Revr-1496/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1496/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja M. F., iz P., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u P., protiv prvotuženika T. s. d.o.o. P., OIB: ... i drugotuženika B. d.o.o., F., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik B. M., odvjetnik u P., radi naknade štete, odlučujući o reviziji drugotuženika protiv presude Županijskog suda u Puli -Pola, poslovnog broja Gž-737/15-5, od 4. prosinca 2015., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli - Pola, poslovnog broja P-1044/10, od 17. studenog 2014., u sjednici održanoj 24. travnja 2018.

r i j e š i o j e:

Revizija drugotuženika B. d.o.o. podnesena protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola, poslovnog broja Gž-737/15-5, od 4. prosinca 2015., odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom je presudom naloženo tuženicima solidarno isplatiti tužitelju iznos od 166.880,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 7. svibnja 2010. (toč. I. izreke) odbijen je tužitelj sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva i to glede solidarne isplate preostalog iznosa glavnice u visini od 173.120,00 kuna, sa zateznom kamatom (toč. II. izreke), naloženo je tuženicima solidarno naknaditi tužitelju trošak postupka u visini 17.187,50 kuna te je dalje naloženo prvotuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u visini 31.878,12 kuna sve sa zateznim kamatama (toč. III. izreke), odbijen je tužitelj u pogledu zahtjeva prema tuženicima glede solidarne isplate na ime parničnog troška iznosa od 60.059,38 kuna te je nadalje odbijen njegov zahtjev za naknadom troška od drugotuženika i glede daljnjeg parničnog troška u visini 31.878,12 kuna sa zateznim kamatama (toč. IV. izreke) te je odbijen drugotuženik prema tužitelju sa zahtjevom za isplatu parničnog troška u visini od 34.209,38 kuna (toč. V. izreke).

Drugostupanjskom je presudom djelomično preinačena prvostupanjska presuda i to pod toč. III. izreke u dijelu kojim je tuženicima naložena solidarna isplata parničnog troška u iznosu od 17.187,50 na način da se im se nalaže solidarna isplata troška u iznosu od 17.467,50 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2014. i pod točkom IV. izreke u dijelu kojom je odbijen zahtjev tužitelja prema oba tuženika za solidarnu isplatu parničnog troška u iznosu od 60.059,38 kuna na način da se odbija njegov zahtjev u iznosu od 59.779,38 kuna sa zateznim kamatama na taj iznos (toč. I. izreke) dok je preostalom dijelu odbijena žalba tužitelja i drugotuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. I. i II., preostalom dijelu pod toč. III. i IV. te toč. V. izreke (toč. II. izreke) te je odbijen zahtjev tužitelja i drugotuženika za naknadu troška postupka (toč. III. izreke).

Protiv drugostupanjske presude reviziju je, kvalificirajući je kao tzv. „redovnu“, dakle u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 - dalje: ZPP), a koje se odredbe u ovom slučaju primjenjuju na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u vezi s odredbom čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11), a podredno kao tzv. „izvanrednu“, dakle u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, podnio drugotuženik. U pogledu revizije koju podnosi kao redovnu poziva se na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu čl. 354. st. 2. toč. 11., u svezi čl. 385. ZPP-a učinjene pred prvostupanjskim sudom, bitne povrede parničnog postupka koja je učinjena pred drugostupanjskim sudom i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže ukinuti nižestupanjske odluke, predmet vratiti na ponovno suđenje ili preinačiti nižestupanjske odluke i odbiti tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika. Zahtjeva naknadu troška sastavljanja revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

Svoje shvaćanje o dopuštenosti revizije u smislu čl. 382. st. 1. ZPP-a revident temelji na tvrdnji da je vrijednost predmeta spora 340.000,00 kuna, kako je to bilo naznačeno u tužbi kada je podnesena, jer da se drugotuženik usprotivio naknadnom „smanjenju vrijednosti spora“. Međutim, prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a redovna je revizija dozvoljena u slučajevima kada vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna. Obzirom da je vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude, neovisno o činjenici smanjenja tužbenog zahtjeva, u ovoj fazi postupka 166.880,00 kn, nisu se ostvarili uvjeti za dopuštenost revizije u smislu te odredbe. S obzirom na navedeno, sud se nije upuštao u ocjenu neutjecajnih navoda revidenta o njegovom protivljenju smanjenju tj. povlačenju dijela tužbenog zahtjeva.

