Rev-597/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 597/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Vlatke Potočnjak-Radej, dr. Ivana Kaladića i Miroslave Vekić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. G. iz K., zastupanog po punomoćniku H. K., odvjetniku u K., protiv tuženika F. C. d.d. Č., prije DP I. p. K., radi poništenja odluke o rasporedu radnika na drugo radno mjesto, rješavajući reviziju tuženika protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 9. rujna 1998. godine br. Gž-374/98 kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu od 20. studenoga 1997. godine br. P-1452/93, u sjednici održanoj dana 26. travnja 2000. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je utvrđeno da je odluka DP I. K. prednika tuženika o trajnom rasporedu djelatnika na radno mjesto od 4. listopada 1993. godine pravno ništava i da ne proizvodi pravne učinke.

Istom presudom preinačena prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim se nalaže tuženiku da tužitelja vrati na rad na radno mjesto referenta zaštite na radu i zaštite od požara na kojem je radio do dana 18. rujna 1993. godine.

Rješenjem je ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu (točka III. izreke) u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju plati razliku plaće u iznosu od 45.000,00 kn za period od 1. listopada 1993. do 1. ožujka 1996. godine, kao i odluka o parničnom trošku, te je u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protiv dijela prvostupanjske presude kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za poništenje odluke o premještaju na drugo radno mjesto, reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako da se tužitelj odbije s tužbenim zahtjevom, podredno da se predmet vrati na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud je ocijenio da nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj revizijski sud pazi primjenom čl. 386. ZPP po službenoj dužnosti.

Suprotno tvrdnji tuženika drugostupanjski sud je u cijelosti postupio u smislu čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91, 91/92, 112/99 - ZPP), jer temeljem citirane odredbe potrebno je ocijeniti samo one žalbene navode koji su od odlučnog značenja, a upravo je tako postupio i drugostupanjski sud.

Revident u stvari prigovara ocjeni provedenih dokaza, suprotstavljajući svoju ocjenu, što upućuje na prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a takav prigovor u smislu izričite odredbe iz čl. 385. st. 3. ZPP nije moguće isticati u reviziji.

Stoga revizijski navodi ne mogu ni dovesti u sumnju utvrđenja nižestupanjskih sudova.

Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi:

- da je tužitelj kod prednika tuženika radio na radnom mjestu referenta zaštite na radu i zaštite od požara,

- da je 18. rujna 1993. godine mobiliziran u HV,

- da je u vremenu dok je bio u HV odlukom v.d. direktora tuženika od 30. rujna 1993. godine s dotadašnjeg radnog mjesta raspoređen na novo radno mjesto pomoćnika strojara s danom 1. listopada 1993. godine, a odlukom od 4. listopada 1993. godine trajno raspoređen na to isto radno mjesto, a sve temeljem zapisnika sa sjednice poslovodnog kolegija od 28. rujna 1993. godine,

- da je tužitelj kad se vratio iz HV radio kod tuženika na radnom mjestu transportnog radnika nakon što je raspoređen na radno mjesto pomoćnika strojara, jer je radno mjesto pomoćnika strojara ukinuto prije spornog rasporeda, dakle da je u trenutku rasporeda bilo nepostojeće, i konačno,

- da je tužitelj radio kod tuženika do 1. ožujka 1996. godine kad je sporazumno raskinut radni odnos.

S obzirom na gore navedena činjenična utvrđenja, koja ni revizijski navodi ne mogu dovesti u sumnju, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili zahtjev na poništenje odluke tuženika o rasporedu tužitelja na drugo radno mjesto. Naime, prema odredbi čl. 34. st. 1. ZOPRO ("NN" br. 34/91) za vrijeme dok se radnik nalazi u vojsci njegova prava i obveze iz radnog odnosa miruju, pa u konkretnom slučaju tužitelj nije mogao biti raspoređen na drugo radno mjesto dok se nalazio u HV, odnosno na bolovanju na koje je stupio u svezi boravka u HV.

Nadalje, pobijanim rješenjem povrijeđen propis čl. 18. ZOPRO kao i čl. 7. Općeg kolektivnog ugovora za gospodarstvo ("NN" br. 47/92) temeljem kojih odredbi radnik može biti raspoređen na druge poslove odnosno može mu prestati radni odnos zbog toga što nema potrebno znanje i sposobnosti i ne ostvaruje predviđene rezultate rada na svom radnom mjestu (a upravo se to stavlja na teret tužitelju) samo kad se te činjenice utvrde u odgovarajućem postupku, a koji postupak uopće nije proveden.

Uz utvrđenu okolnost da je tužitelj osporenom odlukom raspoređen i na radno mjesto koje ne postoji, budući je isto ranije ukinuto, to su nižestupanjski sudovi s osnovom zaključili da se radi o nezakonitoj odluci, pa je kao takvu i poništili.

Ostali revizijski razlozi nisu razmatrani jer nisu od odlučnog značenja za razrješenje ovog spora.

Kako se dakle nisu ostvarili razlozi zbog kojih je izjavljena revizija, valjalo je temeljem odredbe iz čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 26. travnja 2000. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.