I Kž-520/2009-10 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 520/09-10

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice, kao predsjednika vijeća, te Hajrije Novoselec, mr. sc. Branka Brkića, Žarka Dundovića i Gordane Matasić-Špoljarić, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Jasne Galešić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. P. M., zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 7. travnja 2009. broj Krz-88/08-1450, u sjednici održanoj 3. kolovoza 2010., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića, optuženika P. M. i njegovih branitelja L. B. odvjetnice iz Z. i A. F. odvjetnika iz O.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se žalba opt. P. M., ukida se presuda suda prvog stupnja i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje, pred potpuno izmijenjeno vijeće.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski je sud u Osijeku proglasio krivim P. M. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (OKZRH) za koje mu je, uz primjenu čl. 38. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1. istog Zakona izrekao kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i deset mjeseci. Temeljem čl. 45. OKZRH u izrečenu kaznu sud mu je uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 6. listopada 2000. do 7. svibnja 2003.

Temeljem čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06. – dalje u tekstu: ZKP) sud je optuženika u cijelosti oslobodio naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. do 6. tog Zakona i odredio da ti troškovi padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv presude podnio je žalbu optuženik putem svojih branitelja S. B. odvjetnika iz Z. i A. F. odvjetnika iz O., a presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te predlaže da se pobijana presuda preinači tako da ga sud oslobodi optužbe ili da se

I Kž 520/09-10

ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, pred potpuno izmijenjeno vijeće.

Odgovor na žalbu optuženika nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća u skladu s odredbom čl. 373. st. 1. ZKP spis je dostavljen na dužno razgledavanje Državnom odvjetniku Republike Hrvatske. Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Antun Kvakan u pismenom mišljenju broj KŽ-DO-1030/09 od 26. lipnja 2009. predložio je da se odbije žalba optuženika i potvrdi pobijana presuda.

Postupajući po zahtjevu optuženika iznesenom u žalbi o sjednici vijeća obaviješten je on i njegovi branitelji A. F. i L. B. koja je preuzela odvjetnički ured S. B., te u spis predmeta dostavila punomoć, a pristupio je i optuženik osobno. Branitelji su u cijelosti ostali kod svih žalbenih navoda i predložili da se pobijana presuda preinači na način da sud optuženika oslobodi optužbe ili da odbije optužbu ili da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a taj prijedlog u cijelosti je prihvatio i optuženik. Sjednici je bio nazočan zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorad Cuculić koji je u cijelosti ostao kod pismenog mišljenja broj KŽ-DO-1030/09 te je predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi pobijana presuda.

Žalba optuženika podnesena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja je osnovana.

Ne može se prihvatiti tvrdnja optuženika da je sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka time što je izvršio uvid u dijelove spisa Kio-30/97, ali nije zapisnički konstatirao koji su dokumenti pročitani, a prilikom donošenja zaključka o tome da se ne radi o presuđenoj stvari uopće se ne poziva na dokaze iz spisa Kio-30/97.

O bitnoj povredi na koju se žalitelj poziva radi se samo u slučaju kada su u presudu ne navede razloge o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni. Odlučnim se, pak, činjenicama smatraju one koje se odnose na bitna obilježja kaznenog djela koje je predmet postupka, kaznenu odgovornost počinitelja i odluku o odabiru kaznenih sankcija.

Žalitelj upućuje na propuste koje je sud učinio tijekom vođenja kaznenog postupka a daljnjom tvrdnjom da se sud „uopće nije očitovao na dokaze iz spisa Kio-30/97 prigovara postupcima suda koji uopće nisu vezani za predmet postupka koji je dovršen pobijanom presudom. Da se ne radi o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka vidljivo je i iz okolnosti da je žalitelj, odmah nakon naprijed navedenih tvrdnji, počeo iznositi prigovore koji se odnose na povredu kaznenog zakona i nakon analize zahtjeva za provođenje istrage, rješenja istražnog suca Vojnog suda u Osijeku broj Kio-104/92-6 od 3. lipnja 1992., te rješenja Županijskog suda u Osijeku broj Kio-30/97-298 o obustavi kaznenog postupka protiv optuženika i drugih osoba zbog kaznenog djela iz čl. 235. st. 1. u svezi s čl. 244. st. 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske (KZRH) zaključuje da je postupak u tom predmetu vođen zbog istog događaja, pa da se stoga radi o presuđenoj stvari, radi čega je sud bio dužan optužbu protiv P. M. odbiti temeljem čl. 353. toč. 6. ZKP.

