Revr-1256/2012-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1256/12-3

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća, Darka Milkovića, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Željka Šarića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. B. iz D., kojega zastupa punomoćnica R. D. D., odvjetnica u K., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž-1962/10-2 od 4. travnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-869/10-32 od 23. rujna 2010., u sjednici održanoj 7. lipnja 2016.,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija tužitelja te se ukida presuda Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž-473/08 od 6. listopada 2010. i presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-869/10-32 od 23. rujna 2010., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za naknadu štete za neisplaćene bruto plaće u razdoblju od 21. prosinca 2001. do 1. svibnja 2003. u iznosu od 67.956,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka (t. I. izreke). Ujedno je tužitelju naloženo naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 4.000,00 kn (t. II. izreke).

Drugostupanjski sud žalbu tužitelja odbio je kao neosnovanu i potvrdio je presudu suda prvog stupnja.

Protiv presude drugog stupnja tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP, navodeći da je riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ukazujući revizijskim navodima na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predlaže revizijskom sudu ukinuti, odnosno, preinačiti drugostupanjsku presudu, te naložiti tuženici da mu naknadi trošak parničnog postupka, uvećanog za trošak sastava ove revizije.

Tuženica na reviziju nije odgovorila.

Revizija je osnovana.

Ocjenjujući da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, kada nije naveo koje odlučne činjenice je utvrdio na temelju priloženih dokaza na koje se u obrazloženju poziva, drugostupanjski sud je otklonio primjenom odredbe čl. 373. a ZPP, te je na temelju priloženih isprava i izvedenih dokaza utvrdio činjenično stanje uz navođenje razloga o odlučnim činjenicama.

Budući da prema odredbi čl. 382. st. 1. t. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11, dalje: ZPP) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je presuda donesena prema odredbama čl. 373. a ZPP, kao u konkretnom slučaju, to nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP (izvanredne revizije) koja se može podnijeti samo u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP (redovna revizija).

Stoga je revizija tužitelja razmatrana samo kao redovna revizija.

Prema odredbi čl. 392. a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je tužbeni zahtjev za naknadu štete u visini neisplaćenih bruto plaća tužitelju u spornom razdoblju od 21. prosinca 2001. (kada je tužitelju prestala državna služba u Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske) do 1. svibnja 2003., (kada se tužitelj zaposlio kao zaštitar, jer više nije bio sposoban obavljati istu državnu službu).

Uz obrazloženje da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1643/03 i U-III-1816/03 od 14. studenoga 2006., donesenoj na temelju čl. 76. st. 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 99/99, 29/02 i 49/02 - pročišćeni tekst) samo deklarirano koje ustavno pravo je osporenim aktima o prestanku državne službe tužitelju povrijeđeno, pa budući da ti akti nisu poništeni ili na drugi način stavljeni izvan snage, prvostupanjski sud je zaključio da ne postoji pravna osnova na temelju koje bi tužitelju pripadalo pravo na naknadu štete za neisplaćene plaće u spornom razdoblju nezaposlenosti.

U postupku pred drugostupanjskim sudom utvrđeno je:

- rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske od 3. kolovoza 2001. tužitelj je kao djelatnik Policijske uprave Karlovačke, sa srednjom stručnom spremom u zvanju policajac, kao neraspoređeni državni službenik Ministarstva unutarnjih poslova Policijske uprave karlovačke, stavljen na raspolaganje Vladi Republike Hrvatske od 6. kolovoza 2001.;

- tužitelj je bio na raspolaganju do 6. prosinca 2001., a državna služba mu je prestala 7. prosinca 2001., te mu za vrijeme raspolaganja pripada pravo na naknadu plaće u visini plaće isplaćene u mjesecu koji je prethodio stavljanju na raspolaganje, kao i da mu pripada otpremnina od jedne osobne plaće njegova zvanja i platnog razreda za svaku od navršenih 10 godina rada u tijelu državne vlasti;

- rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, broj 511-01-53- 66256/01-01 od 15. travnja 2002. odbijen prigovor tužitelja protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske od 3. kolovoza 2001.;

- presudom Upravnog suda Republike Hrvatske, broj Us-6037/02-6 od 5. lipnja 2003. odbijena tužba protiv rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske od 15. travnja 2002., kojim je tužitelj stavljen na raspolaganje;

