Rev-1445/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1445/1996-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Ivana Mikšića, Tome Gložinića i Stanka Jesenkovića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. i J. P. iz S. B., koje zastupa Š. I., odvjetnik u S. B., protiv tuženih A. i A. M. iz S. B., koje zastupa S. J., odvjetnik u S. B., radi raskida ugovora, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Požegi od 19. veljače 1996. br. Gž 709/95-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 14. ožujka 1995. br. P 1119/94-20, u sjednici održanoj dana 9. listopada 1996.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je zahtjev tužitelja da se oglasi ništavim ugovor o doživotnom uzdržavanju što su ga oni kao primatelji uzdržavanja zaključili s tuženicima kao davateljima uzdržavanja i da se uspostavi ranije zemljišno-knjižno stanje na nekretninama koje su bile predmetom tog ugovora.

Tužitelji su obvezani naknaditi tuženicima parnični trošak.

Sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvoga stupnja.

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelji su izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženi nisu odgovorili na reviziju, a ni Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

Protivno tvrdnji tužitelja u reviziji sud drugog stupnja je ocijenio navode njihove žalbe koji su od odlučnog značaja (čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku - ZPP).

Jednako tako ne postoji ni proturiječje između izreke i razloga pobijane presude, u njoj su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama te nema proturiječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika (čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP).

Neosnovano tužitelji tvrde da su sudovi nižega stupnja odlučili o raskidu spornoga ugovora, dok da su oni postavili zahtjev za utvrđenje ništavim toga ugovora, jer je sud prvog stupnja donio presudu kojom je upravo odbio njihov zahtjev za oglašenje ništavim navedenoga ugovora.

Jednako tako tužitelji neosnovano tvrde da fiktivnost spornog ugovora nije ispitivana.

Kao što je prije spomenuto sud prvog stupnja je odbio zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavim ugovora o doživotnom uzdržavanju što su ga tužitelji kao primatelji uzdržavanja zaključili s tuženicima kao davateljima uzdržavanja.

Sud prvog stupnja je utvrdio kao neosporno da su stranke takav ugovor sačinile tako da je predmet toga ugovora bio stan tužitelja, a tužitelji da su tim ugovorom dopustili tuženicima da se na temelju njega odmah upišu kao vlasnici toga stana time da tužitelji na njemu zadržavaju pravo dosmrtnog uživanja.

Taj sud je dalje utvrdio da su tužitelji taj ugovor potpisali i ovjerili potpis.

Također je utvrđeno da prilikom zaključenja toga ugovora nije bila stvarna volja stranaka da tuženici tužiteljima daju uzdržavanje, već je taj ugovor prikrivao ugovor o prodaji što su ga stranke ranije zaključile kao privremeni ugovor u pismenom obliku, kojeg su vlastoručno potpisale, a da su tuženici svoju obvezu iz tog ugovora izvršili plativši ugovorenu kupovnu cijenu.

S tim u vezi sudovi nižega stupnja su raspravili o prigovoru tužitelja glede realnosti prodajne cijene, što ga ovi postavljaju i u reviziji utvrdivši da je upravo ugovorena cijena odgovarala tržišnoj vrijednosti stana, koji je bio predmetom toga ugovora.

Dalje je taj sud utvrdio da je sačinjenje spornoga ugovora trebalo poslužiti za z.k. provedbu tj. upis prava vlasništva na stanu na ime tuženika, budući da konačni kupoprodajni ugovor među njima nikada nije sastavljen.

Po odredbi čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama, dok st. 2. toga članka predviđa za slučaj da prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako je udovoljeno uvjetima za njegovu pravnu valjanost.

Na temelju tih činjenica sudovi nižega stupnja su pravilno zaključili da je sporni ugovor prividan. On kao takav nebi imao učinka među ugovornim stranama, tj. bio bi ništav.

Međutim ti sudovi su također utvrdili da taj ugovor prikriva ugovor o prodaji koji udovoljava uvjetima za njegovu pravnu valjanost i da prema tome među strankama važi taj ugovor. Stoga su ti sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su tužbeni zahtjev kako za utvrđenje spornoga ugovora ništavim tako i za uspostavu ranijeg z.k. stanja ocijenili neosnovanim.

Kao što je već spomenuto sporni ugovor je upravo poslužio ugovornim stranama za z.k. provedbu ugovora o prodaji, tj. za upis glede prava vlasništva stana koji je bio predmetom toga ugovora u korist tuženika.

Iz navedenih razloga revizija tužitelja nije osnovana, pa ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 9. listopada 1996.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.