Stoga, obzirom da vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi 200.000,00 kn, da se ne radi o sporu o postojanju ugovora o radu niti je radni odnos tužitelja prestao niti se radi o utvrđenju postojanja radnog odnosa i da pobijana presuda nije donesena na temelju odredbe čl. 373.a niti čl. 373.b ZPP-a, to protiv pobijane presude nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP-a.

Dalje je podnesenu reviziju valjalo razmotriti u smislu odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, dakle, kao tzv. izvanrednu reviziju, prema kojoj, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz st. 2. toga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Predmet spora je zahtjev za isplatu neimovne štete - pravične novčane nakade zbog povrede prava osobnosti, kao i naknada imovne štete uzrokovane ozljedom na radu te su nižestupanjski sudovi, uz bitna, ovdje sažeta činjenična utvrđenja:

- da je tužitelj došavši na gradilište krenuo na drugi kat, gdje mu je bilo radno mjesto u jednom od stanova gdje su vršili pripremu za montažu cijevi centralnog grijanja te da se, prolazeći od stepeništa na drugom katu do stana, spotaknuo o produžni kabel, izgubio ravnotežu i leđima pao na drvenu zaštitu otvora na liftu i skupa s njom u okno lifta;

- da je utvrđen niz propusta poslodavca (prvotuženika) u primjeni zaštite na radu, u smislu nedostatka provjere zdravstvene sposobnosti tužitelja pri obavljanju poslova s posebnim uvjetima rada i dr.;

- da tužitelj nije obraćao dovoljnu pažnju na nepravilno razvedene kablove ni na nepravilno zaštićeno okno lifta nego je čak okno koristio radi lakšeg obavljanja poslova;

- da je tužitelj pri predmetnom događaju pretrpio brojne tjelesne ozljede, u nižestupanjskim presudama detaljno specificirane,

ocijenili da je prvotuženik, kao poslodavac tužitelju odgovoran sukladno odredbi čl. 15 Zakona o radu ("Narodne novine", broj 59/1996, 94/1996, 114/2003, 100/2004, 86/2008, 116/2008), dok odgovornost drugotuženika drugostupanjski sud temelji na odredbama čl. 1063., 1064. i 1067. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, dalje: ZOO), jer da, kao vlasnik predmetne zgrade u izgradnji sa nepropisnom zaštićenim oknom za lift, opasne stvari, odgovara po principu objektivne odgovornosti, uz solidarnu odgovornost oba tuženika po odredbi čl. 1007. ZOO-a, pri čemu doprinos tužitelja nastanku štete nižestupanjski sudovi cijene na 20%.

Revident u dijelu revizije u kojem je obrazlaže kao izvanrednu, u bitnome navodi da „se poziva na članak 392.a. st. 2. ZPP-a iz razloga postojanja dvije suprotne odluke Revizijskog suda vezano za odgovornost investitora i status djelatnika i treće osobe“, da je u spis predao „odluku Vrhovnog suda RH Rev 606/06 u kojoj se navodi da djelatnik izvođača nije treća osoba i za štetu odgovora samo poslodavac a ne investitor“, a da je tužitelj „u predmet dostavio odluku VSRH Rev 701/2004 od 27.04.2005. za koju tvrdi da je odluka za sličan slučaj sa suprotnim stavom“.

