III Kr-136/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-136/1992-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Pavišić dr Berislava kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene i Mikor Milivoja kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv osuđ. S. A., zbog krivičnog djela iz čl. 96. st. 2. KZH, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 8. studenog 1991. K-585/91 i Okružnog suda u Splitu od 19. veljače 1992. Kž-37/92, u sjednici održanoj 10. lipnja 1992.,

p r e s u d i o je:

Odbija se zahtjev os. S. A. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e :

Presudom Općinskog suda u Splitu od 8. studenog 1991. K-585/91, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Splitu od 19. veljače 1992. Kž-37/92, osuđen je S. A. zbog kriv. djela povrede dužnosti uzdržavanja iz čl. 96. st. 2. KZH na temelju čl. 96. st. 2. KZH, na kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca.

Osuđenik je pravodobno putem branitelja odvjetnika Š. I. iz Z. podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje te pravomoćne presude navodeći da to čini "iz svih razloga označenih u čl. 427. ZKP", dok se obrazloženje svodi samo na zakonski razlog predviđen u toč. 2. i 3. čl. 427. Zakona o krivičnom postupku, preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku kao zakona Republike Hrvatske ("NN" br. 53/91 - ZKP), kao i na tvrdnju da je činjenično stanje utvrđeno nepotpuno i pogrešno, a kazna odmjerena prestrogo.

Osuđenik u prvom redu navodi da je povrijeđeno njegovo pravo obrane na glavnoj raspravi zbog toga što on nije bio prisutan toj raspravi, čime je po njegovoj ocjeni bio onemogućen da iznese nove okolnosti a to su da je u međuvremenu podmirio sva potraživanja oštećenice.

Suprotno iznesenom, iako je glavna rasprava 8. studenog 1991. g. održana bez osuđenika, time nije došlo do povrede prava na obranu, jer osuđeniku ne samo da je data mogućnost da toj raspravi bude prisutan (poziv mu je uredno uručen) nego je on svoju obranu iznio na prethodnoj glavnoj raspravi 21. listopada 1991.(koja je održana pred istim predsjednikom vijeća), a uz to i prilikom ispitivanja zamolbenim putem od istražnog suca Okružnog suda u Zagrebu, pri čemu je ovo drugo učinjeno upravo na prijedlog samog osuđenika (umjesto njegovog prisustvovanja prethodnoj glavnoj raspravi). Kako se radi o kriv. djelu za koje se vodi sumarni postupak, to je na temelju čl. 442. st. 3. ZKP prvostepeni sud bio ovlašten provesti glavnu raspravu i bez nazočnosti osuđenika, jer i po ocjeni ovog Vrhovnog suda njegova prisutnost glavnoj raspravi u ovom slučaju nije bila nužna, a budući da je osuđenik, kako je to već izneseno, prije toga dao u cijelosti svoju obranu. Ovo tim više što se u zahtjevu netočno navodi da bi osuđenik na glavnoj raspravi 8. studenog 1991. iznio okolnost da je podmirio oštećenici njezino potraživanje kad iz spisa priloženih uplatnica, kojima bi se ta tvrdnja trebala dokazati, proizlazi da je osuđenik samo dio svoje obaveze (4.OOO d. i 2,500 d) platio nakon održane glavne rasprave, tj. 15. i 27. studenog 1991. (list 17 i 18 spisa).

Iz prigovora da zakonska zastupnica maloljetne oštećenice nije ni pokušala dužne iznose namiriti u izvršnom postupku, pa da zbog toga "nije udovoljeno odredbi čl. 96. st.

1..KZH" podnosilac zahtjeva ističe u suštini prigovor povrede krivičnog zakona iz čl. 365. toč. 1. ZKP koji prigovor ne stoji jer za postojanje kriv. djela povrede dužnosti uzdržavanja iz čl. 96. st. 1. KZH (pa i njegovog kvalificiranog oblika iz čl. 96. st. 2. KZH) nije potrebno pokretanje postupka prinudne naplate. Naime, prema čl. 96. st.

1. KZH kriv. djelo povrede dužnosti uzdržavanja čini onaj tko na način opisan u tom propisu izbjegava davanje uzdržavanja za osobu koju je na osnovu izvršne odluke ili sudske nagodbe dužan uzdržavati ili tko odbija izvršavanje takove obaveze, a nije sporno da je presuda Općinskog suda u Splitu od 14.IX.1990. P-171/90, a na temelju koje je osuđenik dužan plaćati uzdržavanje svojem maloljetnom djetetu, postala ne samo pravomoćna, nego i izvršna. Prema tome, nema povrede krivičnog zakona u tome što izvršna odluka suda, na temelju koje je osuđenik dužan davati uzdržavanje, nije prinudno i izvršena, pa ni ovaj razlog na kojem se temelji zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ne stoji.

Ostalo što se navodi u zahtjevu odnosi se na činjenična pitanja, bilo da osuđenik smatra da se u njegovom slučaju ne radi o izbjegavanju ili odbijanju davanja uzdržavanja a kako je to utvrđeno pravomoćnom presudom, nego samo o nepravovremenom izvršavanju obaveze, odnosno da nema umišljaja na izvršenje djela (pogrešno utvrđeno činjenično stanje), bilo da je prvostepeni sud propustio, ispitati primanja osuđenika (nepotpuno utvrđeno činjenično stanje) kao i na prigovor visini kazne na koju je osuđen, a kako se prema čl. 427. ZKP. pravomoćna presuda može izvanredno preispitivati samo zbog u toč. 1. tog propisa navedenih povreda krivičnog zakona, u toč. 2. tog propisa navedenih povreda odredaba krivičnog postupka, kao i zbog povrede prava osuđenika na obranu na glavnoj raspravi ili zbog povrede odredaba krivičnog postupka u žalbenom postupku, ako su te povrede bile od utjecaja na donošenje pravilne presude (toč. 3 tog propisa), a ne i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, valjalo je u cijelosti zahtjev osuđenika kao neutemeljen na zakonu odbiti (čl. 429. u vezi s čl. 422. st. 1. ZKP).

U Zagrebu, 10. lipnja 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

Pavišić dr Berislav, v.r.