Rev-511/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 511/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić, Nenada Perina i Željka Glušića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. V. M. iz S., Republika Makedonija, protiv tuženika Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu Daruvar, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru posl. broj Gž- 881/06 od 14. prosinca 2006., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Daruvaru posl. broj P-555/89 od 5. listopada 2004., u sjednici održanoj 8. siječnja 2009.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se kao neosnovana odbija.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja, koja je potvrđena presudom suda drugog stupnja je suđeno:

"I. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom kao neosnovanim kojim potražuje trajnu mjesečnu nadoknadu u iznosu od 50% od prosječnog osobnog dohotka na nivou Republike Hrvatske od dana zadobivanja povrede, te podnošenja tužbe pa nadalje, te kojim potražuje iznos u vrijednosti jednog prosječnog stana od 40 m[2] odnosno približno 50.000 DEM, te s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Tuženik je dužan tužitelju s naslova izgubljene zarade platiti 63.252,00 dinara s kamatama po stopi po kojoj banka u mjestu ispunjenja obračunava i isplaćuje kamate svojim štedišama na sredstva oročena na rok duži od godinu dana i to na 252,00 dinara počev od 1. siječnja 1987., na 500,00 dinara od 15. siječnja 1987., na 500,00 dinara od 15. veljače 1987., na 500,00 dinara od 15. ožujka 1987., na 500,00 dinara od 15. travnja 1987., na 500,00 dinara od 15. svibnja 1987., na 500,00 dinara od 15. lipnja 1987., na 500,00 dinara od 15. srpnja 1987., na 500,00 dinara od 15. kolovoza 1987., na 500,00 dinara od 15. rujna 1987., na 500,00 dinara od 15. listopada 1987., na 500,00 dinara od 15. studenoga 1987., na 500,00 dinara od 15. prosinca 1987., na 1.000,00 dinara od 15. siječnja 1988., na 1.000,00 dinara od 15. veljače 1988., na 1.000,00 dinara od 15. ožujka 1988., na 1.000,00 dinara od travnja 1988., na 1.000,00 dinara od 15. svibnja 1988., na 1.000,00 dinara od 15. lipnja 1988., na 1.000,00 dinara od 15. srpnja 1988., na 1.000,00 dinara od 15. kolovoza 1988., na 1.000,00 dinara od 15. rujna 1988., na 1.000,00 dinara od 15. listopada 1988., na 1.000,00 dinara od 15. studenoga 1988., na 1.000,00 dinara od 15. prosinca 1988., na 3.000,00 dinara od 15. siječnja 1989., na 3.000,00 dinara od 15. veljače 1989., na 3.000,00 dinara 15. ožujka 1989., na 3.000,00 dinara od 15. travnja 1989., na 3.000,00 dinara od 15. svibnja 1989., na 3.000,00 dinara od 15. lipnja 1989., na 3.000,00 dinara od 15. srpnja 1989., na 3.000,00 dinara od 15. kolovoza 1989., na 3.000,00 dinara od 15. rujna 1989., na 3.000,00 dinara od 15. listopada 1989., na 3.000,00 dinara od 15. studenoga 1989., na 3.000,00 dinara od 15. prosinca 1989., na 3.000,00 dinara od 15. siječnja 1990., na 3.000,00 dinara od 15. veljače 1990. i na 3.000,00 dinara počev od 15. ožujka 1990. pa sve to do isplate svakog pojedinog navedenog iznosa.

Tuženik je dalje dužan tužitelju isplaćivati za ubuduće a počev od 1. travnja 1990. s naslova izgubljene rente u mjesečnom iznosu od 3.000,00 dinara i to najkasnije do svakog 15. datuma u mjesecu.

Tuženik je dužan tužitelju platiti i parnične troškove s tim da je kako njih tako i sve gore navedeno tuženik dužan tužitelju platiti u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja."

II. Tužitelj je dužan tuženiku nadoknaditi trošak ovog parničnog postupka u ukupnom iznosu od 125,00 kn, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

Protiv citirane presude tužitelj je izjavio reviziju, pa istu pobija zbog povrede odredaba Zakona o parničnom postupku Republike Hrvatske i to čl. 8., čl. 10., čl. 355. i čl. 356., te čl. 11. istog zakona i predlaže da nižestupanjske presude budu preinačene na način da njegovom traženju bude udovoljeno.

Tužena nije dostavila odgovor na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga iz čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP) utvrđeno je da je ista donesena uz pravilnu primjenu odredaba ZPP-a i uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

Nije ostvarena bitna povreda ZPP-a iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. ZPP-a, jer sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane.

