I Kž-431/2000-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-431/00-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Senke Klarić- Baranović, Neve Šibl i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća, te tajnice u vijeću, sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. U., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ i dr., odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 16. ožujka 2000. godine, broj: K-99/99, u sjednici održanoj dana 26. listopada 2000. godine, u nazočnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petra Pulišelića,

p r e s u d i o je:

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženika kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. S.U. proglašen je krivim da je na način i pod okolnosno opisanim u toč. 1. izreke počinio kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, da je na način i pod okolnosno opisanim pod toč. 2. izreke počinio kazneno djelo iz čl. 146. st. 1. KZRH, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci i da je na način i pod okolnostima opisanim u toč. 3. izreke počinio kazneno djelo iz čl. 192. st. 1. KZRH, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, pa je za sva ta kaznena djela, uz primjenu propisa za djela u stjecaju osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca, u koju kaznu mu je po čl. 63. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 8. lipnja 1999. godine do 17. veljače 2000. godine i od 12. lipnja 2000. godine, pa nadalje.

Protiv te presude žalbu su podnijeli optuženik i državni odvjetnik. Državni odvjetnik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo iz toč. 1. izreke, te zbog odluke o kaznenim sankcijama, s prijedlogom, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, troškovima kaznenog postupka te predlaže, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na žalbe nije podnesen odgovor.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nakon razgledanja spisa, na temelju čl. 373. st. 1. ZKP-a pismeno je predložio, da se žalba državnog odvjetnika prihvati a žalba optuženika odbije kao neosnovana, te je kod takvog prijedloga ostao i na sjednici vijeća, koja je međutim održana u odsutnosti branitelja optuženika, T.V., odvjetnika iz S., jer je o istoj uredno obaviješten (čl. 374. st. 4. ZKP) dok nazočnost optuženika koji je u pritvoru i ima branitelja nije osigurana, sukladno čl. 374. st. 2. ZKP-a.

Žalbe stranaka nisu osnovane.

Iz sadržaja žalbe optuženika bi proizlazilo, da on paralelno obrazlaže žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka i žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja a u stvari, on se samo protivi zaključku suda prvog stupnja da je na način opisan u toč. 2. i 3. izreke počinio terećena kaznena djela, a ne iznosi nikakove nove činjenice koje bi bile odlučne i ne nudi nove dokaze koji u postupku pred sudom prvog stupnja nisu već bili izvedeni.

Zapravo, optuženik u svojoj žalbi ponavlja suštinu obrane koju je već iznosio tijekom prvostupanjskog postupka, polemizirajući sa zaključcima suda prvog stupnja te iznosi svoje stavove i zaključke, kakove bi prema njegovom subjektivnom viđenju stvari i subjektivnoj ocjeni rezultata provedenog postupka, trebalo donijeti.

Takovim navodima nisu međutim dovedeni u sumnju razlozi pobijane presude sadržani u njezinom obrazloženju, posebice za svaku kriminalnu djelatnost, pa tako i onu opisanu u toč. 2. i 3. izreke.

S tim u svezi, suvišno se optuženik u svojoj žalbi poziva na iskaze “obitelji R.” i svoje vojničko iskustvo, kada je sud prvog stupnja upravo na temelju vjerodostojnih iskaza svjedoka M. i D.R., povezano sa podacima zapisnika o očevidu i foto-dokumentacijom, neprijeporno utvrdio, da je optuženik iz pištolja ispalio dva hica, što inače ni sam ne odriče, i to kroz otvorena vrata njihovog stana iznad glava tamo zatečenih ukućana, pa je takovom opće opasnom radnjom bez sumnje izazvao konkretnu opasnost za život i tijelo tih osoba.

Jednako tako, sud prvog stupnja je na temelju iskaza svjedoka M.E., Ž.B., A.M. kao i djelatnika policije I.Đ., a osobito iskaza svjedoka M. i Z.K. utvrdio, da je optuženik na način i pod okolnostima opisanim u toč. 3. izreke, počinio kazneno djelo nasilničkog ponašanja o čemu je u obrazloženju svoje presude iznio valjane razloge.

Imajući u vidu, da se optuženik u dva navrata vraćao u objekt i pri tomu svaki put ispoljio izrazitu agresivnost prema bračnom paru K., očito je, da takovo njegovo postupanje predstavlja nasilje prema drugome kojim je ugrožavao sigurnost drugog a ne “postupanje u namjeri sprječavanja daljnjih radova”, kako to on ističe u žalbi.

