocjenu suda prvog stupnja o tome da nema dokaza da su ostvarena obilježja ovdje razmatranog krivičnog djela, što ukazuje na to da je činjenično stanje bilo pogrešno utvrdjeno. Zbog toga se i tu pokazuje potreba da se naredi nova glavna rasprava, kako bi se ponovno izveo i ocijenio ovaj, a i drugi neophodni dokazi i utvrdile sve odlučne činjenice.

Sud drugog stupnja, obzirom na odredbu čl. 346. st. 2. ZKP, te izmjene krivičnog zakona koje su od vremena počinjenja djela nastupile, vodeći računa o obaveznoj primjeni čl. 4. st. 2. OKZRH, nalazi bespredmetnim ovdje raspravljati o žalbi glede inkriminacija navedenih u toč. 3, 4. i 5. izreke presude prvog stupnja.

Pod toč. 6. od optužbe po čl. 350. toč. 3. ZKP oslobodjeni su opt. Š.D. da bi počinio kriv. djelo iz čl. 222. st. 3., te čl. 227. KZRH, a opt. B.D.o da bi ga po čl. 23. OKZRH podstreknuo na počinjenje tih djela, uz obrazloženje da je savjet održao sastanak i donio odgovarajuću odluku za zaključenje predmetnog ugovora (uz iste razloge kao pod toč. 2, 3, 4 i 5. pobijane presude), a na osnovi obrana ove dvojice optuženika i preslušanih svjedoka, kojima sud vjeruje, da je utvrdjeno da je autor B. predao rukopise prije zaključivanja ugovora, iako po čl. 59. Zakona o autorskom pravu predmet ugovaranja može biti čak i djelo koje još nije ni stvoreno, dakle, da nema dokaza da bi ova krivična djela bila počinjena.

Žalitelj taj dio presude prvog stupnja pobija zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP, zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja i to s istim razlozima kao pod toč. 2-5, a takodjer prigovarajući i tome što na glavnoj raspravi nisu bili izvedeni dokazi saslušanjem svjedoka R.V., M.M. i B.S., koje je dokazne prijedloge sud prvog stupnja odbio. U vezi istaknute bitne povrede odredaba krivičnog postupka žalitelja se upućuje na odgovarajuće razloge iznijete u ovoj odluci suda drugog stupnja pod toč. 2. do 5., jer se radi o istovjetnom pitanju.

Žalitelj samo djelomično opravdano prigovara da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrdjeno i to samo u odnosu na opt. Š.D.u, ali i u odnosu na njega samo radi kriv. djela iz čl. 227. KZRH, pa u tom dijelu žalbu valja uvažiti. Radi se o istovjetnom pitanju da li je savjet održao sastanak i odlučio o zaključivanju izdavačkog ugovora s opt. B.D.om kao autorom, pa kako su o tome u ovoj odluci već prethodno iznijeti razlozi

I Kž 310/89

suda drugog stupnja pod toč. 2. do 5., ovdje ih nema potrebe ponavljati. Potrebno je, dakle, tamo navedene dokaze u novoj glavnoj raspravi izvesti i ocijeniti i iznova donijeti odluku o postojanju ili nepostojanju odlučnih činjenica glede krivičnog djela krivotvorenja službene

isprave.

Nasuprot tome, sud drugog stupnja prihvaća kao dostatne i uvjerljive razloge pobijane presude koji se odnose na opt. Š.D.u u vezi krivičnog djela iz čl. 222. st. 3. KZHR i na opt. B.D.u kao podstrekavatelja. Dosita nije bilo pouzdanih dokaza da su ta djela počinjena, a u "sumnji za stvar" pravilno je donijeti oslobadjajuću presudu po čl. 350. toč. 3. ZKP.