I Kž 520/09-10

Nije točna ni tvrdnja optuženika da postoji proturječje između izreke presude u kojoj sud utvrđuje da je optuženik postupao kao sudionik oružane pobune, i obrazloženja u kojemu se navodi da je „optuženik obnašao civilnu dužnost – rukovoditelja svih benzinskih postaja“ kao i da „nije utvrđeno da bi optuženik pripadao bilo kakvoj paravojnoj, pararedarstvenoj ili odmetničkoj grupi“. Ovaj sud ne nalazi da bi izreka i obrazloženje u odnosu na navedene okolnosti bili proturječni. Naime, u izreci presude se ne tvrdi da bi optuženik bio pripadnik neke paravojne, pararedarstvene ili odmetničke grupe pa taj navod iz obrazloženja presude nije u suprotnosti sa izrekom. Osim toga, kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva može počiniti bilo koja osoba neovisno je li u trenutku događaja imala status vojne osobe, je li nosila vojnu odoru ili je pripadala nekoj od odmetničkih grupa. Isto tako i počinitelj kaznenog djela oružane pobune iz čl. 236. f. KZRH ne treba biti nužno vojna osoba ili osoba koja je pripadnik neke paravojne postrojbe, već to može biti svaka osoba koja je svjesna da se radi o oružanoj pobuni i u njoj sudjeluje. Stoga ni utvrđenje suda u izreci presude da je optuženik postupao kao sudionik oružane pobune lokalnog stanovništva nije u suprotnosti sa zaključkom koji je naveden u obrazloženju da je obnašao civilnu dužnost i da nije pripadao bilo kojoj paravojnoj, pararedarstvenoj ili odmetničkoj grupi.

Svi ostali prigovori koji su navedeni u okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka prigovori su utvrđenom činjeničnom stanju. Naime, kada žalitelj tvrdi da je presuda nerazumljiva navodi nedostatke koji se odnose na utvrđenje činjenice jer tvrdi da se presuda temelji na iskazima samo onih svjedoka koji terete optuženika, a druge iskaze sud zanemaruje, a također se i prigovara ocjeni iskaza određenih svjedoka.

Žalbena tvrdnja da je sud otklonio prigovor obrane da se radi o zabuni u odnosu na identitet osobe o kojoj svjedoci govore, jer je sud izvršio prepoznavanje na glavnoj raspravi na način da je pitao svjedoke prepoznaju li optuženika, što nije u skladu s odredbom čl. 258. ZKP, zapravo je prigovor utvrđenim činjenicama, o kojima će biti riječi u nastavku ove odluke.

Ne može se prihvatiti tvrdnja žalitelja da je za kazneno djelo za koje je on proglašen krivim pobijanom presudom protiv njega vođen kazneni postupak zbog kaznenog djela oružane pobune u spisu Vojnog suda u Osijeku broj Kio-104/92 na koje je primijenjen Zakon o općem oprostu i obustavljen postupak, pa da se radi o presuđenoj stvari, radi čega je sud prvog stupnja bio dužan odbiti optužbu, a kako to nije učinio da je na njegovu štetu povrijedio zakon.

