Rev-1497/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1497/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vjere Delić, kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Katarine Buljan, Marijana Ramušćaka i Gordane Matasić-Špoljarić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. R. iz P., kojega zastupa punomoćnik S. O., odvjetnik iz P., protiv tuženika 1. T. P. za B. B. d.o.o. P. i 2. T. " p.o. P., oboje zastupani po punomoćniku M. B., odvjetniku iz P., radi naknade štete, rješavajući reviziju izjavljenu od tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 7. studenog 1994. godine, br. Gž-1072/94., kojom je djelomično potvrđena i djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Puli od 4. svibnja 1994. godine, br. P-1607/92., u sjednici održanoj dana 12. rujna 2001. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Puli od 4. svibnja 1994. godine, br. P-1607/92. suđeno je:

"Odbija se tuženi zahtjev tužitelja koji glasi:

Tuženik T. - P. za b.B. d.o.o. P. dužan je isplatiti tužitelju iznos od 36.000.000 HRD sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od danas do isplate, kao i troškove parnice, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom izvršenja.

Tužitelj je dužan tuženiku T. B. d.o.o. P. u roku od 15 dana isplatiti parnični trošak u iznosu od 2.777.500 HRD.

T. - H. p.o. P. dužan je isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 80.000.000 HRD, sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja 4. svibnja 1994. godine, pa do isplate, te nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 2.617.691 HRD, sve to u roku od 15 dana.

S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 124.070.075 HRD tužitelj se odbija."

Presudom Županijskog suda u Puli od 7. studenog 1994. godine, br. Gž-1072/94. suđeno je:

"Odbija se žalba tužitelja i drugog tuženika, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli br. P- 1607/92-25 od 4. svibnja 1994. godine, u dijelu kojim je naloženo tuženiku T. -. H. p.o. P. da isplati tužitelju R. M. iznos od 80.000.000 HRD sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 4. svibnja 1994. godine, kao i u odbijajućem dijelu za iznos od 124.070.075 HRD."

"Ukida se uvažavanjem obiju žalbi provstupanjska odluka u dijelu u kojem je odlučeno o parničnom troškovima na način da je tužitelj dužan tuženiku T. B. d.o.o. P. isplatiti iznos od 2.777.500 HRD i u dijelu u kojem je naloženo tuženiku T. " p.o. P. da nadoknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.617.691 HRD, pa se u tom ukinutom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje."

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja u dijelu u kojem je odbijena žalba tužitelja i presuda potvrđena reviziju je izjavio tužitelj zbog svih revizijskih razloga i predložio da sud reviziju prihvati, pobijanu presudu preinači tako da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti kao i zahtjev za naknadu parničnog troška uključujući i trošak revizijske faze postupka.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja sud prvog stupnja dostavio je, primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92. i 112/99. - dalje ZPP), na odgovor tuženiku i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetniku.

Tuženik nije odgovorio na izjavljenu reviziju tužitelja, niti se o istoj izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijani dio presude, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, pozivom na odredbu čl. 386. spomenutog Zakona, po službenoj dužnosti.

O svim ostalim procesnim povredama, zbog kojih se može izjaviti revizija, bez obzira da li je riječ o bitnim povredama apsolutno ili relativno bitnog značenja, revizijski je sud ovlašten voditi računa jedino onda kada se revident na postojanje takvih bitnih povreda odredaba parničnog postupka u reviziji određeno i konkretno poziva.

Revident ne obrazlaže posebno niti jednu od takvih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, dakle, revizijski razlog bitne povrede nije ostvaren.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je tužitelj 8. siječnja 1992. godine, kao radnik II-tuženika doživo nesreću na radu,

- da je tom prilikom zadobio tjelesne povrede i to: otvoreni prijelom desne tjemene kosti s potisnućem koštanih ulomaka u unutrašnjost šupljine lubanje, obostrani serijski prijelom rebara sa izljevom krvi i prodorom zraka u oba prsišta, tupa povreda trbušne šupljine s rastrgnućem slezene te prijelom krajnjeg dijela palčane kosti lijeve ruke,

- da je tužitelj zbog zadobivenih tjelesnih ozljeda trpio fizičke bolove prema nalazu kirurga jakog intenziteta 12 dana, srednjeg intenziteta 25 dana, te slabog intenziteta 2 mjeseca, te da povremene bolove tužitelj trpi i dalje, a prema nalazu i mišljenju neuropsihijatra zbog prijeloma kosti lubanje sa nagnječenjem mozga trpio jake glavobolje 10 dana, bolove srednje jačine mjesec dana, te slabije bolove do 6 mjeseci,

- da je tužitelj trpio navedene bolove naročito zbog kirurških zahvata operativnog otvaranja trbušne šuljine te naknadnog zahvata,

- da su nakon završetka liječenja ostale kod tužitelja trajne posljedice u vidu osjećaja manjeg tupog pritiska prsne kosti kod promjene vremena, bolovo slabog intenziteta u lijevom ramenu kod promjene vremena, smetnje kod okretanja lijeve ruke, prema naprijed zbog čega mu je otežan rad lijevom rukom gdje je potrebno opterečivanje lijevog ramena jer mu to izaziva bolove slabog do srednjeg intenziteta, bolove zbog dugotrajnijeg ležanja u lijevom ramenu, poteškoće u pamćenju, zaboravljivosti, smanjena mogućnost koncentracije, slabost volje, promjenjivo raspoloženje, emocionalnu labilnost, zbog čega je trajno smanjena životna aktivnost tužitelja za 30%,

- da je tužitelj pretrpio sekundarni strah nakon dolaska k svjesti i saznanja da je povređen, te strah tijekom liječenja u vidu zabrinutosti i plašenja za ishod liječenja koji su bili dugotrajnog karaktera ali ne takvog intenziteta da bi značajno mijenjao strukturu.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili da pravičnu novčanu naknadu štete s osnove fizičkih boli predstavlja iznos od 18.000,00 kn, s osnove duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti iznos od 55.000,00 kn i s osnove straha iznos od 7.000,00 kn.

Ovo iz razloga što imajući u vidu sve kriterije i mjerila propisana čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96. - dalje ZOO), a posebno vrstu i težinu pretrpljenih povreda, duljinu trajanja i intenzitet fizičkih boli, te straha koji je tužitelj trpio zbog zadobivenih tjelesnih povreda kao i opseg smanjenja životne aktivnosti i pojavne oblike u kojima se smanjenje životne aktivnosti svakodnevno očituje kao i godine tužiteljevog života, a stim i činjenicu da će tužitelj imati smanjenje životne aktivnosti predvidivo još dugo vremena, ovaj sud cijeni da dosuđeni iznos naknada predstavljaju pravičnu novčanu naknadu nematerijalne štete.

Zbog navedenih razloga neosnovano su tvrdnje revidenta da su naknade nematerijalne štete utvrđene u iznosima koji da su niži od iznosa koji predstavljaju pravičnu novčanu naknadu.

Pritom valja navesti da je ovaj sud imao u vidu i odredbu čl. 189. st. 2. ZOO, prema kojoj se naknada nematerijalne štete utvrđuje prema okolnosti kakve su postojale u vrijeme donošenja presude suda prvog stupnja.

Zbog navedenih se razloga nije ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, te je revizija tužitelja primjenom čl. 393. ZPP, odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 12. rujna 2001.

Predsjednik vijeća:

Vjera Delić, v.r.