Razlozima žalbe pravilnost tog dijela pobijane presude nije uspješno osporena. Naime, svj. R.V. u istražnom iskazu (list 627) iznijela je da je u svibnju 1986. prepisivala tekst predmetne knjige koji joj je dao opt. Š.D., što je bilo povezano i u slijedu s onim okolnostima koje su opisali svjedoci S.B. (list 588) i S.R. (599), koji su pak vidjeli opt. B. da piše knjigu i čuli da govori kako će je u "S. " izdati, a takodjer je sukladno i s iskazom svjedoka K.D. (list 479 i 1153) o tome da je u "S. " tada bila sačinjena maketa za tu knjigu. Postavlja se opravdano pitanje zbog čega bi uz one svjedoke koji su kraj takvog stanja stvari saslušani na glavnoj raspravi, ili su pak njihovi istražni iskazi pročitani, bilo potrebno na glavnoj raspravi saslušavati neposredno i svjedoke R.V. i S.B., kad njihovi istražni iskazi sadržajno nemaju svojstvo protudokaza. Točno je, inače, da je svjedok M.M. u istrazi (list 622) iskazao da rukopis knjige opt. B. nije vidio, niti evidentirao u "S. ", ali kraj onog dijela njegovog iskaza da mu je svj. K. donio maketu te knjige, te kraj odredbe čl. 59. Zakona o autorskom pravu, doista nije bilo potrebe da se i ovog svjedoka neposredno sasluša na glavnoj raspravi.

Žalitelj ne nudi nikakve nove dokaze, niti ne ukazuje na nove činjenice, a posebno ne u pravcu optužne tvrdnje da bi opt. B.D.o podstreknuo opt. Š.D.u i na krivično djelo krivotvorenja službene isprave.

Zbog toga valja u ovdje razmatranom dijelu prihvatiti razloge presude prvog stupnja, a žalbu odbiti.

Pod toč. 7. i 8. po čl. 350. toč. 3. ZKP oslobodjeni opt. Š.D. i opt. Š.Z. da bi počinili po jedno (produženo) krivično djelo iz čl. 222. st. 3. KZRH i krivično djelo iz čl. 227. KZRH, uz obrazloženje da rezultati dokaznog postupka (ugovor o zakupu, sporazum o adaptaciji, iskaz svje. M.M. i obrana opt. Š.D.) pokazuju da nema dokaza da bi ova krivična djela bila počinjena.

Žalba ovaj dio presude prvog stupnja izričito pobija zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, a sadržajno još i zbog povrede krivičnog zakona (po ovom osnovu i u vezi toč. 9-11), ističući u prvi plan kritiku odluke kojom je bio odbijen dokazni prijedlog da se provede dokaz vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke, te postavljajući niz (za žalitelja značajnih) pitanja na koja sud navodno nije dao odgovore.

Sud drugog stupnja prihvaća razloge pobijane presude koja se oslonila na postojanje ugovora o zakupu i sporazuma o adaptaciji, jer su te isprave potvrdile da je bio uspostavljen

I Kž 310/89

takav odnos izmedju GIZ "S. " i opt. Š.Z.a prema kojem troškove adaptacije u zakup izdatog objekta izvodjaču plaća zakupoprimatelj, a putem srazmjernog smanjenja zakupnine kroz deset godina ih zakupodavatelj ovome regresira.

Sama okolnost da već prilikom pregleda inspektorima SDK optuženici nisu odmah predali na uvid ugovor i sporazum ne izaziva ozbiljnu sumnju u istinitost tih isprava, osobito i zbog okolnosti da ovdje navedene inkriminacije u tom pretkirivčnom stadiju i nisu bile u prvom planu. S druge strane daljnji eventualni dokazi o načinu plaćanja izvodjača radova, kraj postojanja dokumenta o zakupu i adaptaciji ipak ne bi još bili pouzdan osnov za suprotni zaključak od onog koji je izveo sud prvog stupnja, pravilno poštujući pri tome načelo "in dubio pro reo". Konačno, žalitelj i ne tvrdi da opt. Š.Z.u, shodno sporazumu o adaptaciji zakupnina nije srazmjerno smanjivana, niti su inkriminacije u tom pravcu uopće bile postavljene. Prijedlog u žalbi da se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje (uz to vezan i na dio pobijane presude u toč. 9 do 11, u kojima su potpuno različiti opisi djela) po ocjeni suda drugog stupnja ne dovodi ozbiljnije u pitanje valjanost činjeničnih utvrdjenja suda prvog stupnja, jer je isuviše općenit i jer nije usmjeren protiv utvrdjenja istinitosti ugovora o zakupu i sporazuma o adaptaciji, koji sa svoje strane potvrdjuju postojanje takvih činjenica koje odredjeno i čvrsto stoje nasuprot odlučne činjenice namjere pribavljanja protupravne imovinske koristi za opt. Š.Z.a, iznijete u optužnoj tvrdnji.

