Gž-61/1998 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Posl.br. Gž-61/98

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Marije Sošić, kao predsjednika vijeća, te dr. Alda Radolovića i Bruna Frankovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. D. iz P., zastupan po punomoćniku Đ. L., odvjetniku iz P., protiv tuženika U. B. d.d. P., radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog suda u Puli posl.br. P-224/97-15 od 25. studenog 1997., na sjednici održanoj 9. veljače 1998. godine

pr e s udi o je

Odbija s e žalba kao neosnovana, te s e po t v r đ uje presuda Općinskog suda u Puli posl.br. P-224/97-15 od 25. studenog 1997. godine.

Obrazloženje

Pobijanom presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tužitelja kojim on traži: a) poništenje tuženikove odluke o njegovom "upućivaju na čekanje posla" i b) isplatu iznosa od 23.000,00 kn kao razlika koja se ukazuje između primanja koje bi redovno bio ostvarivao i onih koje je dobio za vrijeme čekanja".

Protiv ove presude žali se tužitelj putem svog punomoćnika. Žalbu je podnio isključivo iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava a u tom smislu tužitelj navodi da odluka o upućivanju na "čekanje" nije bila zakonita i pravilna jer da nije sadržavala uputu o pravnom lijeku (što da je tužitelja spriječilo u podnošenju odgovarajućih prigovora) odnosno da to sa svrhom povlači i osnovanost drugog dijela tužbenog zahtjeva radi isplate. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda suda prvog stupnja ukine i da se predmet vrati na ponovni postupak.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba tužitelja nije osnovana.

Tužitelj je odlukom tuženika od 24. veljače 1995. poslat "na čekanje" jer je utvrđeno da je "privremeno prestala potreba za radom" (4).

Prvi dio tužbenog zahtjeva (da se ista odluka tuženika poništi) odbio je sud prvog stupnja iz bitnog razloga što je ocijenio da je nastupila prekluzija tužiteljeva prava.

Sa ovim činjeničnim i pravnim zaključkom u cijelosti se slaže i ovaj sud. Tužitelj je, naime, protiv navedenog rješenja prigovor izjavio tek 22. siječnja 1997. godine (15), apsolutno izvan rokova predviđenih u odredbama iz čl.80-83. tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa.

Sporna odluka tuženika doista ne sadrži uputu o pravnom lijeku. O tome se u obrazloženju pobijane presude izjasnio i sud prvog stupnja rekavši da "...to ne mijenja i ne utiče na prekluzivan rok u kojem je tužitelj bio ovlašten zatražiti i podnijeti prigovor".

I to je pravilna ocjena suda prvog stupnja. Citirani propis je sam strogo propisao rokove za zaštitu povrijeđenih prava iz radnog odnosa pa izostavljanje upute u pravnom lijeku u odluci o upućivanju radnika "na čekanje" ne čini odnosno rješenje nevaljanim niti ima za posljedicu - koju sugerira žalba - da je rok "stalno otvoren".

Drugi dio tužbenog zahtjeva (razlika u primanjima) logična je posljedica odbijanja prvog zahtjeva. To i sud prvog stupnja pravilno ističe kad kaže da je to rezultat činjenice što je "... rješenje o upućivanju na čekanje postalo pravomoćno i konačno". Manja plaća je rezultat pobijanog rješenja tuženika a kako se ono više ne može pobijati, ne može se valjano ostvarivati niti "razlika u plaći".

Prema rečenome valjalo je žalbu tužitelja kao neosnovanu odbiti, u cijelosti potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

U Puli, 9. veljače 1998. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marija Sošić