Gž-1684/2016-2 · Županijski sud u Puli - Pola

REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-1684/2016-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednika vijeća, Biljane Bojanić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Melihe Bahtijarević-Pekić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. P. (OIB:…) iz P., zastupanog po punomoćnici L. K., odvjetnici u P., protiv tuženika Ž. P. (OIB:…) iz P., zastupanog po punomoćniku M. I., odvjetniku u P., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj: P-229/2016-33 od 30. rujna 2016., na sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2018.

p r e s u d i o j e

Djelomično se prihvaća žalba tužitelja i preinačava presuda Općinskog suda u Puli- Pola poslovni broj: P-229/2016-33 od 30. rujna 2016. te se sudi:

"Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja i nalaže tuženiku da isplati tužitelju iznos od 31.779,00 eura u protuvrijednosti u kunama sa zakonskim zateznim kamatama u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena počev od 29. lipnja 2016. do isplate, sve prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. U preostalom dijelu potraživanja za iznos od 8.221,00 eura u protuvrijednosti u kunama, kao i tijeka zakonskih zateznih kamata od 01. siječnja 2012. do 29. lipnja 2016. odbija se tužbeni zahtjev tužitelja."

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi ukupan trošak postupka u iznosu od 40.636,25 kuna.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim se tuženiku nalaže isplatiti tužitelju iznos od 40.000,00 eura u protuvrijednosti u kunama sa zakonskim zateznim kamatama u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena počev od 01. siječnja 2012. do isplate, sve prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja uz nadoknadu parničnog troška u roku od 15 dana (stavak I.). Tužitelju je naloženo da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 28.750,00 kuna u roku od 15 dana (stavak II.), dok je zahtjev tuženika sa naknadom parničnog troška u iznosu od 3.125,00 kuna odbijen. Presudu, pravodobno podnesenom žalbom, pobija tužitelj zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Izrazito opširnom žalbom kojom se i ponavljaju navodi u bitnome se ističe da je iz izjava parničnih stranaka nesporno dogovorno razvrgnuće suvlasničke zajednice isplatom, na način da tuženik postane samovlasnik stana i tužitelju isplati 40.000,00 eura ali dogovor nije konkretiziran u detaljima o načinu isplate i prijenosa preostale 1/6 suvlasničkog udjela tužitelja, što nije bitan sastojak Ugovora, dok je tuženik tom 1/6 faktično raspolagao obzirom da ima u cijelosti samoposjed od 12. lipnja 2009. nakon Sporazuma, prijavu prebivališta i plaća sva davanja koja se odnose na stan, čime se i uz zaključenu obvezno-pravnu osnovu plaćanja ima smatrati da je u pretežitom dijelu ispunio svoju obvezu u vezi primjene čl. 294. ZOO-a. Neistinite su tvrdnje tuženika da je predmet dogovora bio zasnivanje hipoteke na stanu u svrhu kredita, što ne proizlazi iz iskaza javne bilježnice. Neispunjenje obveze isplate od strane tuženika, sukladno čl. 51. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ne ruši postignuti usmeni Ugovor razvrgnuća zajednice jer tužitelj ima pravo održati dogovor na snazi i tražiti isplatu, dok postupanje tuženika iskazuje volju održanja usmenog ugovora o razvrgnuću na snazi osim u dijelu isplate.

Žalbeni je prijedlog preinačenje prvostupanjske presude i prihvaćanje tužbenog zahtjeva u cijelosti uz nadoknadu prouzročenog parničnog troška uz trošak žalbe.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba tužitelja djelomično je osnovana.

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja B. P. koji tvrdi da je između stranaka zaključen Sporazum 12. lipnja 2009., osnovom kojega postoji dug tuženika prema njemu u iznosu od 40.000,00 eura u protuvrijednosti kuna a sve osnovom prijenosa suvlasničkog udjela na stanu roditelja u P., kč. br. zgr. 1520/1 upisanoj u zk. ul. 2527 k.o. P. koji u naravi predstavlja stan "A" u prizemlju zgrade.

Tijekom postupka prvotno je donesena odluka suda prvog stupnja poslovni broj P- 93/12 od 07. ožujka 2014., kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja i ista ukinuta presudom ovog suda poslovni broj: Gž-1517/14 od 25. siječnja 2016., radi utvrđenja da li je između stranaka realiziran usmeni sporazum o izvršnoj diobi i razvrgnuću suvlasništva, te vršenju posjeda predmetnog stana.

