Gž-2225/2017-2 · Županijski sud u Rijeci
Legislator summary
AI generatedUvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 116 Povrv-4035/2015-12 od 25. travnja 2017. i sudi: Nalaže se tuženiku J. Š., Z. – D., OIB: … isplatiti tužitelju Z. holdingu d.o.o., P. Č., Z., iznos od 264,00 kn (slovima: dvijestotinešezdesetčetirikune) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:
Legislator headnote
AI generatedGž-2225/2017-2 · Županijski sud u Rijeci: Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP) nalazi u tome što je sud odlučivao izvan granice postavljenog zahtjeva, budući da tuženik u prigovoru, ni u tijeku postupka nije osporio način obračuna potraživanja tužitelja niti se pozvao na nevaljalost dostavljene dokumentacije niti propisa na kojima je potrebno donijeti odluku. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a nalazi u tome što obrazloženje presude u suprotnosti sa navodima stranaka i sadržajem isprava.
Full text
Poslovni broj: Gž-2225/2017-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, OIB:22883124500, po sucu Heleni Vlahov Kozomara, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Z. holding d.o.o., P. Č., Z., , OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva H. & P. d.o.o. iz Z., protiv tuženika J. Š. iz Z., OIB: …, radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 116 Povrv-4035/2015-12 od 25. travnja 2017., dana 16. veljače 2018. godine,
p r e s u d i o j e
1. Uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 116 Povrv-4035/2015-12 od 25. travnja 2017. i sudi:
Nalaže se tuženiku J. Š., Z. – D., OIB: … isplatiti tužitelju Z. holdingu d.o.o., P. Č., Z., iznos od 264,00 kn (slovima: dvijestotinešezdesetčetirikune) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:
- 132,00 kn od 17. prosinca 2013. do isplate,
- 132,00 kn od 17. siječnja 2014. do isplate,
sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se do 31. srpnja 2015. određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe.
2. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.562,50 kn, u roku od 8 dana.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. J., poslovni broj Ovrv-36916/14 od 21. studenog 2014. godine u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 264,00 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i u dijelu u kojem se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.188,75 kuna, te je tužbeni zahtjev odbijen.
U točki II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan.
Rješenjem suda prvog stupnja sadržanim u istom pisanom otpravku kao i presuda ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. J., poslovni broj Ovrv-36916/14 od 21. studenog 2014. godine u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 528,00 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te je utvrđeno da je tužba u tom dijelu povučena.
Protiv te presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primijene materijalnog prava.
Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP) nalazi u tome što je sud odlučivao izvan granice postavljenog zahtjeva, budući da tuženik u prigovoru, ni u tijeku postupka nije osporio način obračuna potraživanja tužitelja niti se pozvao na nevaljalost dostavljene dokumentacije niti propisa na kojima je potrebno donijeti odluku. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a nalazi u tome što obrazloženje presude u suprotnosti sa navodima stranaka i sadržajem isprava.
Tužitelj ističe da kako je pozivanje na čl. 37. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" 99/99 i 29/02) dvojbeno iz razloga što je Zakon o državnom gospodarenju otpadom ("Narodne novine" 94/13 i 73/17; dalje ZOGO) primijenio selektivno, a ne u cijelosti, jer nije pozornost obratio na prijelazne i završne odredbe. Navodi da tužitelj naplaćuje usluge skupljanja i odvoza komunalnog otpada sukladno Pravilniku o načinu pružanja i plaćanja usluga skupljanja odvoza i odlaganja komunalnog otpada ("Službenik glasnik Grada Zagreba" 7/08 i 11/09; dalje Pravilnik), koji se primjenjuje od 1. kolovoza 2009. i kojim je određeno kako cijena pružene usluge za sakupljanje, odvoz i odlaganje komunalnog otpada obračunava prema kriteriju količine i svojstva otpada a da se za komunalni otpad iz domaćinstva mogu primjenjivati i drugi obračunski kriteriji kao što su zadužena površina (m2) prostora korisnika usluge. Također da je odredbom čl. 187. st. 3. ZOGO zakonodavac dao prijelazni rok za donošenje novog cjenika, neovisno od toga obračunava li se javna usluga po m2 zadužene površine korisnika usluge ili po nekom drugom kriteriju, odnosno da se izvršena usluga u utuženom razdoblju i dalje mogla obračunavati po m2 zadužene površine. Navodi da Vlada Republike Hrvatske nije donijela uredbu iz čl. 29. st. 2. ZOGO kojom je bilo potrebno detaljno propisati način pružanja i naplate javne usluge sakupljanja komunalnog otpada. S obzirom na činjenicu kako Uredba kao ključni dokument nije donesena, tužitelj nije imao pravno uporište za promjenu obračuna odvoza komunalnog otpada, a osim toga, kako nisu ispunjene objektivne pretpostavke za promjenu načina odvoza komunalnog otpada, tužitelj je za utužene račune primjenjivao način odvoza propisan postojećim Pravilnikom. U prilog navedenim tvrdnjama tužitelj dostavlja presude različitih sudova u Republici Hrvatskoj.
Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Žalba je osnovana.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade za prikupljanje i odvoz komunalnog otpada za razdoblje studeni 2013. do prosinac 2013. u ukupnom iznosu od 264,00 kn zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
U provedenom postupku je utvrđeno:
- da je tuženik vlasnik nekretnine u Z.,
- da tužitelj potražuje od tuženika iznos od 264,00 kn zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime naknade za prikupljanje i odvoz komunalnog otpada s nekretnine u vlasništvu tuženika za razdoblje od studenog 2013. do prosinca 2013. na temelju ispostavljenih računa,
- da tužitelj na području na kojem je tuženik vlasnik nekretnine obavlja poslove sakupljanja i odvoza otpada,
- da je iz priloženih računa vidljivo da je mjesečna naknada obračunata prema površini stambenog prostora.
S obzirom da su računi dospjeli nakon 1. siječnja 2010. sud prvog stupnja navodi da je odredbom čl. 33. st. 1. ZOGO propisano da davatelj usluga dužan je obračunati cijenu javne usluge iz čl. 30. st. 1. tog Zakona na način da se osigura primjena načela "onečišćivač plaća" ekonomski održivo poslovanje te sigurnost, redovitost, kvaliteta pruženih usluga sukladno odredbama Zakona. Utvrđuje nadalje da je odredbom čl. 33. st. 1. tog Zakona propisano je da je davatelj usluge dužan koristiti usluge i obračunati cijenu javne usluge iz čl. 30. st. 1. tog Zakona razmjerno količini predanog otpada u obračunskom razdoblju pri čemu je kriterij količine otpada u obračunskom razdoblju masa predanog otpada ili volumen spremnika otpada i broj pražnjenja spremnika sukladno odredbi čl. 30. st. 7. tog Zakona.
Isto tako ističe da iz spisa proizlazi da tužitelj nije izmijenio Odluku o kriterijima za obračun troškova gospodarenja komunalnim otpadom u smislu odredbe čl. 187. st. 2., 3. i 7. ZOGO. Navedeno obzirom na činjenicu da spisu prileži Pravilnik koji je u primjeni od 1. travnja 2008., a propisuje i druge obračunske kriterije, kao što je zadužena površina korisnika usluge, a koja odredba nije u suglasnosti sa Zakonom o otpadu („Narodne novine“ broj 78/04, 153/05, 111/06, 110/07, 60/08, 87/09) od 1. siječnja 2010. i ZOGO, pa je sud na osnovu čl. 37. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH isključio njezinu primjenu u konkretnom slučaju.