- tužitelj od tuženice potražuje naknadu štete za vrijeme nezaposlenosti zbog prestanka radnog odnosa kod tuženice u razdoblju od 21. prosinca 2001. do 1. svibnja 2003. kada nije primao plaću te mu je nastala šteta u visini izgubljene bruto plaće od 67.956,0 kn;

- tužitelj je bio nezaposlen do 1. svibnja 2003. kada se ponovno zaposlio;

- tuženica je pokušala ponovno zaposliti tužitelja, ali je na liječničkom pregledu 2005. utvrđeno da je tužitelj nesposoban za obavljanje poslova policajca;

- iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske proizlazi da je predmet tog postupka bilo utvrđenje neustavnosti odluka na temelju kojih je tužitelj stavljen na raspolaganje i prestao mu radni odnos kod tuženice, ali predmet tog postupka nije bio prestanak državne služba tužitelja kod tuženice.

Neosnovanost tužbenog zahtjeva drugostupanjski sud temelji na shvaćanju da tužitelju ne pripada pravo na naknadu plaće za vrijeme dok nije bio u radnom odnosu, jer da sukladno odredbi čl. 93. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 114/03), koja se prema odredbi čl. 2. Zakona o državnim službenicima i namještenicima ("Narodne novine", broj 27/01) primjenjuje i na državne službenike, radniku pripada plaća samo za vrijeme trajanja ugovora o radu između radnika i poslodavca, pa budući da u spornom razdoblju tužitelj nije bio u radnom odnosu, niti su odluke o prestanku radnog odnosa bile poništene, zaključuje da tužitelju ne pripada niti naknada štete u visini bruto plaće zbog nezaposlenosti.

Po ocjeni ovog revizijskog suda ne može se za sada prihvatiti shvaćanje sudova nižeg stupnja da tužitelju ne pripada niti naknada štete u visini neisplaćene plaće u razdoblju nezaposlenosti, jer tužitelj u spornom razdoblju nije bio u radnom odnosu i odluke o prestanku njegovog radnog odnosa nisu bile poništene.

Prema pravnom shvaćanju ovog suda u situaciji kada je Ustavni sud Republike Hrvatske, odlučujući o ustavnoj tužbi tužitelja protiv odluke o prestanku državne službe, utvrdio povrede Ustava Republike Hrvatske u skladu s odredbom čl. 76. st. 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 99/99, 29/02 i 49/02 – pročišćeni tekst), jer akt kojim je povrijeđeno ustavno pravo više ne proizvodi pravne učinke, osobi kojoj su povrijeđena ustavna prava pripada pravo na naknadu štete koju oštećena osoba, odnosno, podnositelj ustavne tužbe trpi uslijed nezakonitih i neustavnih odluka upravnih tijela i Upravnog suda Republike Hrvatske. U toj situaciji nije od značaja što osporeni upravni akt kojim je povrijeđeno ustavno pravo nije ukinut u skladu s čl. 76. st. 1. Ustavnog zakona.

Odgovornost tuženice temelji se na odredbi čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine", broj 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01, 190/03, 199/03 i 79/07 - dalje: ZSDU) kojom je propisano da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.

Neustavnost odluka državnih tijela i suda, utvrđena primjenom odredbe čl. 76. st. 3. Ustavnog zakona, prema pravnom shvaćanju ovog suda predstavlja nezakoniti rad i štetu koja je posljedica takvog rada, a koju je u smislu odredbe čl. 13. ZSDU, dužna naknaditi Republika Hrvatska.

Tužitelju, dakle, pripada pravo na naknadu štete i to u visini plaće u neto iznosu koju bi mu tuženica isplatila kao poslodavac da je u spornom razdoblju bio zaposlen. Zbog pogrešnog pravnog pristupa da tužitelju ne pripada pravo na naknadu štete zbog izgubljene plaće koja bi mu bila isplaćena u razdoblju nezaposlenosti, jer odluke o prestanku radnog odnosa nisu poništene, sudovi nižeg stupnja pogrešno su primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev iz tog razloga ocijenili neosnovanim.

Budući da zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje nije pravilno utvrđeno, valjalo je prihvatiti reviziju tužitelja i na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP, ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U nastavku postupka prvostupanjski sud će utvrditi visinu neto plaće koju bi tužitelj primio u spornom razdoblju te u skladu s uputom iz ove odluke donijeti novu, zakonitu odluku.

Odluka o troškovima revizijskog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 7. lipnja 2016.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.