Rev-1288/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1288/1992-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bjegovića, Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A.R. iz D., koju zastupa punomoćnik D.D., odvjetnik iz D., protiv tuženika M.M. iz D., koga zastupa punomoćnik B.B., odvjetnik iz B., radi utvrđenja udjela u zajednički stečenoj imovini, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Bjelovaru od 21. studenog 1991. br. Gž 2102/91, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Daruvaru od 19. veljače 1991. br. P 99/91, u sjednici održanoj dana 17. lipnja 1993.,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija tužiteljice, ukida presuda Okružnog suda u Bjelovaru od 21. studenoga 1991. br. Gž 2101/91 i predmet vraća tome sudu na ponovno odlučivanje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je prijeporna stambena zgrada zajednička imovina stranaka pa je tužiteljici utvrđen daljnji doprinos u stjecanju od 1/20 dijela što je tuženi dužan priznati kao i pravo korištenja na zemljištu na kojem je zgrada izgrađena, izdati joj tabularnu ispravu radi prijenosa prava vlasništva i korištenja navedene nekretnine na ime tužiteljice koje će u protivnom zamijeniti presuda i dozvoliti da se izvrši dioba naprijed navedene imovine te joj naknaditi parnični trošak u iznosu od 6.250 HRD. S preostalim je dijelom tužbenog zahtjeva - do 1/2 dijela tužiteljica odbijena.

Sud drugog stupnja odbio je kao neosnovanu žalbu tužiteljice, a uvažio žalbu tuženika pa je potvrdio presudu suda prvog stupnja u odbijajućem dijelu a u dosuđujućem preinačio tako da je tužiteljicu sa tužbenim zahtjevom na dosuđenje daljnjeg udjela od 1/20 dijela odbio.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja izjavila je reviziju tužiteljica zbog čnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom bitne povrede odredaba parni

postupku. Prigovara da je sud drugog stupnja utvrdio činjenično stanje suprotno stanju spisa a prigovara i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Predlaže da se revizija prihvati. Na reviziju nije odgovoreno niti se Državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o podnesenoj reviziji.

Revizija je osnovana.

Sud prvog stupnja odlučujući o još uvijek prijepornom dijelu tužbenog zahtjeva (od pravomoćno dosuđene 1/5 dijela do zatraženih 1/2 dijela prijeporne nekretnine) utvrdio je: da su

se

stranke upoznale 1964. - 1965. godine kada je tužiteljica živjela i radila u S. a tuženik u D. ; da je tužiteljica preselila k tuženiku u D. 1.V. 1969. godine; da je 1967. godine tuženik kupio gradilište svojim sredstvima i započeo gradnju prijeporne kuće te da je 1968. godine kuća stavljena do pod krov; da je tužiteljica stalno bila u radnom odnosu, kao i tuženik, osim u vremenu od 1.VI. 1969. - 1.III. 1970.; da je osobni dohodak tuženika (vozača u Č. ) bio veći od osobnog dohotka tužiteljice; da je građevinski materijal prevozio kamionom s time da usluge prijevoza nije plaćao jer je od poduzeća dobio kamion na besplatnu upotrebu; da je tuženik angažirao ljude koji su radili na izgradnji kuće; da je tužiteljica dok je živjela u S. povremeno dolazila u D. te tu koristila godišnji odmor pomažući u poslovima na gradnji (pomoćni fizički radnik) i pripremala hranu za radnike; da je do dolaska tužiteljice u D. (1.V. 1969.) bilo izgrađeno radova u vrijednosti od 663.529 dinara što iznosi 60% vrijednosti kuće, a za vrijeme zajedničkog života stranaka izgrađeno je 40% vrijednosti kuće (483.557 dinara); da je u izgradnji zajedničke kuće do 1.V. 1969. godine ugrađeno građevinskog materijala u vrijednosti od 35.200 dinara kojeg je svojim sredstvima dok je bila u S. nabavila tužiteljica, a što iznosi 5% vrijednosti u odnosu na vrijednost do tada ukupno izvedenih radova.

Sud prvog stupnja cijeni da je doprinos stranaka u dovršenju zajedničke kuće koji je uslijedio radovima nakon 1.V. 1969. godine jednak, a da je doprinos tužiteljice kroz uložena sredstva (građevinski materijal) u prvoj fazi izgradnje 5% odnosno 1/20 što po sudu prvog stupnja uz već priznati doprinos u stjecanju od 1/5 dijela opravdava i daljnji doprinos od 1/20 dijela, što znači ukupno u odnosu na cijelu nekretninu 1/4 dijela.

Sud drugog stupnja međutim u preinačenju presude suda prvog stupnja odbija zahtjev tužiteljice za po sudu prvog stupnja prihvaćen daljnji doprinos od 1/20 dijela spornih nekretnina uz utvrđenja: "Već je našom ranijom presudom utvrđeno da je tuženik sam, svojim sredstvima kupio gradilište i sam svojim sredstvima digao kuću na tome gradilištu sve do pod krov. To predstavlja 60% vrijednosti objekta", "preostali dio gradnje pripada parničnim strankama u ravnim dijelovima što je također utvrđeno našom ranijom presudom".

S obzirom na navedeno sud drugog stupnja zaključuje "kako tužiteljica nema nikakvog uloga u stjecanju gradilišta i izgradnji objekta do pod krov onda nije bilo osnova tužiteljici dosuditi i daljnji 1/20 dijela jer za to nema uporišta u provedenim dokazima".

Prema tome kada je sud drugog stupnja izvan rasprave preocjenjujući po sudu prvog stupnja provedene i ocijenjene dokaze utvrdio da je tuženik sam svojim sredstvima podigao zgradu do pod krov, dakle da tužiteljica u toj fazi izgradnje nije sudjelovala ni na koji način svojim sredstvima utvrdio je drukčije činjenično stanje od onog kojeg je utvrdio sud prvog stupnja, dakle neovlašteno je izmijenio činjenično stanje i time je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 373. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91) što je uvjetovalo temeljem odredbe čl. 394. st. 1. Zakona o parničnom postupku ukidanje presude suda drugog stupnja i vraćanje predmeta tome sudu na ponovno odlučivanje.

Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 17. lipnja 1993.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković v.r.