Osnovan je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Prema odredbi čl. 33. st. 1., 2., 3., 4., 5. i 10. ZOGO propisano je da davatelj usluge prikupljanja mješovitog komunalnog otpada i biorazgradivog otpada dužan je obračunati cijenu predmetne usluge na način kako se osigurava primjena načela "onečišćivač plaća" ekonomski održivo poslovanje, te sigurnost , redovitost i kvaliteta pružanja usluge sukladno odredbama Zakona, uredbe iz čl. 29. st. 10. Zakona i Odluke iz čl. 30. st. 7. ovog Zakona, da je davatelj usluge dužan korisniku usluga obračunavati cijenu javne usluge iz čl. 30. st. 1. ovog Zakona razmjerno količini predanoga otpada u obračunskom razdoblju, pri čemu je kriterij količine otpada u obračunskom razdoblju masa predanog otpada ili volumen spremnika otpada i broj pražnjenja spremnika sukladno odluci iz čl. 30. st. 7. tog Zakona; da je davatelj usluge dužan voditi evidenciju o količini predanog otpada, te da je dužan u jediničnu cijenu usluge uključiti troškove nabave i održavanja opreme za prikupljanje otpada, troškova prijevoza otpada, troškove obrade otpada i druge troškove propisane uredbom iz čl. 29. st. 10. Zakona; da davatelj usluge sukladno st. 1., 2. i 4. tog članka Uredbe iz čl. 29. st. 10. Zakona i odluke iz čl.30. st. 7. Zakona cjenikom određuje visinu jedinične cijene za masu predanog otpada ili volumen spremnika otpada, te je propisano da se na javne usluge prikupljanja i odvoza komunalnog i biorazgradivog otpada primjenjuju odredbe o javnim uslugama iz Zakona kojim se uređuje zaštita potrošača. Prema čl. 30. st. 20. ZOGO način i uvijete obračuna i strukturu cijene javne usluge prikupljanja i odvožnje mješovitog komunalnog i biorazgradivog otpada propisuje Vlada uredbom iz čl. 29. st. 10. tog Zakona.
Međutim, utvrđivanje cijene odnosno cjenika, iz čl. 33. st. 5. ZOGO-a te donošenje odluke o načinu pružanja javne usluge prikupljanja mješovitog i biorazgradivog komunalnog otpada, sukladno čl. 30. st. 7. ZOGO, vezano je uz donošenje Uredbe od strane Vlade Republike Hrvatske, sukladno čl. 29. st. 10. ZOGO.
U prijelaznim i završnim odredbama ZOGO zakonodavac je odredio uvjete i rokove u kojima su jedinice lokalne samouprave odnosno davatelji javne usluge prikupljanja i zbrinjavanja komunalnog otpada dužni uskladiti svoje akte i svoja poslovanja s odredbama ovog Zakona.
Odredbom čl. 179. st. 5., 6. i 8. ZOGO u kojem je propisano da su jedinice lokalne samouprave dužne donijeti odluke iz čl. 30. st. 7. tog Zakona u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu Uredbe iz čl. 29. st. 10. ovog Zakona, te u istom roku uskladiti poslovanje davatelja usluge zbrinjavanja komunalnog i biorazgradivog otpada sa odredbama ovog Zakona, kao i uskladiti odluke o komunalnom redu donesene na temelju Zakona o komunalnom gospodarstvu, u dijelu koji se odnosi na sakupljanje, odvoz i postupanje sa sakupljenim komunalnim otpadom s odredbama ovog Zakona i Uredbe iz čl. 29. st. 10. Zakona.
Navedenu Uredbu o gospodarenju komunalnim otpadom, Vlada Republike Hrvatske donijela je 26. svibnja 2017. a ona stupa na snagu 1. studenog 2017.
Odredbom čl. 187. st. 3. ZOGO propisano je da cjenici za komunalne usluge doneseni na temelju Zakona o komunalnom gospodarstvu u odnosu na komunalnu djelatnost održavanja čistoće u dijelu koji se odnosi na sakupljanje i odvoz komunalnog otpada na određena odlagališta i komunalnu djelatnost odlaganja komunalnog otpada važe do primjene cjenika iz čl. 33. st. 5. ZOGO-a a Odluka o obveznom korištenju komunalne usluge održavanja čistoće u dijelu koji se odnosi na sakupljanje i odvoz komunalnog otpada donesena na temelju Zakona o komunalnom gospodarstvu primjenjuje se do donošenja odluke o pružanju javnih usluga za prikupljanje mješovitog i biorazgradivog komunalnog otpada iz čl. 30. st. 7. tog Zakona.
Imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 179. st. 5., 6. i 8. i čl. 187. st. 3. ZOGO, a isto tako da Uredba stupa na snagu 1. studenog 2017., proizlazi da jedinice lokalne samouprave sve do 1. veljače 2018. nisu u obvezi donijeti odluku o načinu pružanja javne usluge skupljanja i odvoza komunalnog otpada iz čl. 30. st. 7. tog Zakona odnosno da davatelji ove javne usluge nisu u obvezi donijeti cjenike sukladno čl. 33. st. 5. tog Zakona te da se naplata skupljenog i odvezenog komunalnog otpada može vršiti prema cjenicima za komunalnu uslugu donesenu temeljem Zakona o komunalnom gospodarstvu i odlukama o obveznom korištenju komunalnih usluga održavanja čistoće u dijelu koji se odnosi na sakupljanje i odvoz komunalnog otpada.
Slijedom navedenog na konkretan slučaj primjenjuje se Pravilnik o načinu pružanja i plaćanja usluge sakupljanja odvoza i odlaganja komunalnog otpada, Cjenik te Odluka o komunalnom redu kojima je propisano da se cijena pružene usluge za skupljanje, odvoz i odlaganje komunalnog otpada obračunava prema kriteriju količine i svojstva otpada a da se za domaćinstva mogu primijeniti kriteriji kao što je zadužena površina prostora korisnika usluge, pa kako upravo po površini stambenog objekta tuženika je obračunata naknada za svaki pojedini mjesec za odvoz komunalnog otpada to je za zaključiti da je tužitelj ispravno obračunao naknadu. Stoga, a budući da je tužitelj priloženom dokumentacijom dokazao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva čiju vjerodostojnost tuženik nije doveo u pitanje niti jednim dokazom pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je tužbeni zahtjev prihvatiti.
Budući da je osnovan zahtjev tužitelja za isplatu novčane tražbine, sukladno odredbi čl. 14. st. 4. OZ-a tužitelj ima pravo na naknadu troškova ovršnog postupka, a koji se odnosi na sastavljanje prijedloga za ovrhu u iznosu od 150,00 kn sukladno Tbr. 11. t. 2. alineja 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14 i 118/14; dalje Tarifa) uz pripadajući PDV od 25% te javnobilježničku nagradu u iznosu od 60,00 kn uz PDV od 25% prema odredbama čl. 3., čl. 6. i čl. 8. Pravilnika o nagradama i naknadi troškova za rad bilježnika u ovršnom postupku ("Narodne novine" 8/11 i 114/12), što ukupno iznosi 262,50 kn, dok u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška ovršnog postupka nije osnovan primjenom odredbe čl. 14. st. 4. OZ-a i čl. 155. st. 1. ZPP-a.
Primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a odlučeno je o troškovima cijelog postupka obzirom da je preinačenjem presude suda prvog stupnja tužitelj u postupku uspio u cijelosti, zbog čega mu pripada naknada troškova parničnog postupka, a koji trošak se sastoji od jednokratne nagrade za cijeli postupak u iznosu od 500,00 kn sukladno Tbr. 7. t. 8. Tarife uz PDV od 25% i sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 100,00 kn što ukupno iznosi 725,00 kn.
Tužitelju je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP dosuđen i trošak žalbe koji se odnosi na nagradu za sastav žalbe u iznosu od 300,00 kn prema Tbr. 10. t. 3. Tarife uz PDV od 25% i sudsku pristojbu na žalbu u iznosu od 200,00 kn što ukupno iznosi 575,00 kn.
Slijedom navedenog valjalo je uvaženjem žalbe tužitelja presudu suda prvog stupnja preinačiti a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 373. t. 3. ZPP-a. Rješenje suda prvog stupnja kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.
U Rijeci 16. veljače 2018.
SUDAC
Helena Vlahov Kozomara, v.r.
Za točnost otpravka – ovlašteni službenik
NEVENA PRPIĆ
Općinskom građanskom sudu u Zagrebu
Vraćamo vam spis s pet (5) istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja