Revt-148/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 148/08-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak Radej, Gordane Gasparini, Aleksandra Peruzovića i Jadranka Juga, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. J. B. iz V. G. i 2. M. B. – K. iz Z., koje zastupa B. J., odvjetnik iz Z., protiv tuženika B. d.d. u stečaju, Š., kojeg zastupa N. V. G., odvjetnica iz R., radi utvrđenja nezakonitim rješenja o prestanku radnog odnosa prednika tužitelja, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-502/08 od 10. lipnja 2008., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P-758/07 od 21. studenog 2007., u sjednici održanoj 14. siječnja 2009.,

r i j e š i o j e :

I/ Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Gž-502/08 od 10. lipnja 2008. i međupresuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P-758/07 od 21. studenog 2007. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i suđenje.

II/ O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Pravomoćnom drugostupanjskom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-502/08 od 10. lipnja 2008. odbijena je žalba tuženika i potvrđena je međupresuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P-758/07 od 21. studenog 2007., kojom je određeno da je tuženik dužan priznati da je rješenje tuženika broj 5/91 od 4. srpnja 1991., kojim je predniku tužitelja otkazan radni odnos ništavo.

Protiv te pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne nog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku povrede odredaba parnič

("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03; dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se ista preinači i tužbeni zahtjev odbije. U odgovoru na reviziju tužitelji osporavaju revizijske navode i predlažu da se revizija kao neosnovana odbije.

Revizija je osnovana.

Osporena presuda ispitana je u granicama iz čl. 392.a/ ZPP.

Ostvaren je istaknuti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

U ovom radnom sporu radi utvrđenja da je rješenje o prestanku radnog odnosa prednika tužitelja broj 5/91 od 4. srpnja 1991., koje se temelji na odredbi čl. 75. st. 2. toč. 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine" broj 34/91, 26/93, 29/94; dalje: ZOPRO) nezakonito, odnosno ništavo, odlučna je činjenica, je li prednik tužitelja neopravdano izostao s posla pet radnih dana uzastopno, tako što je nakon 27. travnja 1991. do 24. svibnja 1991. neovlašteno produžio korištenje godišnjeg odmora, koji mu je odobren rješenjem tuženika od 9. svibnja 1991., na način da će godišnji odmor od 29 dana koristiti u dva dijela, i to prvi dio u trajanju od šest dana u vremenu od 22. travnja 1991. do 27. travnja 1991., dok vrijeme korištenja drugog dijela godišnjeg odmora nije određeno. Revizijskom odlukom (rješenjem) ovog suda broj Rev-1087/1993 od 8. veljače 1994. ukinute su prvostupanjska i drugostupanjska presuda i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, s uputom da u ponovnom postupku utvrdi, je li prednik tužitelja opravdano ili neopravdano izostao s posla, odnosno je li mu naknadno odobreno korištenje godišnjeg odmora i poslije 27. travnja 1991., pa sve do 24. svibnja 1991., tako da bi cijeli godišnji odmor koristio u jednom dijelu.

U ponovnom postupku prvostupanjski je sud, radi utvrđenja navedene odlučne činjenice, a u smislu navedene upute revizijskog suda, izvodio dokaze saslušanjem svjedoka, međutim, međupresudu nije utemeljio na toj odlučnoj činjenici, već ju je utemeljio na razlozima ništavosti, navodeći da rješenje o korištenju godišnjeg odmora od 9. svibnja 1991. nije valjano, odnosno da je ništavo, s obzirom da nije u skladu s tada važećom odredbom čl. 31. st. 3. ZOPRO, prema kojoj se prvi dio korištenja godišnjeg odmora koristi bez prekida u trajanju od najmanje 12 radnih dana.

S istim razlozima, ali potpuno generaliziranim, bez navođenja konkretnih činjeničnih utvrđenja, drugostupanjski je sud potvrdio prvostupanjsku međupresudu.

Polazeći od pravnog shvaćanja da tuženik nije povrijedio odredbu čl. 31. st. 3. ZOPRO kad je predniku tužitelja odobrio korištenje prvog dijela godišnjeg odmora u trajanju od šest dana, odnosno da povreda te odredbe nema za posljedicu ništavost citiranog rješenja, iz razloga prvostupanjske i drugostupanjske presude proizlazi da u istima nisu navedeni razlozi o odlučnoj činjenici, je li tuženik predniku tužitelja odobrio da godišnji odmor nastavi koristiti do 24. svibnja 1991., te je li isti, slijedom toga, opravdano ili neopravdano izostao s posla.

Nedostatak određenih (decidiranih) razloga o ovoj odlučnoj činjenici predstavljaju nedostatak zbog koje se presude ne mogu ispitati, tako da se ukazuje ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Pri tome se ističe da samo navođenje iskaza svjedoka koji su saslušani na tu okolnost, kao i navod da su ti iskazi proturječni, ne predstavlja određene razloge o toj činjenici. Odluka suda o tome je li određenu činjenicu uzeo kao dokazanu mora biti određena i ne može se svesti na navod da su iskazi o istoj proturječni.

Ocjenjujući zbog ovih razloga da je revizija osnovana, na temelju odredbe čl. 394. st.

1. ZPP, prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu valjalo je ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, u kojem će sud otkloniti navedene nedostatke, tako što će određeno utvrditi, je li predniku tužitelja naknadno odobreno korištenje godišnjeg odmora do 25. svibnja 1991. i, ovisno o tome, je li isti opravdano ili neopravdano izostao s posla poslije 27. travnja 1991., imajući pri tome u vidu da je rješenje o korištenju prvog dijela godišnjeg odmora doneseno nakon što je taj dio godišnjeg odmora iskorišten, te da je rješenje o prestanku radnog odnosa doneseno nakon više od mjesec dana nakon što se prednik tužitelja vratio na rad.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 14. siječnja 2009.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v. r.