Slijedom svega naprijed izloženog proizlazi, da je sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice koje su od važnosti za ocjenu jesu li učinjena predmetna kaznena djela (opisane pod toč. 2. i 3. izreke, budući da kazneno djelo za koje je optuženik proglašen krivim, pod toč. 1. izreke on nije ni pobijao žalbom) i je li optuženik za ista kazneno odgovoran, pa žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona nije mogla biti prihvaćena.

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ za koje je optuženik proglašen krivim u toč. 1. izreke presude, državni odvjetnik ističe, da je sud iz činjeničnog opisa dispozitiva optužnice neopravdano ispustio kupnju neutvrđene količine heroina od strane optuženika koju bi isti potom prepakirao u manje “pizeve” od čega je dio prodao I.M. i R.J., a ne samo A.M..

Tvrdi, da se iz iskaza svjedoka A.M., koji je kazao da je zajedno sa još trojicom mladića došao kupiti heroin i detaljno opisao način te kupnje, uz kazivanje svjedoka M.D.i I.S., koji su uhitili osobe koje su od S.U. kupovale drogu u isto vrijeme kada i A.M., nedvojbeno može zaključiti da je optuženik i njima prodavao drogu, tim više što se radi o osobama koje su drogu uživale.

Međutim, takovim navodima ovaj žalitelj zapravo nastoji relativizirati značenje provedenih dokaza i sugerirati suprotne zaključke od onih koje je iznio sud prvog stupnja kada je riječ o kaznenoj odgovornosti optuženika za ovo kazneno djelo.

Sud je argumentirano obrazložio iz kojih razloga nalazi utvrđenim da je optuženik postupio na način opisan u toč. 1. izreke odnosno, da je počinio terećeno kazneno djelo ali samo u onom obimu u kojem je to na temelju pravilne ocjene rezultata dokaznog postupka utvrdio i iznio u izreci i obrazloženju svoje presude a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

Naime, s obzirom na iskreno držanje optuženika tijekom prvostupanjskog postupka, a pasivno držanje djelatnika policije tijekom opservacije njegovog stana, ispravno se sud prvog stupnja opredijelio vjerovati optuženiku i slijedom toga uzeti, da se njegova kriminalna djelatnost odvijala samo u opsegu opisanom u izreci, a ne u onom za koji je bio terećen optužnicom i na kojem se inzistira u žalbi, jer, osim što bi sugerirano zaključivanje u konkretnim okolnostima bilo na štetu optuženika, ono i ne bi u bitnome utjecalo na kaznenopravni položaj optuženika odnosno, dovelo do pogoršanja njegovog položaja u ovom postupku.

Slijedom izloženog, nije mogla biti prihvaćena ni žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo za koje je optuženik proglašen krivim u toč. 1. izreke pobijane presude.

Nije osnovana ni žalba stranaka zbog odluke o kazni.

Ocjenjujući naime, suprotstavljene argumente i zahtjeve stranaka, ovaj sud nalazi, da je sud prvog stupnja optuženiku za pojedinačna kaznena djela utvrdio primjerene kazne i da je u svemu primjerena i jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca, i to, kako težini počinjenih kaznenih djela, tako i stupnju kaznene odgovornosti optuženika kao pogibeljnosti njegovih dijela, osobnim i obiteljskim prilikama optuženika te svim okolnostima uz koja je djela počinio. Stoga se preocjena utvrđenih olakotnih i otegotnih okolnosti ni u jednom pravcu, ne ukazuje se nužnom.

Ispitujući pak odluku o oduzimanju imovinske koristi koju je optuženik ostvario izvršenjem kaznenog djela pod toč. 1. izreke, ovaj sud je našao, da je ta odluka ispravno donesena, a ispravna je i odluka kojom je sud obvezao optuženika na plaćanje troškova kaznenog postupka, budući da, i prema navodima žalbe, on ostvaruje prihode iz vlastite imovine.

Zbog svih izloženih razloga, sa žalbama stranaka postupljeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude, na temelju čl. 387. ZKP-a.

U Zagrebu, 26. listopada 2000.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

Katica Jelić, v.r.