Rev-1203/2009-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1203/09-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Nenada Perina, predsjednika vijeća, Željka Glušića, Renate Šantek, Gorane Jalšovečki i Branka Medančića, članova vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja Ć. B. iz S., drugotužitelja S. B. iz S., trećetužiteljice E. B. iz S. i četvrtotužitejice K. B. iz S., koje zastupa punomoćnik V. G., odvjetnik u B., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Slatini, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Virovitici broj Gž-692/08-3 od 7. svibnja 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slatini broj P-520/07-49 od 22. travnja 2008., u sjednici održanoj 11. svibnja 2011.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi tužitelja da im tuženica isplati naknadu nematerijalne štete po osnovi pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti bliskog srodnika i to, tužbeni zahtjev prvotužitelja Ć. B. u iznosu od 300.000,00 kuna, drugotužitelja S. B. u iznosu od 150.000,00 kuna, trećetužiteljice E. B. u iznosu od 220.000,00 kuna i četvrtotužiteljice K. B. u iznosu od 220.000,00 kuna te zahtjev prvotužitelja Ć. B. da mu tuženica po osnovi pretrpljene materijalne štete za nadgrobni spomenik isplati iznos od 30.000,00 kuna, sve za zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate (stavak I. izreke), a tužiteljima je naloženo da tuženici naknade parnični trošak u iznosu od 80.770,00 kuna (stavak II. izreke).

Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tužitelji zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Tužitelji su u reviziji zaključno predložili da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati, ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Pobijana presuda je ispitana u smislu odredbe čl. 392.a Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 83/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. Pritom je ovaj sud po službenoj dužnosti pazio na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 8. ZPP s obzirom da je odluka suda drugog stupnja donesena nakon 1. listopada 2008. kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine " broj 84/08).

Suprotno tvrdnji revidenta u postupku pred prvostupanjskim sudom, niti u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. U prvostupanjskoj i u drugostupanjskoj presudi nema proturječja između obrazloženja tih presuda i činjenica utvrđenih izvedenim dokazima. Obje nižestupanjske presude mogu se ispitati i sadrže razloge o odlučnim činjenicama.

Drugostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja i naveo razloge koje je uzeo u obzir prilikom odlučivanja o žalbi. Zbog toga nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP i čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP.

Tužbenim zahtjevom tužitelji su, kao bliski srodnici (prvotužitelj, kao suprug, drugotužitelj i trećetužiteljica, kao djeca te četvrtotužiteljica, kao majka) M. B.-B., ubijene … 2002., od tuženice zahtijevali naknadu nematerijalne štete po osnovi pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti bliske osobe (čl. 201. st. 1. Zakona o obveznim odnosima). Prvotužitelj je tužbenim zahtjevom tražio i naknadu materijalne štete za nadgrobni spomenik. Tužitelji smatraju da im tuženica odgovara za štetu na temelju čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, broj 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00 i 59/01 – dalje: ZSDU).

Sudovi su tijekom postupka utvrdili:

- da je 21. ožujka 2002. M. N. došla u Policijsku postaju u S. kako bi prijavila da ju prati njezin suprug A. N., koji je također došao za njom u Policijsku postaju te da je policijski službenik s njima obavio razgovor;

- da je 22. ožujka 2002. oko 7,15 sati u Policijskoj postaji u S. zaprimljena dojava od radnika P. b. Z., Poslovnice u S., da se je A. N., podižući svoj novac, vrlo čudno ponašao, plakao i pozdravljao se sa svima, a na pitanje što se događa je odgovorio da će se još čuti;

- da je dežurni policajac u Policijskoj postaji u S. nakon zaprimanja telefonske dojave odmah poslao ophodnju u banku da detaljnije ispita o čemu se radi; nakon čega je o tome obavijestio načelnika;

- da je oko 8,10 sati pomoćnik načelnika kriminalističke policije naložio šefu smjene da o zaprimljenoj dojavi obavijesti Dom zdravlja u S. i Centar za socijalnu skrb, ali to šef smjene nije odmah učinio, već je Centar za socijalnu skrb obavijestio telefonom u 9,37 sati, a Dom zdravlja u 9,40 sati;

- da je dežurni policajac nakon povratka ophodnje u postaju ophodnju poslao na kućnu adresu A. N. kako bi s njim obavili razgovor;

- da je policijska ophodnja A. N. zatekla kod kuće kada im je u razgovoru N. izjavio da namjerava izvršiti suicid, ali im je ostavljao dojam normalne i smirene osobe, o čemu su oni izvijestili šefa smjene;

- da je nakon razgovora sa policijskim službenicima iz policijske ophodnje u vremenu između 8,30 i 9,00 sati A. N. ponovno otišao u poslovnicu P. b. u S., gdje je vikao na rukovoditelja poslovnice zbog toga što ga je prijavio policiji;

- da je oko 9,30 sati A. N. iz pištolja pucao u svoju suprugu M. N., koja je stajala na ulici nedaleko od pekare u kojoj je radila, nakon čega je otišao do odvjetničkog ureda M. B.- B. i ubio ju;