Iako revident u reviziji određeno ne konkretizira revizijsko pitanje koje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, ovaj sud prepoznaje – uzimajući u obzir izraženo pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova, prethodno citirane navode revidenta i njegovo pozivanje na odluke ovoga suda poslovnog broja Rev- 606/06 i Rev-701/2004, dakle, pozivanje na odluke u kojima se analizira položaj radnika kao „treće osobe“ prema naručitelju i izvođaču radova u smislu čl. 207. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) – da revident revizijom problematizira pitanje ima li radnik zaposlen kod izvođača radova u odnosu na naručitelja radova status treće osobe, pa je li time naručitelj tom radniku (solidarno) odgovoran za štetu (nastalu ozljedom na radu), a to sve u smislu čl. 1108. ZOO-a. Nikoje drugo pitanje ovaj sud nije mogao raspoznati iz navoda izvanredne revizije, tim više što ga revident, unatoč tome što je tako dužan učiniti – sukladno čl. 382. st. 3. ZPP-a, eksplicitno i određeno ne navodi.

Postupajući sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

Odredba čl. 1108. ZOO-a, koja je u bitnom identična do stupanja na snagu ZOO-a važećoj odredbi čl. 207. ZOO-a/91 određuje da naručitelj i izvođač radova na nekretnini solidarno odgovaraju trećoj osobi za štetu koja joj nastane u vezi s izvođenjem tih radova.

U odluci ovoga suda poslovnog broja Rev 701/04, od 27. travnja 2005., izraženo je pravno shvaćanje da se odgovornost tuženika (naručitelja radova) za štetu nastalu radniku (zaposleniku izvođača) ozljedom na radu temelji na odredbi čl. 207. ZOO-a/91 i da je tužitelj (radnik) u odnosu na tuženika, kao naručitelja i trgovačko društvo GFT d.o.o., kao izvođača radova treća osoba u smislu tog članka. Uz daljnje utvrđenje da se skela na kojoj je tužitelj radio srušila zbog toga što nije bila pravilno postavljena, sud zaključuje da tuženik (naručitelj radova) odgovara na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZOO-a/91, po načelu presumirane krivnje, a ne po propisima odgovornosti za štetu od opasne stvari.

U odluci ovoga suda poslovnog broja Rev 606/06 od 16. svibnja 2007., na koju se revident poziva u prilog svojih revizijskih navoda, izraženo je shvaćanje da radnik koji je obavljao poslove za izvođača radova ne smatra trećom osobom u smislu čl. 207. ZOO-a/91. Revident u izvanrednoj reviziji, dakle, postavlja pitanje odgovornosti naručitelja prema radniku izvođača, kao prema trećoj osobi u smislu čl. 1108. ZOO-a, a revizijski sud u odlukama poslovnog broja Rev-606/06 i Rev-701/2004 izražava pravno shvaćanje u pogledu odgovornosti naručitelja radova u smislu odredbe čl. 207. ZOO-a/91 (dakle, odredbe sadržajno identične onoj iz čl. 1108. ZOO-a). Međutim, sud u pobijanoj odluci odgovornost drugotuženika ne temelji na tim odredbama; naprotiv, drugostupanjski sud izražava pravno shvaćanje da se tužitelj ne može smatrati trećom osobom u smislu te odredbe, a svoje shvaćanje o odgovornosti drugotuženika temelji na odredbama čl. 1063., 1064. i 1067. ZOO- a, jer da, kao vlasnik predmetne zgrade u izgradnji sa nepropisnom zaštićenim oknom za lift, opasne stvari, odgovara po principu objektivne odgovornosti. Iz toga proizlazi da izražavanje pravnog shvaćanja po prepoznatom pitanju ne bi imalo utjecaja na odluku u konkretnoj pravnoj stvari te da prepoznato pitanje – obzirom na nepostojanje različitosti u pravnom shvaćanju suda u pobijanoj odluci i odlukama na koje se poziva revident u pogledu konkretne pravne norme (čl. 207. ZOO-a/91 i čl. 1108. ZOO-a) – nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Stoga je revizija ocijenjena nedopuštenom, slijedom čega ju je, temeljem čl. 392. st. 1. i čl. 392.b st. 3. ZPP-a valjalo odbaciti, pa je odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 24. travnja 2018.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.