Pobijanom presudom optuženik je proglašen krivim zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH počinjenog nečovječnim postupanjem prema civilnom stanovništvu i nanošenjem tom stanovništvu patnji i ozljeda tjelesnog integriteta, pri čemu su kao žrtve identificirani P. Z. i A. K.. Rješenjem istražnog suca Vojnog suda u Osijeku broj Kio-104/92-6 od 3. lipnja 1992. određeno je provođenje istrage zbog kvalificiranog oblika oružane pobune iz čl. 236. o. st. 2. u svezi s čl. 236. f. KZRH, čije je obilježje umišljajno lišenje života jedne ili više osoba. Takva kvalifikacija djela proizlazi i iz činjeničnog opisa u kojemu su kao žrtve bile poimenično navedene osobe koje su lišene života, ali ne i žrtve nad kojima su izvršeni neki drugi oblici nasilja, pa prema tome ni P. Z. ni A. K.. Da predmet tog postupka nisu bile žrtve drugih oblika nasilja proizlazi i iz pravnog opisa djela u kojemu se tvrdi da su sve osobe protiv kojih je određeno provođenje istrage „sudjelovale u oružanoj pobuni koja je upravljena na ugrožavanje Ustavom utvrđenog

I Kž 520/09-10

državnog i društvenog ustrojstva i sigurnosti Republike Hrvatske, a pri izvršenju djela je s umišljajem lišeno života više osoba“. Upravo na tako opisano i pravno označeno kazneno djelo primijenjen je Zakon o općem oprostu rješenjem Okružnog suda u Osijeku broj Kio- 30/97-298 od 27. siječnja 2007. kojim je protiv optuženika i ostalih 1.082 osobe obustavljen kazneni postupak. Prema tome, osnovano je sud prvog stupnja zaključio da se ne radi o presuđenoj stvari „jer se ne radi o inkriminaciji koja je obuhvaćena u dijelu na koji je primjenom Zakona o općem oprostu obustavljena istraga protiv opt. P. M.“, iako taj svoj zaključak nije detaljnije obrazložio čemu s pravom prigovara obrana.

Ne može se prihvatiti niti tvrdnja žalitelja da Republika Hrvatska do 8. listopada 1991. nije bila suverena država, pa da se na događaje koji su se zbili do 8. listopada 1991. ne može primijeniti Ženevska konvencija od 12. kolovoza 1992., pa stoga niti Protokol II., kao što je to učinio sud prvog stupnja. Žalitelj, doduše, u žalbi navodi da je taj isti prigovor iznosio i u žalbi kojom je pobijao presudu Županijskog suda u Osijeku broj K-92/01 od 5. travnja 2002. te da je sud drugog stupnja taj prigovor odbio, ali da on i dalje odlučno zastupa stajalište da je tek trenutkom donošenja odluke Sabora Republike Hrvatske na Zajedničkoj sjednici svih vijeća 8. listopada 1991. Republika Hrvatska postala suverena država.

Stav je ovoga suda da je prema odredbi čl. 2. Ustava Republike Hrvatske od 22. prosinca 1990. Republika Hrvatska postala suverena država što proizlazi iz činjenice da je Zakonom o izmjenama i dopunama KZRH od 22. veljače 1991. u Glavi XX. propisala i kaznena djela protiv Republike Hrvatske kojima se pruža kaznenopravna zaštita karakteristična za suverene države. Nadalje, Ustavnom odlukom o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske od 25. lipnja 1991. Sabor Republike Hrvatske odredio je, da će se, na temelju međunarodnog prava i sukcesije država u pogledu međunarodnih ugovora u Republici Hrvatskoj primjenjivati svi međunarodni ugovori koje je sklopila ili kojima je pristupila SFRJ, ako nisu u suprotnosti sa Ustavom i pravnim poretkom Republike Hrvatske. Da Republika Hrvatska u tom trenutku nije bila suverena država ne bi trebala donositi takvu odluku, jer bi sve međunarodne ugovore primjenjivala kao republika koja je u sastavu SFRJ.

Sve te odluke izraz su postojeće suverenosti Republike Hrvatske i pored toga što je njezino razdruživanje sa SFRH uslijedilo 8. listopada 1991. godine.

Prema tome, na postupanje osoba koji su kao sudionici oružane pobune poduzimali radnje koje po sadržaju predstavljaju ratne zločine, a radnje su poduzete prije 8. listopada 1991. treba primijeniti Ženevsku konvenciju od 12. kolovoza 1949. i Protokol br. II. toj Konvenciji, jer se te radnje imaju tretirati kao radnje poduzete u nemeđunarodnom sukobu koje su poduzeli pojedinci koji su pobunjenici protiv legalnog poretka Republike Hrvatske.