Revizijom se ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (povrede ZPP-a iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 355. ZPP-a) ali iz odredbe čl. 385. ZPP-a proizlazi da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

U ovom sporu radi se o naknadi štete nastale tužitelju zbog tjelesne ozljede koju je pretrpio 30. svibnja 1983. za vrijeme odsluženja vojnog roka u D. i to vozeći se kao putnik u vojnom kamionu u pravcu D., koju prometnu nezgodu je skrivio vozač vojnog vozila u kojem se prevozio tužitelj.

U pitanju je dakle šteta nastala u bivšoj SFRJ, za koju je odgovarala bivša SFRJ i u reviziji je sporno je li Republika Hrvatska u najbližoj vezi s tom štetom i odgovara li za tu štetu kao jedna od pravnih slijednica bivše SFRJ, kao i to da li tužitelj ima pravo na naknadu štete.

Odredbom čl. 1. st. 1. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu nastalu u bivšoj SFRJ za koju je odgovarala bivša SFRJ ("Narodne novine", broj: 117/03) je propisano da Republika Hrvatska kao jedna od pravnih slijednica bivše SFRJ odgovara za one štete nastale u bivšoj SFRJ, za koje je po tada važećim propisima, odgovarala bivša SFRJ ako se razboritim i pravičnim prosuđivanjem svih okolnosti konkretnog slučaja, posebice državljanstva, prebivališta, trajnog boravišta, odnosno sjedišta oštećenika i štetnika, mjesta štetne radnje i nastalih štetnih posljedica, načina uzrokovanja štete i drugih okolnosti odmjerenih u njihovoj ukupnosti može zaključiti da je Republika Hrvatska od svih drugih država – pravnih slijednika bivše SFRJ u najbližoj vezi s konkretnom štetom, a st. 2. istog članka je propisano da se smatra da postoji najbliža veza iz st. 1. ovoga članka ako je oštećenik u vrijeme štetnog događaja bio državljanin bivše Socijalističke Republike Hrvatske, odnosno pravna osoba s registriranim sjedištem na njezinom teritoriju, a šteta je počinjena na državnom teritoriju Republike Hrvatske.

U postupku je utvrđeno da je tužitelj kao vojnik za vrijeme služenja redovnog vojnog roka u JNA i to VP D. nastradao u prometnoj nezgodi kao putnik u vojnom kamionu koji je prevozio vojnike iz pravca D. za D., da je tužitelj rođen u D., na području SR Srbije, da je u vrijeme prometne nezgode imao adresu boravka i prebivališta u S., tj. u Republici SR Makedoniji gdje i danas nesporno prebiva, da tužitelj u vrijeme štetnog događaja nije imao državljanstvo SR Hrvatske ili prijavljeno prebivalište ili boravište na području SR Hrvatske.

S obzirom na naprijed iznijeta utvrđenja, kao i okolnosti konkretnog slučaja i ovaj sud prihvaća zaključak nižestupanjskih sudova da Republika Hrvatska nije u najbližoj vezi s konkretnom štetom, uzimajući pri tome u obzir i ostale države – pravne slijednice bivše SFRJ, jer je jedina poveznica Republike Hrvatske sa konkretnom štetom postojala u odnosu na mjesto štetnog događaja, a koja činjenica prema pravilnoj ocjeni nižestupanjskih sudova ne bi bila odlučna za donošenje odluke u ovom prijeporu, jer se tužitelj u vrijeme štetnog događaja nalazio na teritoriju Republike Hrvatske samo radi odsluženja vojnog roka u JNA, te da se štetni događaj zbio u vrijeme obavljanja zadatka u vezi sa služenjem vojnog roka, to su pravilno i po pravnom stajalištu ovog suda pravilno zaključili da se tužbeno traženje tužitelja pokazuje neosnovanim, jer Republika Hrvatska razboritim i pravičnim prosuđivanjem svih okolnosti konkretnog slučaja posebice državljanstva, prebivališta, trajnog boravišta, odnosno sjedišta oštećenika i štetnika, mjesta štetne radnje i nastalih štetnih posljedica, načina uzrokovanja štete i drugih okolnosti odmjerenih u njihovoj ukupnosti može zaključiti da Republika Hrvatska nije u najbližoj vezi s konkretnom štetom. Radi iznijetog nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kad su tužbeni zahtjev tužitelja odbili i to primjenom odredbe čl. 1. st. 1. citiranog zakona.

Iz iznijetih razloga, temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju je kao neosnovanu trebalo odbiti i odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 9. siječnja 2009.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.