Pod toč. 9. i 10. po čl. 350. toč. 3. ZKP od optužbe oslobodjeni su opt. Š.D. da bi počinio krivična djela iz čl. 222. st. 3. i čl. 227. KZRH, opt. Š.Z. da bi počinio kriv. djelo iz čl. 222. st. 3. KZRH i opt.M.M. da bi počinio kriv. djelo iz čl. 222. st. 3. KZRH, u pomaganju po čl. 24. OKZRH, uz obrazloženje da uz nesporne narudžbenice i dokumentaciju o plaćanju ima razloga vjerovati obranama opt. Š.D. i opt. M.M.a da su naručeni radovi bili i izvršeni, što da potvrdjuje i dokumentacija o isplatama onim osobama koje su pakirale isporučenu robu, dakle da nema dokaza da su počinjena ova krivična djela.

Žalitelj ovaj dio presude prvog stupnja pobija zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, smatrajući zaključak pobijane presude (da je posao obavljen) preuranjenim i ukazujući na potrebu da se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje, kako bi se iz dokumentacije o prodaji robe (izlazu) utvrdilo da li je ta roba stvarno ušla u GIZ "S. ".

Sud drugog stupnja prihvaća ocjenu izvedenih dokaza u pobijanoj presudi, uključujući i obranu navedene dvojice optuženika, jer su zato dati potpuni i uvjerljivi razlozi. Nasuprot tome (slično kao i pod toč. 7. i 8.), žalbeni razlozi i prijedlog za financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem ne dovode u sumnju pravilnost činjeničnih utvrdjenja suda prvog stupnja. Radi se, zapravo, o takovom prijedlogu da se izvede jedan dokaz kojim bi se tek provjeravalo da li uopće postoji kakav dokaz protiv tvrdnji iznijetih u obranama optuženika i istinitosti sadržaja one dokumentacije u koju je izvršen uvid. Zbog toga takva žalba nije uspješno osporila ovdje razmatrani dio pobijane presude.

Pod toč. 11. po čl. 350. toč. 3. ZKP od optužbe da bi počinili krivična djela oslobodjeni su i to: opt. Š.D. kriv. djela iz čl. 222. st. 3. KZRH i čl. 227. KZRH, opt. Š.Z. kriv. djela iz čl. 222. st. 3. KZRH i opt. W.A. da bi počinio kriv.

I Kž 310/89

djelo iz čl. 222. st. 3. KZRH, u pomaganju po čl. 24. OKZRH, uz obrazloženje da je iz suglasnih obrana opt. Š.D. i opt. W.A.a, a nije bilo dokaza o suprotnom, opravdano optuženicima povjerovati da je naručena roba bila isporučena, te da za postojanje obilježja krivičnog djela nije presudan način na koji je taj promet knjigovodstveno prikazan,

niti je tu od značaja eventualno kršenje knjigovodstvenih propisa.

Žalitelj ovaj dio presude prvog stupnja pobija zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, s istovjetnim razlozima kao pod toč. 9. i 10., smatrajući da je potrebno provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

Sud drugog stupnja prihvaća razloge pobijane presude u cijelosti, a kako se radi o istovrsnom pitanju i istovjetnim žalbenim razlozima, žalitelj se upućuje na razloge iznijete u ovoj odluci u vezi žalbe na dio presude prvog stupnja pod toč. 9. i 10.

Zbog toga žalba u ovom dijelu nema opravdanja.

