Revr-416/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 416/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića, predsjednika vijeća, Nenada Perina, člana vijeća, Renate Šantek, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki, članice vijeća i Damira Kontreca, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. P. iz Z., kojeg zastupaju punomoćnici J. V. i B. K., diplomirani pravnici zaposleni u S. I. i … Z., protiv tuženika I.-I. n. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnica I. B. L., odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ž. V.-D. & p. u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-492/11-2 od 22. studenoga 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pr-2731/08 od 17. veljače 2010., u sjednici održanoj 19. prosinca 2012.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je utvrđena nedopuštenom odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelja od 21. veljače 2002. i kojom je utvrđeno da tužitelju nije prestao radni odnos kod tuženika (točka 1. izreke), tuženiku je naloženo tužitelja vratiti na radno mjesto prodavača na benzinskoj pumpi D., A. k., Poslovna jedinica Z., odnosno na odgovarajuće mjesto prodavača (točka II. izreke) te tužitelju isplatiti po osnovi plaće neto iznos od 30.630,80 kuna sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa plaće do isplate (točka III. izreke).

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U reviziji navodi da reviziju podnosi na temelju odredbe čl. 382. st. 1. točka 2. i čl. 382. st. 2. točka 2. Zakona o parničnom postupku. Predlaže reviziju prihvatiti, ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Iz sadržaja tuženikove revizije proizlazi da je tuženik protiv drugostupanjske presude podnio redovnu i izvanrednu reviziju.

Predmet spora u ovom postupku predstavlja zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenom tuženikova odluka o otkazu ugovora o radu, da se utvrdi da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika, da se tuženiku naloži tužitelja vratiti na rad i isplatiti mu neisplaćenu plaću.

Odredbom čl. 382. st. 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP), koji se primjenjuje u ovom postupku na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11) jer je drugostupanjska presuda donesena nakon njegova stupanja na snagu, propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa.

Prema tome, u ovom je postupku dopušteno podnijeti redovnu reviziju (čl. 382. st. 1. točka 2. ZPP). Izvanrednu reviziju uređenu čl. 382. st. 2. ZPP dopušteno je podnijeti protiv drugostupanjskih odluka samo ako nema uvjeta za podnošenje redovne revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP i to samo zbog bitno ograničenijih razloga u odnosu na razloge zbog kojih je bila dopuštena podnijeti redovnu reviziju. Dakle, u slučaju u kojima je dopušteno podnijeti redovnu reviziju ZPP ne predviđa mogućnost podnošenja izvanredne revizije. Zbog toga je ovaj sud tuženikovu reviziju ispitivao kao redovnu reviziju podnesenu na temelju odredbe čl. 382. st. 1. točka 2. ZPP.

Pobijana drugostupanjska presuda je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka revident iznosi da je drugostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude propustio utvrditi odlučne činjenice i o odlučnim činjenicama dati razloge, čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP zbog čega tuženiku nije jasno koje razloge je drugostupanjski sud uzeo u obzir prilikom odlučivanja o tuženikovoj žalbi. Tuženik smatra da pobijana drugostupanjska presude nije niti jasna niti razumljiva. Također navodi da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP jer uopće nije cijenio sve žalbene navode tuženika.

Na prvi prigovor revidenta treba istaknuti da niti u prvostupanjskom niti u drugostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer su u pobijanoj drugostupanjskoj odluci, kao i u prvostupanjskoj odluci, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju. Osim toga, pobijana drugostupanjska presuda, kao i prvostupanjska presuda su jasne i razumljive te ne sadrže proturječnosti zbog kojih se njihova pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

Nije osnovan niti revizijski navod tuženika da je tijekom drugostupanjskog postupka počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je drugostupanjski sud ocijenio sve one žalbene navode koji su bili odlučni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Navodi revizije kojima revident drukčije ocjenjuje provedene dokaze i iznosi drukčije činjenične zaključke od drugostupanjskog suda su činjenični prigovori koji nisu od značaja u ovom postupku i nisu mogli biti uzeti u razmatranje od strane ovog suda s obzirom da reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 1. ZPP).

Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Na temelju činjeničnih utvrđenja:

- da je tužitelj bio tuženikov dugogodišnji radnik koji je kod tuženika radio na poslovima prodavača na benzinskoj pumpi u … u Z.;

- da je tuženik 21. veljače 2002. donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju iz razloga što je tužitelj prilikom poslovanja Diners karticom dana 17. siječnja 2001. za dvije transakcije propustio usporediti potpis na ispostavljenom slipu s potpisom vlasnika na poleđini kreditne kartice, čime je omogućio zloupotrebu Diners kartice i te se takvim postupanjem nije pridržavao odredaba Organizacijskog propisa broj 9-21-00;

- da je tuženik pokrenuo postupak savjetovanja o namjeravanoj odluci o otkazu ugovora o radu te da se sindikalni povjerenik usprotivio tom otkazu;

- da je dopisom od 15. ožujka 20001. D. C. A. d.d. izvijestio tuženika da dolazi do česte zloupotrebe Diners kartica iz razloga što potpisi na evidencijama utroška nisu istovjetni s potpisima na poleđini kartice, kao i o benzinskim pumpama na kojima dolazi do takvih problema;

- da su nakon zaprimanja dopisa od 15. ožujka 2001. djelatnici tuženika u studenom 2001. započeli kontrolu rada na benzinskim pumpama;

- da su kontrolu benzinske pumpe …, gdje je tužitelj radio, obavili I. Lj. i G. V.;

- da je tuženik u prosincu 2001. tražio očitovanje tužitelja u svezi računa po spornim Diners karticama;

- da se je tužitelj očitovanjem od 17. prosinca 2001. očitovao u vezi nastalih problema sa Diners karticama i tuženiku, kao poslodavcu, obrazlagao da poslove obavlja po pravilima poslovanja u I. d.d. Z.;

- da je konačno izvješće interne revizije i kontrole broj 7/02 sačinjeno 6. veljače 2002.; sudovi su ocijenili da je tuženikova odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju nedopuštena jer je donesena protekom prekluzivnog roka od 15 dana propisanog odredbom čl. 107. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine, broj 38/05, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01 – dalje: ZR). Pritom sudovi ocjenjuju da je tuženik za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji saznao najkasnije 17. prosinca 2001., kada je tužitelj povodom zahtjeva tuženika sačinio pisano očitovanje u vezi nastalih problema sa Diners karticama, a ne 6. veljače 2002. kada se sačinjeno izvješće interne revizije.

Nadalje, sudovi su ocijenili da tuženikova odluka o otkazu ugovora o radu nije dopuštena niti zbog toga što tuženik, na kome je teret dokaza, tijekom postupka nije dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz u smislu odredbe čl. 112. st. 1. ZR. Tuženik u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava u reviziji navodi da je drugostupanjski sud zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP posljedično tome, pogrešno primijenio materijalno pravo. Poziva se na odluku ovog suda broj Revr-1697/09-2 od 13. travnja 2011. ističući da se u tom postupku radi o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i u ovom postupku, a da je u toj odluci zauzeto pravno shvaćanje da je tuženik izgubio povjerenje u tužitelja zbog njegovog postupanja pa se zbog toga ne može uzeti da povreda obveze iz radnog odnosa nije takva da zbog nje nije opravdano donijeti odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Revident također navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci naznačio da je drugostupanjski sud zauzeo pogrešno pravno shvaćanje u pogledu primjene odredbe čl. 107. ZR, odnosno o pravodobnosti donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

Odredbom čl. 107. st. 1. ZR propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć.

Nadalje, odredbom čl. 107. st. 2. ZR propisano je da se ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

Iz citirane odredbe čl. 107. st. 2. ZR proizlazi da je nedopuštena svaka odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu koju poslodavac donese nakon proteka prekluzivnog roka propisanog tom odredbom.