Prvostupanjskom je presudom u cijelosti odbijen postavljeni zahtjev tužitelja i na temelju izvedenih dokaza utvrđeno, da je predmetom ugovora između parničnih stranaka bio čitav suvlasnički udio tužitelja na predmetnom stanu i to nasljedni dio iza oca pok. B. P. od 2/6 dijela i od ranije stečena 1/6 suvlasničkog udjela iza smrti njihove majke što proizlazi iz iskaza parničnih stranaka, iako tužitelj osporava da bi o tom suvlasničkom udjelu od 1/6 naslijeđenog iza njihove majke razgovarao sa tuženikom, njegovi navodi da bi taj suvlasnički dio nakon isplate ustupio tuženiku uz postignuti dogovor stranaka u okviru kojega je tužitelj predlagao prodaju stana ili da ga tuženik isplati, proizlazi zaključak o razvrgnuću suvlasništva na stanu u cjelini, a čime je ostavinski postupak iza pokojnog oca bio samo poticaj da riješe pitanje vlasništva na stanu, a taj zaključak proizlazi i iz utvrđene činjenice da površina stana o kojoj su pregovarali i ugovorenu cijenu suvlasničkog udjela tužitelja ukoliko se polazi od kupoprodajne cijene od oko 1.000,00 po metru kvadratnom, a i da se radi o 1.100,00 eura po metru kvadratnom kako tvrdi tuženik, cijeneći i iskaz tuženika da se u pregovorima uzimala u obzir površina stana od 75 m², što znači da za polovinu stana od 75 m² uz cijenu od 1.100,00 po metru kvadratnom proizlazi cijena stana od 41.250,00 eura, što i ukazuje na osnovanost tuženikovog iskaza da su to stranke zaokružile na 40.000,00 eura, čime je u cijelosti prihvaćen.

Nadalje, vezano za pravnu osnovu postavljenog zahtjeva i u odnosu na prijenos vlasništva 1/6 suvlasničkog udjela sud prvog stupnja sukladno odredbi čl. 115. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koji propisuje da je pravni posao kojim je cilj stjecanje vlasništva nekretnine, da bi bio valjan, uz ostale pretpostavke treba biti u pisanom obliku, kao što to proizlazi iz odredbe čl. 377. Zakona o obveznim odnosima, pa obzirom da je ugovor o razvrgnuću suvlasništva na nekretnini pravni posao kojim je cilj stjecanje vlasništva a sadržaj ugovornog odnosa je bio da se tuženiku prenese vlasništvo na stanu a pri tome je nesporna obveza prijenosa 2/6 dijela stana ali sporna na preostaloj 1/6 dijela uz obvezu tuženika za isplatu od 40.000,00 eura, a time što je vezano za navedeno sporno naknada za ustup 2/6 stana ili 1/2 stana, Sporazum kojim je tuženik preuzeo obvezu isplate 40.000,00 tužitelju bez svrhe takve isprave, ne predstavlja ispravu kojom bi stranke navele da razvrgavaju suvlasništvo i izričito predmet razvrgnuća i isplate naknade, obzirom da predmetni Sporazum nije sklopljen u pisanom obliku jer ta isprava određuje samo parcijalni aspekt Sporazuma uz isplatu naknade bez navoda cause i ne može poslužiti za utvrđenje cjelovitog sadržaja ugovornog odnosa, pa vezano za odredbu čl. 290. st. 1. ZOO-a, kako se ne radi o zakonom propisanom obliku isključivo u svrhu dokazivanja, već upravo u svrhu zaštite interesa pojedinaca obzirom je cilj propisa kojim je propisan oblik pravnog posla za stjecanje prava vlasništva ukazuje na sankciju ništetnosti ugovora.

Smatra da predmetni Sporazum ne može biti valjan temelj isplate samo zato što nije poništen, kada je jasno utvrđeno da je samo dio usmenog sporazuma o razvrgnuću, pa ga se ne može promatrati odvojeno od ugovornog odnosa, dok o konvalidaciji usmeno sklopljenog ugovora sukladno čl. 294. ZOO-a se može govoriti samo ako su ugovorne strane ispunile u cijelosti ili pretežitom dijelu svoje obveze, što u konkretnom slučaju nije ispunjeno, iz čega proizlazi da je zaključeni Ugovor ništetan i nema obveze ni jedne od strana da po njemu ispuni obvezu drugoj strani, već isključivo obveze vraćanja primljenog. Pod pretpostavkom da ugovor ne bi bio i ništetan primjenom odredbe čl. 358. st. 1. ZOO-a i činjenicu da nije bitno kada je tužitelj tuženiku trebao prenijeti vlasništvo na 1/6 stana prije ili nakon isplate ugovorene naknade, tužitelj je u tom dijelu izričito odbijao ispuniti svoju ugovornu obvezu bez daljnje isplate dodatne naknade a tek izdavanjem tabularne isprave od 28. lipnja 2016. koja je tuženiku dostavljena prije ročišta od 21. rujna 2016., pravilo istodobnog ispunjenja glasi da ni jedna stranka nije dužna ispuniti svoju obvezu ako druga ne ispuni ili nije spremna istodobno ispuniti svoju, pa kako je tužitelj to izričito odbijao ispuniti i prije ispunjenja ta obveza tuženika na isplatu nije ni mogla dospjeti. S obzirom da je Ugovor o razvrgnuću na stanu ništetan zbog izostanka zakonom propisanog oblika, odbijen je i zahtjev tužitelja za isplatom ugovorene naknade.

Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbe te pazeći i po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba postupka u smislu čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13, 89/14 – dalje ZPP) i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ocjena je ovog suda da u odnosu na zahtjev tužitelja nije pravilno primijenjeno materijalno pravo.

U ovom predmetu zapravo nije sporno da je između stranaka tijekom ostavinskog postupka koji je vođen iza njihovog oca pok. B. P. prije davanja nasljedničkih izjava osnovom dogovora stranaka zaključen Sporazum potpisan i ovjeren od strane javnog bilježnika 16. lipnja 2009., kojim stranke suglasno izjavljuju da je tuženik Ž. P. dužan tužitelju B. P. iznos od 40.000,00 eura, a Ž. P. izričito da postoji njegov dug prema bratu B. P. u navedenom iznosu i da se obvezuje vratiti taj dužni iznos najkasnije do 01. siječnja 2012., a u slučaju neispunjenja platiti zakonske zatezne kamate, uz suglasnost da se u taj Sporazum ne unose nikakve klauzule osiguranja plaćanja. Nije sporno ni da je razlog preuzimanja obveze tuženika na isplatu bilo stjecanje suvlasničkog udjela tužitelja na predmetnom stanu, kao ni da je nadalje u ostavinskom postupku iza pok. B. P. tužitelj ustupio svoj suvlasnički udio na stanu tuženiku Ž. P., koji je proglašen jedinim nasljednikom na tom dijelu stana koji je bio predmet nasljeđivanja. Isto tako, nije sporno da su iza smrti majke stranaka 2004. godine kao suvlasnici predmetnog stana od po 1/6 dijela bili uknjiženi tužitelj i tuženik, dok je preostalih 4/6 dijela bilo upisano na njihovom ocu B. P..

Sporno je tijekom postupka što je bio predmet toga Sporazuma, da li samo suvlasnički udio tužitelja od 2/6 dijela ili i 1/6 dijela na koji je bio uknjižen iza smrti majke, kao i dospijeće tuženikove obveze isplate, kao i valjanost istog.

U konkretnoj pravnoj stvari, što nedvojbeno proizlazi iz utvrđenja suda prvog stupnja, ugovorni odnos između parničnih stranaka nastao je sklapanjem ugovora – Sporazuma tijekom ostavinskog postupka iza pok. oca parničnih stranaka i to u odnosu na, iako tužitelj je to tijekom postupka i osporavao, cjelokupnoj 1/2 suvlasničkog udjela tužitelja na predmetnom stanu, što je tuženik i pristao, pa je, ne samo svojim ponašanjem, prijavom prebivališta na adresi toga stana i prijenosom na svoje ime svih računa koji dolaze na ime korištenja toga stana, već i izričitim posjedom toga stana, promjenom ključa i dao na znanje i odobrio takvu izvršenu diobu.

O prirodi toga Sporazuma i njegovom značaju za spor raspravljalo se od početka postupka. Stoga pretežiti navodi o mogućnosti zakonske osnove toga Sporazuma temeljem odredbe Zakona o obveznim odnosima vezano za valjanost istoga nisu odlučni za ispitivanje toga potraživanja, obzirom se ne odlučuje o civilnoj diobi nekretnine, koja je i u većem udjelu nakon zaključenja Sporazuma bila odmah i uknjižena na tuženika, a nastavno, tijekom postupka od strane tužitelja i izdavanjem tabularne isprave prenesen preostali suvlasnički udio od 1/6 dijela. Kao što je već ukazano prethodnom odlukom, obzirom se raspravlja o sadržaju i posljedicama usmenog sporazuma o dobrovoljnom razvrgnuću suvlasništva, postignutom u smislu čl. 48. i čl. 49. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 154/12 – dalje: ZV), kojega su parnične stranke ostvarile putem Sporazuma ovjerenog 16. lipnja 2009., tada su i izvan toga pisanog sadržaja ostale i bitne usmene odredbe o načinu razvrgnuća. Usmeni ugovor o diobi koji je u cijelosti realiziran ima pravni učinak bez obzira što se za valjanost ugovora o prijenosu prava vlasništva na nekretnini traži pismena forma.