Pod toč. 12, 13. i 14. po čl. 350. toč. 3. ZKP opt. Š.D. oslobodjen je optužbe da bi počinio krivično djelo iz čl. 107. st. 2. i 1. KZRH, uz obrazloženje da nema dokaza da bi optuženik postupao protivno ovlaštenju, jer je predmetne ugovore zaključivao na temelju odluka savjeta koji je prethodno održavao sastanke i da nije utvrdjeno da bi tim ugovorima izazvao štetu za GIZ "S. " te da pitanje estetskih i drugih umjetničkih kriterija u vezi s mogućim plasmanom izdanja da ne spada u krivičnopravnu sferu, dakle, da nije dokazano da su ostvarena obilježja ovog krivičnog djela.

Žalitelj izloženi dio presude prvog stupnja pobija zbog nepotpuno, pa zato i pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, u biti s istorodnim i vrlo sličnim razlozima kao u vezi toč. 2. do 5. te presude, ističući u prvi plan iskaze svjedoka V.V. i drugih tamo navedenih svjedoka, te kritiku odluke suda prvog stupnja kojom je odbio dokazni prijedlog da se na glavnoj raspravi sasluša i svjedok M.M., odnosno (ponovno) vještak ekonomske struke Š.I..

Po ocjeni suda drugog stupnja ova žalba je uvjerljiva i opravdana, nasuprot razloga pobijane presude, koja je time postala zapravo preuranjena i nepravilna.

Naime, nadovezujući se na razloge iz ove odluke suda drugog stupnja, koji su prethodno iznijeti u vezi toč. 2. do 5, valja istači da je činjenica održavanja sastanaka savjeta i donošenja odgovarajućih odluka iz domene izdavačke djelatnosti doista, prema sadašnjem stanju stvari, ostala sporna, na što ukazuju iskazi svjedoka V.V. i drugih (kod toč. 2. do 5. razmatranih), ali uz to i istražni iskaz svje. M.M. (list 632), u kojem izmedju ostaloga stoji da izdavački savjet u GIZ-u "S. " nije ni postojao, te da on osobno nije prisustvovao niti na jednom sastanku redakcijskoga odbora na kojem bi se raspravljalo o izdavanju djela autora P.I., P.S. i Č.V., mada sud bar prema obrazloženju pobijane presude, zaključuje da je to pitanje bilo procjenjeno na redakcijskom odboru, koji je inače bio u funkciji izdavačkog savjeta. Radi se, dakle, o takvim dokazima koji su, sadržajno, usmjereni protiv obrane optuženika i zaključka suda prvog stupnja da je optuženik postupao sukladno svom ovlaštenju, a to znači u prilog optužnoj tvrdnji da je on zaključujući predmetne ugovore, zapravo postupao protivno

I Kž 310/89

ovlaštenjima.

Dalje, žalitelj uvjerljivim razlozima pobija stav suda prvog stupnja da nije utvrdjeno da bi tim ugovorima bila GIZ "S. " nanesena šteta ukazujući na potrebu da se radi

utvrdjenja te odlučne činjenice sasluša vještaka Š.I.. Sud prvog stupnja zapravo je iznio samo ocjenu da šteta nije nastala, ne navodeći opće iz čega je tako zaključio i ne osvrćući se uopće na zapisnik o saslušanju vještaka Š. (list 748-750 i 1162), što bi već samo po sebi ukazivalo na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP i time na primjenu odredbe čl. 385. st. 1. ZKP. Doduše, u tom dijelu navedeni vještak nije dao svoj konačni nalaz i mišljenje u vezi predmetnih izdanja, ali je ipak već kroz iznošenje podataka o uobičajenim visinama naklade za pojedine vrste književnih djela dao do znanja da ima razloga posumnjati u opravdanost ovdje ugovorenih visina naknade, a time i honorara, dakle na potrebu da se o toj činjenici konkretnije raspravlja.

