Rev-2951/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2951/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, Katarine Buljan i Gordane Matasić-Špoljarić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik iz Z., protiv tuženih J. L. i Š. L., oboje iz Z., koje zastupa punomoćnik Z. P., odvjetnik iz Z., radi činidbe, rješavajući reviziju izjavljenu od tuženih protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 7. svibnja 1996. godine broj Gž-3187/95, kojom je odbijena žalba tuženih kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 11. siječnja 1994. godine broj P-5279/89, u sjednici održanoj dana 1. prosinca 1999. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženih odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 11. siječnja 1994. godine broj P-5279/89 suđeno je:

"Tuženici L. J. i L. Š. iz Z., dužni su tužitelju M. D. iz Z., dopustiti slobodan prolaz hodnikom i stepenicama koje prolaze ispred stana tuženih i vode do potkrovlja zgrade u Z., kao i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 363.000 HRD a sve to u roku od 15 dana.

Odbija se zahtjev tužiteljske stranke za izdavanje privremene mjere."

Presudom Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 7. svibnja 1996. godine broj Gž- 3187/95 odbijena je žalba tuženih kao neosnovana i navedena prvostupanjska presuda potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju su izjavili tuženici zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predložili da sud reviziju prihvati, pobijane presude ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak, odnosno da pobijane presude preinači tako da odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženih sud prvog stupnja dostavio je, primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92

- dalje ZPP), na odgovor tužitelju i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetniku.

Tužitelj nije odgovorio na izjavljenu reviziju tuženih niti se o istoj izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, pozivom na odredbu čl. 386. spomenutog, zakona, po službenoj dužnosti.

Neosnovana je tvrdnja revidenata da sud drugog stupnja nije ocijenio žalbene navode kada iz obrazloženja drugostupanjske presude proizlazi da je sud drugog stupnja postupio sukladno čl. 375. st. 1. ZPP pa pred sudom drugog stupnja nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 375. st. 1. ZPP.

Neosnovana je i tvrdnja revidenata da je pobijana presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava te da je zato ostvaren revizijski razlog propisan čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je tužitelj nositelj stanarskog prava na dvosobnom stanu u Z., (odluka o priznavanju stanarskog prava SO Centar - Zagreb od 15. prosinca 1989. godine) te da kao nositelj stanarskog prava ima pravo korištenja tavana (čl. 6. spomenute odluke),

- da su tuženici promijenili ulazna vrata koja vode prema stepeništu i ulaznim vratima tavana tako da su dio stepeništa i hodnika adaptacijom pretvorili u dio svoga stana,

- da je rješenjem upravnih tijela Gradskog komiteta za prostorno uređenje i komunalne poslove Grada Zagreba od 31. listopada 1989. godine broj Up-371-01/89-01/570 odbijen zahtjev tuženika J. L. kojim je zahtijevao da se utvrdi kako hodnik u zgradi kojim se dolazi do njegovog stana (kao i do tavana) čini s ostalim prostorijama njegova stana jedan stan,

- da površina spornog hodnika nije bodovana kao dio stana tuženika,

- da iz obrazloženja presude Upravnog suda Hrvatske od 31. listopada 1989. godine broj Us-6159/89 kojim je odbijena tužba L. J. protiv upravnog akta navedenog u ovoj presudi proizlazi da sporni hodnik predstavlja zajednički dio zgrade iz kojeg se hodnika ulazi u stan tuženih te do vrata tavana zgrade,

- da je neposrednim opažanjem suda utvrđeno da na tavan zgrade nije moguće doći kroz dva ulaza kako to tvrde tuženi (sa vanjske strane zgrade postoji još dva ulaza ali niti jednim nije moguć pristup u cijelo potkrovlje zgrade već samo do jednog malog dijela potkrovlja označenog točkom D na skici jer su tuženici pregradili dio tavana na kojem se nalaze zajednički dimnjaci,

- da drugi ulaz označen u skici C iznad stana T. Lj. nikad nije predstavljao pravi ulaz na tavan (radi se o kosom krovištu koje je u jednom dijelu pregrađeno vratima),

- da su stanari zgrade na tavan dolazili hodnikom i stepenicama koje prolaze ispred stana tuženih i vode do potkrovlja zgrade.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

Člankom 52. st. 1. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine", broj 91/96) propisano je da će se postupci pokrenuti prema odredbama Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", broj 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93 - dalje ZSO) do stupanja na snagu ovog zakona dovršiti prema tom zakonu. Tužitelj temeljem čl. 6. Odluke o priznavanju stanarskog prava ima pravo korištenja tavana kao zajedničkog dijela stambene zgrade pa u korištenju tavana ima pravo dolaziti na tavan na isti način kako je to pravo ostvarivao i prije adaptacije izvršene po tuženicima. Kada su tuženici onemogućili tužitelja u vršenju tog svog prava na dosadašnji način tada su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pružili tužitelju sudsku zaštitu koja mu kao nositelju stanarskog prava pripada u odnosu na treće osobe koje ga onemogućavaju ili mu otežavaju izvršavanje stanarskog prava.

Pritom na navode revizije valja odgovoriti da se pravo građenja ne temelji samo na građevinskoj dozvoli kao aktu upravnog tijela već prije svega na određenom imovinskom pravu graditelja. Zato se samom građevinskom dozvolom određuje jedino odnos investitora prema državi a ne i njegov odnos prema trećima jer se njihova prava ne mogu povrijediti građevinskom dozvolom nego tek njenom realizacijom. Postojanje građevinske dozvole ne obvezuje trećeg pa prema tome ni nositelja stanarskog prava da trpi građenje i u situaciji kada ga graditelj građenjem onemogućava ili mu otežava vršenje prava koja mu kao nositelju stanarskog prava pripadaju.

Zbog navedenih se razloga, po ocjeni ovog suda, u ovoj pravnoj stvari nije ostvario niti jedan od revizijskih razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti i koje revidenti navode u reviziji te je revizija tuženih primjenom čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 1. prosinca 1999. godine.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.