- da su u disciplinskom postupku izrečene disciplinske mjere M. K. zbog toga što kao šef smjene u Policijskoj postaji u S. 21. ožujka 2002. u dnevniku događanja nije evidentirao dojavi M. N. da je prati suprug, iako je to trebao učiniti s obzirom na saznanja policije o odnosima između M. i A. N., te M. T., šefu smjene jer 22. ožujka 2002. nije odmah postupio po nalogu da izvijesti Dom zdravlja i Centar za socijalnu skrb.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je odbio tužbene zahtjeve svih tužitelja ocijenivši da nema uzročne veze između propusta policijskih službenika zbog kojih su im izrečene stegovne mjere i nastale štete te da se kod djelatnika tuženice ne radi o svjesnom postupanju suprotnom zakonu s voljom odnosno s pristankom nastupanja štete.

Drugostupanjski sud je odlučujući o žalbi potvrdio prvostupanjsku presudu ocijenivši da u radu policijskih službenika nije bilo takve nepravilnosti koja bi bila počinjena uz pristanak na nastupanje štetne posljedice zbog čega tuženica ne odgovara za štetu tužiteljima.

U revizijskom stadiju postupka sporno je odgovara li tuženica tužiteljima za štetu na temelju odredbe čl. 13. ZSDU, kojim je propisana odgovornost Republike Hrvatske za štetu nastalu nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne i javne uprave.

Odredbom čl. 13. ZSDU propisano je da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim i nepravilnim radom tijela državne uprave, jedinica lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.

Prema citiranoj zakonskoj odredbi za postajanje odgovornosti Republike Hrvatske u moraju biti kumulativno ispunjene tri pravne pretpostavke i to:

- nezakonit ili nepravilan rad tijela državne uprave;

- postojanje štete koja je zbog toga nastala oštećenom;

- postojanje uzročne veze između nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete oštećeniku, pri čemu je bitno dokazati da je nastala šteta neposredna posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave.

Dakle, odredbom čl. 13. ZSDU propisana je objektivna odgovornost Republike Hrvatske, za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnom radu tijela državne i javne uprave, koji se temelji na načelu uzročnosti (causa), a ne na načelu krivnje (culpe).

Zbog navedenog revident u reviziji osnovano ističe da su sudovi zauzeli pogrešno pravno shvaćanje da bez ispunjenja voljnog elementa nema niti nezakonitog, odnosno nepravilnog tijela državne uprave, kao prve pretpostavke odgovornosti za štetu države u smislu čl. 13. ZSDU.

Međutim, imajući na umu utvrđeno činjenično stanje ovaj sud ocjenjuje da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za odgovornost tuženice u smislu odredbe čl. 13. ZSDU jer tijekom postupka nije dokazano postojanje uzročne veze između nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave, odnosno djelatnika Policijske postaje u S. i nastale štete koju tužitelji trpe.

Naime, imajući na umu činjenicu da je od zaprimanja prve dojave (7,15 sati) u Policijskoj postaji u S. od radnika P. b. Z., Poslovnice u S., da se A. N., vrlo čudno ponašao u banci, plakao i pozdravljao se sa svima, pa do nastanka štetnog događaja proteklo otprilike dva sata, da je nakon zaprimanja dojave u policijskoj postaji dežurni policajac odmah poslao ophodnju u banku da detaljnije ispita o čemu se radi, da je policijska ophodnja bila poslana i na kućnu adresu A. N. i s njim obavila razgovor, pri čemu je štetnik prema zapažanjima policajaca u ophodnji ostavljao dojam normalne i smirene osobe, o čemu su oni izvijestili šefa smjene, procijenivši da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 24. Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama („Narodne novine“, broj 111/97, 27/98, 128/99, i 79/02), da je nakon razgovora sa policijskim službenicima iz policijske ophodnje A. N. ponovno otišao u poslovnicu P. b. u S., gdje je vikao na rukovoditelja poslovnice zbog toga što ga je on prijavio policiji, da čak i da je policijski službenik M. T. u 8,15 sati obavijestio Dom zdravlja o N. čudnom ponašanju u to vrijeme više nije bilo poznato gdje se N. nalazi jer je u postupku utvrđeno da je između 8,30 i 9,00 sati N. ponovno bio u banci, pa nakon 8,15 sati više nije bio dostupan policiji, ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju zbog nepravilnog rada djelatnika policijske postaje, koji nisu u 8,15 sati izvijestili Dom zdravlja u S. i Centar za socijalnu skrb, već u 9,40 sati nema uzročne veze s nastankom štetnog događaja i nastale štete koju tužitelji trpe. To tim više što iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da policijski službenici u konkretnom slučaju ponašanje štetnika A. N. nisu mogli ni na koji način dovesti u vezu sa prednicom tužitelja, pok. M. B.-B.

Prema tome, sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 13. ZSDU kada su odbili tužbene zahtjeve svih tužitelja kao neosnovane, pa nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 11. svibnja 2011.

Predsjednik vijeća:

Nenad Perin, v. r.