Navedeni dokazi, dakle, bar za sada, izazivaju sumnju u valjanost utvrdjenja pobijane presude i to kako glede odlučne činjenice da li je optuženik postupao u okviru ovlašćenja, tako i glede odlučne činjenice nanošenja štete GIZ "S. ". Zbog toga je potrebno da se naredi nova glavna rasprava na kojoj će biti neophodno izvesti i ocijeniti te, a i druge eventualno potrebne dokaze, kako bi se činjenično stanje potpuno i pravilno utvrdilo, pa se žalba u tom dijelu pokazuje opravdanom.

Pod toč. 15. po čl. 350. toč. 3. ZKP od optužbe da bi počinili krivično djelo iz čl. 106. st. 2. i 1. KZRH oslobodjeni su opt. Š.D. i opt. Š.Z., uz navodjenje razloga da:

- u odnosu na opt. Š.Z.a nije utvrdjeno da bi imao svojstvo ovlaštene osobe, dakle, niti da bi potpisao bilo koji od predmetnih ugovora, da nema dokaza da bi počinio ovo krivično djelo, a u odnosu na opt. Š.D.u da je prema rezultatima provedenih dokaza utvrdjeno da je ovaj optuženik imao svojstvo ovlaštene osobe i potpisao sve predmetne ugovore, ali da nema dokaza da je time ostvario sva potrebna obilježja ovog krivičnog djela, mada je utvrdjeno da su garancije Z. b.Z. glede istinitosti sporne, jer da je to nevažno pošto u svim slučajevima po visini ne pokrivaju ukupne iznose ugovorenih kredita i jer u tim ugovorima postiji i klauzula da njihovu valjanost potvrdjuje mjenica i izjava o jamstvu, te konačno, da je ugovor o kreditu takav pravni posao kojemu je motiv zarada i da se kreditom nabavljena sredstva vraćaju, odnosno da u konkretnom slučaju sredstva nisu pribavljena od društveno političke zajednice, dakle, da nema dokaza da bi bila ostvarena obilježja ovog krivičnog djela, osobito umišljaj i namjera počinitelja.

Žalitelj ovaj dio presude prvog stupnja pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja, prigovarajući prvenstveno tome što je sud prvog stupnja odbio dokazne prijedloge da se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje radi utvrdjenja činjenice da li su krediti bili odobreni na temelju priloženih garancija banke i da li je GIZ "S. " imao pokriće za vraćanje kredita, da se kao svjedok sasluša K.M. radi utvrdjenja činjenice tko je sačinio predmetne garancije i svjedok P.Z. radi utvrdjenja činjenice kakovo je financijsko stanje GIZ "S. " tada bilo, kao i da se saslušaju predstavnici oštećenih banaka o tome kakva je dokumentacija uz zahtjeve za kredite trebala biti priložena i kakovi su im odštetni zahtjevi. Znači, žalitelj ukazuje da je zbog neizvodjenja ovih dokaza

I Kž 310/89

činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrdjeno.

Sud drugog stupnja, unatoč toga što je žalitelj tek djelomično u pravu da se neprovodjenje pobrojanih dokaza negativno reflektiralo na pravilnost činjeničnih utvrdjenja,

ipak žalbu ocjenjuje osnovanom i to samo u odnosu na opt. Š.D.u, jer i takovi žalbeni razlozi ozbiljno dovode u sumnju valjanost ovdje pobijanog dijela presude prvog stupnja, pošto su njeni razlozi tek parcijalni, uopćeni i preuranjeni, pa zato nedovoljni da bi mogli opravdati donošenje oslobadjajuće presude po čl. 350. toč. 3. ZKP. Ti razlozi očito proizlaze iz nepravilnog stava suda prvog stupnja o obilježjima krivičnog djela iz čl. 106. KZRH. Zato ih sud drugog stupnja ne prihvaća.