Imajući u vidu činjenično stanje utvrđeno tijekom postupka, a posebno činjenice da su nakon zaprimanja dopisa D. C. C. od 15. ožujka 2001. djelatnici tuženika u studenom 2001. započeli kontrolu rada na benzinskim pumpama, da je tuženik tijekom prosinca 2001. tražio očitovanje tužitelja u svezi računa po spornim Diners karticama te posebno činjenicu da se je tužitelj očitovanjem od 17. prosinca 2001. pisano očitovao u vezi nastalih problema sa Diners karticama te tuženiku, kao poslodavcu, obrazlagao da poslove obavlja po pravilima poslovanja u I. d.d. Z. ovaj sud smatra da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 107. st. 2. ZR kada su ocijenili da je tuženik pobijanu odluku o otkazu ugovora o radu donio protekom prekluzivnog roka propisanog tom odredbom i prihvatili tužbeni zahtjev. Naime i prema pravnom shvaćanju ovoga suda sudovi su pravilno ocijenili da je već 17. prosinca 2001., kada se je tužitelj na zahtjev tuženika pisano očitovao u vezi nastalih problema sa Diners karticama, tuženik imao saznanje o činjenicama na kojima se predmetni izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelja temelji i posljedično tome prihvatili tužbeni zahtjev i utvrdili nedopuštenom spornu tuženikovu odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, tuženiku naložili da tužitelja vrati na rad i isplati mu neisplaćene plaće za sporno razdoblje pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude.

Pritom treba istaknuti da su se sudovi, nakon utvrđenja i zauzetog pravnog shvaćanja da je tuženikova odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu nedopuštena jer ju je tuženik donio nakon proteka roka iz čl. 107. st. 2. ZR, nepotrebno upustili u daljnje raspravljanje i dokazivanje na okolnost je li tuženik tijekom postupka dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz u smislu odredbe čl. 112. st. 1. ZR. To stoga što je u konkretnom slučaju bilo je dovoljno dokazati da tuženik predmetnu odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu nije donio u roku propisanom odredbom čl. 107. st. 2. ZR da bi sud mogao kao osnovan prihvatiti tužbeni zahtjev na utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu.

Nadalje, u odnosu na revizijske navode tuženika kojima se poziva na pravno shvaćanje ovog suda zauzeto u odluci broj Revr-1679/09-2 od 13. travnja 2011. treba reći da u toj odluci, kao što je to vidljivo i iz preslike koju je sam tuženik dostavio uz reviziju, ovaj sud uopće nije zauzeo nikakvo pravno shvaćanje u pogledu primjene odredbe čl. 107. st. 2. ZR, već je u obrazloženju te odluke samo navedeno da drugostupanjski sud uopće nije ocijenio žalbene navode koji se tiču pravodobnosti otkaza ugovora o radu u smislu odredbe čl. 107. st.

2. ZR.

Osim toga, na pravilnost drugostupanjske presude u ovom postupku ne utječu niti revizijski navodi tuženika da je u odluci ovog suda broj Revr-1679/09-2 od 13. travnja 2011. zauzeto pravno shvaćanje da je tuženik izgubio povjerenje u tužitelja zbog njegovog postupanja pa se zbog toga ne može uzeti da povreda obveze iz radnog odnosa nije takva da zbog nje nije opravdano donijeti odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu. To stoga, što su sudovi tijekom ovog postupka utvrdili da je predmetna tuženikova odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju donesena protekom roka iz čl. 107. st. 2. ZR pa nakon takvog utvrđenja u konkretnom slučaju više nije bilo potrebno utvrđivati je li predmetni otkaz dopušten u smislu odredbe čl. 107. st. 1. ZR, niti je li tuženik tijekom postupka dokazao postojanje pretpostavki iz čl. 112. st. 1. ZR ili nije.

Prema tome, nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je na temelju čl. 393. ZPP revizija tuženika odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 19. prosinca 2012.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.