I Kž-857/1990-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 857/1990-5

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Pavišić dr. Berislava kao predsjednika vijeća, te Petranović Milana, Kocijančić Erike, Frančula mr. Rudolfa i Biondić Filep mr. Vjere kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin Almer Rajke kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt. Ž. F. zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 2. KZH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Bjelovaru od 28. rujna 1990, K-52/90, u sjednici održanoj 13. ožujka 1991, u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske Poje Oskara, opt. Ž. F., te branitelja opt. K. B., odvjetnika iz B.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. Ž. F. i potvrđuje se osuđujući dio prvostepene presude.

Obrazloženje

Prvostepenom presudom oglašen je krivim opt. Ž. F. zbog kriv. djela iz čl. 168. st. 2. u vezi čl. 164. st. 1. KZH, činjenično i pravno opisanog u izreci te presude, pa je na temelju čl. 168. st. 2. KZH, uz primjenu čl. 42. toč. 2. i čl. 43. st. 1. toč. 1. KZ SFRJ, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.

Optuženiku je temeljem čl. 68. KZ SFRJ izrečena mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilima "B" kategorije u trajanju od dvije godine. Na temelju čl. 98. st. 1. u vezi čl. 95. st. 2. toč. 1. do 8. ZKP optuženik je dužan nadoknaditi troškove krivičnog postupka, koji su specificirani u izreci presude.

Istom presudom, na temelju čl. 349. toč. 3. ZKP, protiv optuženika Žalac Franje odbijena je optužba zbog kriv.djela iz čl. 165. st. 1. KZH, činjenično i pravno opisanog u odbijajućem dijelu izreke presude, a na temelju čl. 99. st. 1. ZKP odlučeno je da troškovi krivičnog postupka u tom dijelu padaju na teret budžetskih sredstava.

Protiv osuđujućeg dijela te presude žalbu je podnio optuženik Ž. F., po svom branitelju K. B., odvjetniku iz B., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o

I Kž 857/1990-5

kazni i mjeri sigurnosti s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje, podredno da mu se izrekne blaža kazna i mjera sigurnosti u kraćem trajanju.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Javno tužilaštvo Hrvatske, vraćajući spise na temelju čl. 370. st. 2. ZKP, predlaže da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i prvostepena presuda potvrdi.

Na zahtjev optuženika postavljen u žalbi, u smislu čl. 371. st. 1. ZKP o sjednici drugostepenog vijeća obaviješteni su optuženik i njegov branitelj K. B., odvjetnik iz B., koji su i prisustvovali sjednici, uz zamjenika javnog tužioca Hrvatske Poje Oskara.

U sjednici drugostepenog vijeća prisutni zamjenik javnog tužioca Hrvatske ostao je kod pismenog prijedloga javnog tužilaštva, a optuženik i njegov branitelj kod žalbenih navoda žalbe optuženika, prilažući osim toga, u spis još i medicinsku dokumentaciju za suprugu optuženika Ž. K..

Žalba nije osnovana.

U svojoj žalbi, obrazlažući žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik ponavlja svoju obranu, koju je prvostepeni sud ranije cijenio kako samu, tako i u sklopu rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, te je ispravno nije prihvatio, za što je dao opsežne, uvjerljive i argumentirane razloge koji žalbom nisu dovedeni u sumnju.

U ovom krivičnom postupku utvrđeno je da je optuženik, upravljajući kritične zgode navedenom brzinom od 55 km/s (koja je utvrđena na osnovu oštećenja vozila, jer optuženik uopće nije kočio prije naleta na oštećenika, pa tragova kočenja nije niti bilo) naletio na oštećenog biciklistu koji se ispravno kretao svojim desnim rubom kolnika, iako je uz pravovremeno reagiranje kočenjem u trenutku kad ga je mogao vidjeti, mogao zaustaviti vozilo prije naleta na njega. Pritom svjetla vozila, koja su mu dolazila ususret, kao i svjetla vozila koje se kretalo iza njega, nisu utjecala na pravovremenost uočavanja bicikliste, što je sve utvrđeno na temelju provedenog prometnog vještačenja i na temelju iskaza svjedoka očevica M. S..

Prvostepeni sud pravilno povezuje takvo ponašanje optuženika u prometu sa njegovom alkoholiziranošću kritične zgode koja je ustanovljena na temelju toksikološkog vještačenja da je bila u visini od 2,45 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, pa je optuženik bio u pijanom stanju, očigledno nesposoban za sigurnu vožnju.

Takav zaključak prvostepenog suda potkrijepljen je, osim ostalih dokaza i navodima iz obrane optuženika koji je

I Kž 857/1990-5

naveo da oštećenika uopće nije vidio prije naleta na njega, a za to nije bilo nikakvih drugih zapreka, jer je u postupku utvrđeno da su sve okolnosti prometne situacije kritične zgode bile takve da ga je morao uočiti na vrijeme.

Stoga je prvostepeni sud ispravno oglasio optuženika krivim za inkriminirano mu djelo.

Prvostepeni je sud optuženiku izrekao i adekvatnu krivičnu sankciju, ispravno ocijenivši težinu učinjenog kriv. djela, stupanj njegove krivične odgovornosti, težinu nastupjele posljedice, te je pravilno ocijenio značaj ispravno utvrđenih olakotnih i otegotnih okolnosti, ublaživši mu kaznu ispod zakonskog minimuma zapriječenog za to krivičnog djelo. Po ocjeni ovog drugostepenog suda ovakva kazna u cijelosti je primjerena svim okolnostima ovog slučaja i podobna da se njome ostvare zakonom predviđene svrhe kažnjavanja iz čl. 5. st. 2. i čl. 33. KZ SFRJ.

Stoga optuženik nije u pravu kad u žalbi ističe da mu je prvostepeni sud izrekao prestrogu kaznu, a okolnost nepovoljnog zdravstvenog stanja njegove supruge (koje je sada, uzgred se napominje nakon operacije poboljšano), sve da je prvostepenom sudu i bila poznata očigledno ne bi dovelo do daljnjeg ublažavanja te kazne, jer je i kraj te činjenice kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci u svemu primjerena.

Isto tako, s obzirom da je optuženik svojim ponašanjem u prometu pokazao da je opasno da upravlja motornim vozilom "B" kategorije određeno vrijeme, na što posebno ukazuje visoka koncentracija alkohola u krvi u vrijeme nesreće, opravdano mu je izrečena mjera sigurnosti iz čl. 68. KZ SFRJ i pravilno određeno vrijeme njenog trajanja od dvije godine.

Slijedom svih izloženih razloga trebalo je žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu.

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu čl. 376. st. 1. ZKP nije nađeno da bi bila učinjena kakva bitna povreda odredaba krivičnog postupka niti povreda krivičnog zakona na štetu optuženika, pa je odlučeno kao u izreci, na temelju čl. 384. ZKP.

U Zagrebu, 13. ožujka 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin Almer Rajka, v. r.

Pavišić dr. Berislav, v. r.