Naime, kraj nesporno utvrdjenih odlučnih činjenica da je opt. Š.D. imao svojstvo odgovorne osobe i da je potpisao sve predmetne ugovore, te kraj rezultata provedenih dokaza (grafološko vještačenje - list 855) koji su pokazivali da priložene garancije banke nisu istinite, (time da sud prvog stupnja ni o toj činjenici nije zauzeo konačni i jasan stav, već je garancije ocijenio samo kao "sporne"), sud prvog stupnja propustio je utvrditi i činjenicu da li je to kreditiranje bilo izvršeno prema uvjetima utvrdjenim u tada važećim samoupravnim općim aktima navedenih stranaka u ugovoru, jer se odobrenje kredita, odnosno zaduživanje prema spomenutom zakonu protivno tim kriterijima smatra neovlaštenim raspolaganjem društvenim sredstvima. Zbog toga je ta činjenica važna za ocjenu postojanja obilježja krivičnog djela iz čl. 106. KZRH (stavljanje u povoljniji položaj dobivanjem sredstava koja se ne bi priznala prema postojećim propisima). Nikakvog značaja tu nema pitanje da li su sredstva dobivena od društveno-političke zajednice ili od kojeg drugog korisnika društvenih sredstava. A od utvrdjenja te činjenice, u dokaznom smislu, može zavisiti i utvrdjenje odlučne činjenice iz subjektivne sfere, tj. namjere pribavljanja protupravne imovinske koristi za (konkretno) GIZ "S. ", a u odredjenom smislu i umišljaja počinitelja.

Naravno, do sada provedeni dokazi (u najmanju ruku) osporavaju istinitost predmetnih garancija i zbog toga i oni sa svoje strane otvaraju sumnju da se radilo o pribavljanju sredstava na način koji se prema postojećim propisima ne bi proznao. Kako se ovo krivično djelo (pa i u obliku opisanom u ovoj točki presude prvog stupnja) može počiniti lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica, te neistinitim prikazivanjem stanja i kretanja sredstava i rezultata poslovanja, onda je odgovor na pitanje o istinitosti garancije takodjer značajan za utvrdjivanje odlučnih činjenica namjere, odnosno umišljaja, a isto tako i činjenice da li je GIZ "S. ", bio sposoban da se kreditno zaduži.

Na te činjenice žalba opravdano ukazuje i prigovara manjkavostima dokaznog postupka.

Zbog toga je potrebno, i to samo u odnosu na opt. Š.D., narediti novu glavnu raspravu kako bi se proveli neophodni dokazi i potpuno i pravilno utvrdile sve odlučne i druge važne činjenice koje su prethodno razmotrene.

I Kž 310/89

Nasuprot tome, u odnosu na opt. Š.Z.a, sud drugog stupnja u cjelosti prihvaća razloge pobijane presude i nalazi da u žalbi zapravo nema niti jednog navoda ili razloga koji bi konkretno, ili bar sadržajno, bio usmjeren protiv tog dijela odluke prvog stupnja. Zbog toga žalba u ovdje razmatranom dijelu u odnosu na opt. Š.Z.a nije opravdana.

Pod toč. 16. po čl. 350. toč. 3. ZKP opt. Š.D. oslobodjen je optužbe da bi počinio krivično djelo iz čl. 106. st. 2. i 1. KZRH, uz obrazloženje da kraj utvrdjenja

postojanja predmetnog ugovora o kreditu i indosiranja avalirane mjenice, te okolnosti da oštećena banka koja je isplatila obavezu po ranijem kreditu nije postavila imovinskopravni zahtjev, nema dokaza da bi optuženik počinio ovo krivično djelo, jer da je GIZ “S.” (davatelj kredita) primanjem avaliranih mjenica od RO "J.K. " Z. (primatelj kredita) postao njihov vlasnik i da ih je iz svoje imovine mogao plasirati, pa stoga indosiranje mjenica na RO "B.K. " K. ("S. ov" vjerovnik po ranijem kreditu) nije dokaz o izvršenju ovog krivičnog djela, a uz to da se Lj. b. "B.L. ", koja je konačno ispunila obavezu prema RO "B.K. ", djelomično od "S. " kao svog komintenta i naplatila.

Žalitelj ovaj dio presude prvog stupnja pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja s istim razlozima kao i pod toč. 15, ne navodeći niti jedan poseban i konkretan razlog koji bi se odnosio na toč. 16.