Optuženik i u ovoj žalbi, kao i ranije ponavlja tvrdnju da se za radnje koje se optuženiku stavljaju na teret pod toč. b. izreke presude vodi kazneni postupak u spisu Županijskog suda u Osijeku broj K-109/96 protiv D. Ž. i da je državni odvjetnik, kada je u tom predmetu i optuženik spomenut kao osoba koja je tukla A. K. krajnje nekorektno protiv optuženika išao u postupak u drugom predmetu samo da bi se izbjegao prigovor presuđene stvari, a sud je takav postupak državnog odvjetnika prihvatio.

Optuženiku je već ranije rečeno da se D. Ž. u spisu koji se spominje u žalbi ne stavljaju na teret radnje koje se inkriminiraju optuženiku. D. Ž. stavlja se na teret da je 9.

I Kž 520/09-10

rujna 1991. naredio da se uhiti i u štab dovede katolički svećenik A. K. i da je bio prisutan njegovom ispitivanju i premlaćivanju dok je optuženik proglašen krivim da je u štabu, te u B. ispitivao nezakonito uhićenog A. K. pri čemu ga je tukao, da ga je nakon toga vozio u ambulantu u K. V. prijeteći da će ga ubiti, da mu je u ambulanti prislonio pištolj pored lijevog uha i ispalio metak zbog čega je oštećeniku puknuo bubnjić i da su ga tamo tko povrijeđenog druge osobe tukle nogama. Prema tome, ne radi se uopće o istom događaju pa je prigovor žalitelja o tome neprihvatljiv.

U pravu je, međutim, žalitelj kada tvrdi da sud nije s potrebnom kritičnošću ocjenjivao iskaze svjedoka V. S., a naročito svjedoka J. N..

Iskaz svjedoka J. N. sam po sebi nije konzistentan i logičan a pogotovo je njegova uvjerljivost upitna kada se usporedi sa drugim provedenim dokazima. Taj je svjedok do sada bio ispitan pet puta i sud je prvog stupnja uočio da su njegovi iskazi različiti pa to i iznosi na str. 4 i 5 presude.

Točno je da je taj svjedok kada je prvi puta ispitivan 9. srpnja 1997. govorio da je bio u zatvoru u B. M. i da je od prof. P. Z. čuo da su ga tukli opt. P. M. i S. S., ali je sud ispustio iz vida da je on već tada govorio da je i on dobio batine, ali je kao osobe koje su ga tukle imenovano sasvim druge osobe i to Z. V. i osobu pod nadimkom „P.“ (list 973 spisa). Prilikom slijedećeg ispitivanja 27. listopada 2000. naveo je da je prvi puta zaboravio reći da ga je tukao P. M. tvrdeći da ga je „udario nogom u jaja“, da bi na glavnoj raspravi 7. studenog 2001. tvrdio da ga je P. M. udario šakom u glavu i nogom u jaja.

Potpuno je neživotno i neuvjerljivo, po ocjeni ovoga suda da osoba koja je bila izložena fizičkom zlostavljaju zaboravi to priopćiti prilikom prvog ispitivanja, a istovremeno imenuje druge osobe da su ga tukle. Osim toga, kada se analiziraju njegovi iskazi vidljivo je da se on, kako vrijeme odmiče, sjeća sve većeg broja detalja tog događaja.

Sud je uočio i u pobijanoj presudi istaknuo da je i V. S., koji je rekao da su ga tukle dvije osobe i da je od ostalih zatočenih saznao da se jedna od njih zove P. M., ali da prilikom prvog prepoznavanja koje je izvršeno u listopadu mjesecu 2002., kada mu je pokazano pet osoba među kojima je bio i optuženik, nije prepoznao optuženika kao osobu koja ga je tukla, da bi na glavnoj raspravi 31. ožujka 2009. pokazao na optuženika kao na osobu koja ga je tukla prije gotovo 18 godina, ali ogradivši da to ne može tvrditi sa 100%-tnom sigurnošću.

Prema tome, ovi iskazi su sami po sebi upitni, čega je bio svjestan državni odvjetnik koji je tijekom glavne rasprave izmijenio činjenični opis radnje koja je bila stavljena optuženiku na teret pod toč. a., u kojoj se tvrdilo da je rujnu mjesecu 1991. fizički zlostavljao i svjedoka J. N. i V. S., ali je ostao kod tvrdnje da je tukao P. Z., a tu tvrdnju zasniva prvenstveno na iskazu naprijed spomenute dvojice svjedoka. Sud je ocjenjivao iskaze ove dvojice svjedoka same za sebe, zanemarujući iskaze drugih osoba koje su ispitane tijekom postupka. Tako iz iskaza svjedoka S. T. i J. D. proizlazi da su se i oni nalazili u isto vrijeme kada je i P. Z. u podrumskom prostoru tzv. Sekretarijata unutrašnjih poslova u B. M. ali obojica ne spominju optuženika kao osobu koja bi bila prisutna u podrumu u vrijeme njihovog zatočenja. Svjedok T. opisuje kako su tučeni P. Z. i njegov sin i spominje da ih je tukao Z. V. i neke osobe koje on ne poznaje, ali s tim ne povezuje optuženika (list 2877 spisa). U to vrijeme bio je zatočen u prostorijama sekretarijata i H. M. koji je također bio fizički

I Kž 520/09-10

zlostavljan i koji je iskazao da je od ostalih zatvorenika saznao da se osoba, koja ga je zlostavljala, zove P. M., a kada je opisivao tog čovjeka opisao ga je kao proćelavog, malo jačeg, koji je imao zlatni zub i to dosta veliki, u donjem dijelu čeljusti i imao oko 45 godina (list 1833 spisa). Kada se taj opis usporedi da fotografijama koje se nalaze na listu 3149 spisa onda je evidentno da osoba, za koju su svjedoku ostali zatvorenici rekli da se zove P. M. ne odgovara izgledu optuženika koji je i u vrijeme događaja imao gustu kosu, a imaju i sada, kao što je vidljivo na sjednici vijeća.

Žalba nastoji dovesti u sumnju i iskaz oštećenika A. K. tvrdnjom da on u postupku koji se vodi protiv opt. D. Ž. nije spominjao žalitelja tijekom istražnog postupka, a na glavnoj raspravi u predmetu K-109/96 spominjao je samo prezime M. pa žalba zaključuje da je on „kasnije i po instrukcijama za potrebe vođenja ovog postupka“ spomenuo ime P. M., a zatim tijekom nepravilnog prepoznavanja tek na glavnoj raspravi pokazao na optuženika pa se takvo prepoznavanje ne može prihvatiti.

Nesporno je da je A. K. bio fizički zlostavljan i da su mu nanijete teške tjelesne ozljede, jer to proizlazi iz medicinske dokumentacije. Logično je i životno da zlostavljana osoba želi da se privede kazni upravo počinitelj kaznenog djela koje je izvršeno na njegovu štetu pa kada se vodi računa i o tome da je oštećenik svećenik, da je vrlo emotivno reagirao kad je među optuženicima u sudnici prepoznao žalitelja, onda, po ocjeni ovog suda, razloga za sumnju u njegovu objektivnost barem za sada, nema.

Iz svih naprijed iznesenih razloga valjalo je prihvatiti žalbu optuženika i ukinuti pobijanu presudu, te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, pred potpuno izmijenjeno vijeće. U tom postupku sud će temeljito provesti sve dokaze, pažljivo analizirati sve iskaze same za sebe ali i međusobno ih uspoređujući, vodeći računa o okolnostima koje se navedene u ovoj odluci i tek nakon toga donijet će novu odluku.

Iz naprijed iznesenih razloge riješeno je kao u izreci (čl. 388. st. 1. i 3. ZKP).

U Zagrebu, 3. kolovoza 2010.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasna Galešić, v.r.

Ante Potrebica, v.r.