U ovom sporu radi ispunjenja, ukoliko se cijeni odredba čl. 290. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18-u nastavku ZOO) tada i primjenom odredbe čl. 294. ZOO-a kojom se isti dopunjuje pravilom o posljedici nedostatka posebnog oblika ugovora koji nije sklopljen u obliku koji se zahtijevao za njegovu valjanost, ukoliko je takav ugovor izvršen u pretežitom dijelu, tada je isti valjan bez obzira što pisani oblik – forma, kao uvjet valjanosti ne postoji u pisanom obliku. U konkretnom postupku pisani Sporazum, iako osnova nije navedena, predstavlja obvezu isplate vezanu za prijenos suvlasničkog udjela tužitelja, koju je on odmah nakon zaključenja toga Sporazuma i tijekom ostavinskog postupka prenio na tuženika, kao i tijekom predmetnog postupka preostalu 1/6 dijela. U odnosu na tuženika ne može se smatrati da on nije niti u pretežitom dijelu izvršen, obzirom i na činjenicu da je faktički ostvario vlasništvo toga stana i preuzeo u cijelosti posjed toga stana, što predstavlja izvršenu diobu, zbog čega se u okviru toga dogovora stranaka ne može raditi o tako ništavom pravnom poslu. Pri tome i odredba čl. 115. ZV-a predviđa da na temelju valjanog pravnog posla kojem je cilj stjecanje vlasništva prelazi vlasništvo sa dotadašnjeg vlasnika na stjecatelja na način određen zakonom, a u vezi sa čl. 286. ZOO-a u odnosu na takvu diobu nije propisan formalni akt, obzirom se ne radi o kupoprodaji nekretnine. Nakon sporazuma stranaka, tuženik je postao u većem udjelu suvlasnik predmetnog stana i to od 5/6 dijela, pa je i faktična vlast (posjed) prešla na njega kao stjecatelja, dok je izdavanjem tabularne isprave od strane tužitelja u odnosu na 1/6 suvlasničkog udjela u cijelosti ostvareno vlasništvo.

Obzirom da se zajednički dijelovi stana koji se odnose na kupaonicu i sobu kao dio dvorišnog prostora zgrade koji je korišten od strane roditelja uz šupu i cjelokupni prostor dvorišta, iako je usmeno podijeljen među suvlasnicima, ne može odnositi na vlasnički udio tog stana. Stoga, kada je sud prvog stupnja i utvrdio da površina stana stranaka ne može iznositi 75 m² jer iz etažnog elaborata proizlazi površina od 57,78 m², uz činjenicu da su za metar kvadratni ugovorili, prema tuženikovom iskazu, cijenu od 1100 eura po metru kvadratnom, tada za cjelokupnu površinu toga stana proizlazi da 1/2 iznosi 31.779,00 eura, to je i stoga, navedeni iznos naloženo isplatiti.

Podržava se ocjena prvostupanjskog suda kako je izdavanjem tabularne isprave tužitelja od 28. lipnja 2016., koja je u izvorniku dostavljena tuženiku prije ročišta od 21. rujna 2016. dospjela takva tražbina osnovom čl.358. ZOO-a, obzirom se radi o pravilu istodobnog ispunjenja prema kojem ni jedna stranka nije dužna ispuniti svoju obvezu ako druga ne ispuni ili je nije spremna istodobno ispuniti, obveza tuženika prije ispunjenja obveze tužitelja o prijenosu 1/6 dijela suvlasničkog udjela nije mogla dospjeti sa datumom sporazumnog dospijeća obzirom da do toga vremena nije došlo ni do prijenosa preostalog suvlasničkog udjela. Stoga je sukladno odredbi čl.373. ZPP-a, odlučeno kao u izreci.

Temeljem čl. 154. st. 2. i čl. 166. st. 2. ZPP-a tužitelju je priznato zastupanje po punomoćnici odvjetnici u punom iznosu za sastav tužbe i podneska kojim se očituje na odgovor na tužbu (po 500 bodova), sastav žalbe (625b) i pristupi na ročišta održana 04. lipnja 2013., 23. siječnja 2014. i 21. rujna 2016., 50% nagrade pristup na ročišta 16. srpnja 2013. i 02. lipnja 2016., te 50 bodova za pristup na ročište 12. lipnja 2013. i objave prethodne prvostupanjske odluke 07. ožujka 2014., uz zatraženi iznos plaćene pristojbe na žalbu, tužbu i presudu, dok posebno zatraženi trošak pristojbe na žalbu od 10. lipnja 2016., nije priznat, obzirom nema dokaza da je ista i plaćena. Time je sukladno uspjehu u sporu od 75% priznat iznos od 43.136,25 kuna koji je umanjen za iznos priznatog troška tuženika od 25%, pa ukupno priznat trošak tužitelja iznosi 35.948,75 kuna. Tužitelju je priznat u omjeru uspjeha u sporu i zatraženi trošak sastava žalbe u visini od 4.687,50 kuna.

U Puli - Pola 17. prosinca 2018.

Predsjednik vijeća

Nataša Babić, v.r.