Sud drugog stupnja ocjenjuje da je i takva žalba opravdana, jer i takvi razlozi dovode u ozbiljnu sumnju činjenična utvrdjenja pobijane presude, čiji se pak razlozi ne mogu prihvatiti. I tu razlozi pobijane presude očito proizlaze iz nepravilnog stava suda prvog stupnja o obilježjima krivičnog djela iz čl. 106. KZRH, ali i iz okolnosti da taj sud nije utvrdjivao sve odlučne i druge važne činjenice i nije razmotrio i ocijenio sve prikupljene dokaze u spisu, koji su u vezi s ovim djelom.

Zbog toga je činjenično stanje nepotpuno, pa zato i pogrešno utvrdjeno. Naime, nadovezujući se na razloge ove odluke suda drugog stupnja navedene uz toč. 15. pobijane presude, neophodno je još istači (ponovo) da sud prvog stupnja ni ovdje nije razmotrio da li je predmetno kreditiranje izvršeno u okvirima i uvjetima tadašnjih samoupravnih općih akata učesnika u tom poslu, što je bilo značajno za utvrdjenje postojanja obilježja ovog krivičnog djela (stavljanje u povoljniji položaj prigodom dobivanja sredstava koja se ne bi priznala prema postojećim propisima), a otuda i namjere i umišljaj optuženika, ovdje (naravno) u korelaciji s konkretno sprovedenim ukupnim transferom sredstava radi namirenja obaveze prema RO "B.K. " (iz toč. 15), uz napomenu da je uslijed takvog propisa u postupanju suda prvog stupnja ostalo otvoreno i pitanje ne radi li se tu o jednom, produženom, krivičnom djelu.

Osim toga, sud prvog stupnja propustio je na valjan način provesti i ocijeniti značaj prikupljenih dokaza, posebno avalirane mjenice koju je RO "J.K. " predao GIZ “S.”, a ovaj je dalje indosirao na RO "B.K. ", na kojoj je inače naznačeno da je "vrijednost primljena u robi", dakle, prikazano kao da se radi o dužničko-vjerovničkom odnosu zasnovanom na prometu robe, a ne jamstvu za kredit. To bi moglo ukazivati na

I Kž 310/89

činjenicu lažnog navodjenja pravnog osnova u izdatoj mjenici, koju je optuženik dalje indosirao, znači da je otvorena sumnja da je mjenica korištena protivno odredbama tada važećeg Zakona o osiguranju plaćanja izmedju korisnika društvenih sredstava. Dakle, takovo postupanje suda prvog stupnja je rezultiralo time da nije razjašnjena važna činjenica o kojoj takodjer ovisi utvrdjenje već prije spomenutih objektivnih i subjektivnih elemenata krivičnog djela iz čl. 106. KZRH.

Zbog toga se i u ovom dijelu pobijane presude pokazuje potreba da se naredi nova glavna rasprava radi toga da se provedu i ocijene neophodni dokazi i pouzdano utvrde sve odlučne i druge važne činjenice o kojima je ovdje bilo raspravljeno. Zato je u tom dijelu žalba opravdana.

Pod toč. 17 i 18. po čl. 350. toč. 3. ZKP opt. Š.Z. oslobodjen je od optužbe da bi počinio krivično djelo iz čl. 222. st. 4. 3 i 1. KZRH, uz istovjetne razloge kakvi su iznijeti u vezi dijela presude prvog stupnja i pod toč. 7. i 8. dakle, da nema dokaza da bi optuženik ostvario obilježja ovog krivičnog djela.

Žalitelj ovaj dio presude prvog stupnja pobija zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja s istovjetnim razlozima kao pod toč. 7. i 8, dakle, da je zaključak suda preuranjen i da je potrebno provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

Sud drugog stupnja prihvaća kao dostatne i pouzdane razloge pobijane presude, pa kako su i razlozi presude i razlozi žalbe jednaki onim razlozima koji su već ranije po ovome sudu razmotreni, žalitelja se upućuje na odnosni dio odluke suda drugog stupnja, jer ih nema potrebe ponavljati.

Zbog toga u ovom dijelu žalba nije osnovana.

Pod toč. 19. po čl. 350. toč. 3. ZKP opt. Š.Z. oslobodjen je optužbe da bi počinio krivično djelo iz čl. 222. st. 4. i 3. i 1. KZRH, uz obrazloženje da je obrana optuženika bila u skladu s iskazima svjedoka P.D. i P.S. i da je u odredjenom smislu tome podudarna i okolnost da su Ž.R. i dr. presudom Okružnog suda u Zagrebu br. K 326/85 oglašeni krivima i osudjeni zbog krivičnog djela iz čl. 143. st. 1. u vezi čl. 142. KZRH, a dokaza o suprotnom nije bilo, dakle, da nema dokaza o plaćenoj proviziji, tj. da bi optuženi svojim radnjama ostvario obilježja ovog krivičnog djela.

Žalitelj ovaj dio presude pobija zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, prigovarajući tome da sud nije povjerovao Ž.R., iako je trebalo postaviti pitanje zašto bi ovaj govorio neistinu, iako bi upravo time sebe izložio krivičnom progonu.

Sud drugog stupnja priklanja se razlozima pobijane presude i ocijenjuje da žalitelj te razloge nije uspješno osporio svojim razlozima.

Naime, prije svega valja istači da sud prvog stupnja Ž.R. nije ispitivao ni u kakvom svojstvu, niti kao svjedoka, niti kao optuženika, a niti je na njegovom iskazu (pa ni onom u predmetu K 326/85) gradio svoju odluku. Radilo se samo o navodima

I Kž 310/89

obrazloženja pobijane presude kojima je dat osvrt na stav optužbe da u tom (drugom) krivičnom predmetu ta osoba nije imala razloga lagati jer se upravo time izložila krivičnom progonu. Nasuprot tome, presuda je utemeljena na iskazima svjedoka P.D. (list 177 i 1162) i P.S. (list 168 i 1163) koji su u cijelosti potvrdili obranu optuženika.

Iako sud prvog stupnja nije u razlozima presude uzeo u obzir, korisno je ovjde dodati još i to da je rezultat financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u istrazi (list 141) pokazao da pregledom podizanja gotovinskih iznosa nije nadjeno da bi bilo takvih podizanja novca kojima bi utvrdjena provizija mogla uopće biti plaćena, što kao raspoloživ dokaz samo potkrepljuje valjanost i pouzdanost utvrdjenja pobijane presude.

Zato u ovom dijelu žalba nije opravdana.

Slijedom iznijetog trebalo je u odnosu na oslobadjajući dio presude prvog stupnja žalbu javnog tužitelja djelomično uvažiti, te pobijanu presudu u dijelu navedenom pod toč. I.b) ove odluke suda drugog stupnja ukinuti i predmet vratiti nadležnom sudu prvog stupnja na ponovno sudjenje (čl. 385. st. 1. ZKP), a u preostalom dijelu, žalbu odbiti kao neosnovanu i u ostalom, a neukinutom dijelu tu presudu potvrditi, kako je to navedeno u toč. II. (rečenica druga) ove odluke suda drugog stupnja (čl. 384. ZKP).

Nakon što predmet bude ustupljen po čl. 25. Zakona o izmjenama Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 91/92) nadležnom sudu, u ponovljenom sudjenju taj sud prvog stupnja u toku nove glavne rasprave raspravit će sva sporna činjenična i pravna pitanja na koja mu je u ovoj odluci suda drugog stupnja ukazano, izvesti sve odredjene naprijed navedene, a prema potrebi i druge dokaze (čl. 390. st. 3. ZKP), ocijeniti ih prema odredbi čl. 347. ZKP i tek tada će donijeti novu, zakonitu i pravilnu odluku.

U Zagrebu, 13. siječnja 1993.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka, v.r.

Pavišić dr. Berislav, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava:

Viši stručni referent:

(Vladimir Vuletin)