I Kž-959/2002-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 959/02-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Hajrije Novoselec i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. P. zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. K 211/98 od 15. listopada 2002. godine, u sjednici vijeća održanoj 25. siječnja 2005. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Slavka Zadnika,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski je sud u Zagrebu temeljem čl. 354. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02 – dalje: ZKP) oslobodio optužbe I. P. da bi počinio jedno kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona (KZ) i dva kaznena djela razbojništva, koja su ostala u pokušaju, iz čl. 218. st. 2. u svezi s čl. 33. KZ. Temeljem čl. 123. ZKP riješio je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv ove presude podnio je žalbu državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, predloživši da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća temeljem čl. 373. st. 1. ZKP spis je dostavljen na dužno razgledavanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

I Kž 959/02-3

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Slavko Zadnik u pismenom mišljenju br. KŽ-DO 212/2003 od 25. veljače 2003. godine predložio je da se prihvati žalba državnog odvjetnika i ukine pobijana presuda, a kod tog prijedloga ostao je i na sjednici vijeća.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je činjenično stanje, na kojemu se temelji pobijana presuda, pogrešno utvrđeno.

Državni odvjetnik ne prigovara činjenicama koje je utvrdio sud prvog stupnja, već zaključcima o tome da nema dokaza da je optuženik ušao u kuće A. K., R. G. i D. D., s ciljem da uporabom sile i prijetnjom od oštećenika oduzme stvari i da ih protupravno prisvoji.

Ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja pažljivo analizirao i kritički ocjenjivao provedene dokaze i pravilno zaključio da svjedoci A. R., majka pok. oštećenika G. R. i ošt. D. D., zapravo, potvrđuju obranu optuženika da je u kuće oštećenika ulazio samo radi toga što mu je sada pok. Z. P. rekao da neke osobe prodaju vojnicima drogu, a on je tada bio u vojnoj policiji i osjećao se obaveznim to spriječiti.

Naime, oboje svjedoka određeno tvrde da su osobe, koje su bile odjevene u maskirne uniforme, radi čega su ocijenili da se radi o vojnim policajcima, tražile u njihovim kućama samo drogu, a valja reći da su i ošt. R. i D. bili u kontaktu sa drogom, tako da je majka R. povjerovala da njezinog sina vode iz kuće na policiju radi ispitivanja.

Oštećenici K. A. i G. R. umrli su, a nisu prije toga bili ispitani, pa nema neposrednih očevidaca događaja koji se zbio 16. studenog 1991. godine u stanu A. K. A. je umro … (list 49 spisa), dakle četiri i pol godine nakon događaja, a za to vrijeme nije podnio kaznenu prijavu niti se prijavio kao oštećenik i tražio povrat novca, ako mu je bio oduzet. Točno je da su svjedoci A. R. i D. D. pred sudom izjavili da im je G. R. pričao da su osobe, koje su ga povele sa sobom, od A. uzeli drogu, ali i 900,00 DEM i 600,00 ATS, ali ta izjava ne može biti siguran dokaz o tome, kod činjenice da je G. R. rekao majci da s osobama koje su ga dovele nije ulazio u stan oštećenika A., već da je s jednom od njih ostao u automobilu, dok su dvojica išla u stan oštećenika, pa je nejasno od kud mu ta saznanja, te kod daljnje činjenice da A. nije prijavio da mu je oduzeta relativno veća svota novca.

Prema tome, po ocjeni ovog suda pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da nije dokazno da je optuženik počinio kaznena djela za koja je optužen upravo iz onih razloga koji su navedeni na stranicama 5 i 6 pobijane presude, koje u cijelosti prihvaća ovaj sud. Radi toga, sud ga je prvog stupnja osnovano oslobodio optužbe.

Iz naprijed iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, te je presuđeno kao u izreci (čl. 387. ZKP).

U Zagrebu, 25. siječnja 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

I Kž 959/02-3

Zdravko Stojanović, v.r.

Milan Gudelj, v.r.