Rev-x-978/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 978/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. B. iz S., mlljt. M. B. i mlljt. L. B., koje zastupa majka i zakonska zastupnica T. B., a koju zastupa punomoćnica Z. M., odvjetnica u S., protiv prvotuženika Hrvatske uprave za ceste, S., drugotuženika Županijske uprave za ceste, S., kojeg zastupa punomoćnik K. P., odvjetnik u S., trećetuženika Ž. c. d.o.o. S., četvrtotuženika K. i. d.d. S., kojeg zastupa punomoćnik B. R., odvjetnik u S., petotuženika C. S., kojeg zastupa punomoćnik T. L., odvjetnik u S., te šestotuženika V. d.d. Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji drugotuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gžx-223/14 od 4. rujna 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu br. P-1081/08 od 21. prosinca 2010., u sjednici održanoj 30. studenoga 2016.,

p r e s u d i o j e:

Revizija drugotuženika Županijske uprave za ceste S. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja naloženo je prvo, drugo, treće, četvrto i šestotuženiku da solidarno isplate tužiteljima na ime naknade nematerijalne štete svakome po 110.000,00 kn, sa zateznom kamatom od dana presuđenja 21. prosinca 2010. do isplate, dok je za više traženi iznos od 110.000,00 kn za svakog od tužitelja zahtjev odbijen (toč. I.). Isto tako naloženo je isti tuženicima da tužiteljima na ime materijalne štete za grobnicu isplate iznos od 8.875,50 kn, te prvotužiteljici i iznos od 2.500,00 kn na ime žalobne odjeće, također s pripadajućom zateznom kamatom, dok je za više traženi iznos zahtjev tužitelja odbijen (toč. II.). U cijelosti je odbijen zahtjev tužitelja u odnosu na petotuženika „C.“ S. (toč. III.). Tužitelji su obvezani naknaditi troškove postupka prvo, drugo i četvrtotuženicima u iznosu od 1.698,52 kn (toč. IV.), te petotuženiku iznos od 68.198,50 kn (toč. V.).

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe stranaka i u cijelosti je potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugoga stupnja drugotuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP), postavljajući pri tom pitanje koje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija drugotuženika nije osnovana.

U konkretnom slučaju nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 200.000,00 kn po svakom od tužitelja, ne radi se o radnom sporu, niti je sud drugoga stupnja pobijanu presudu donio primjenom odredbi čl. 373.a i čl. 373.b ZPP.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu, prema odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose.

Drugotuženik u reviziji postavlja sljedeće pitanje:

„Da li pravni sljednici J.P. Hrvatske ceste, pravni prednik tuženika ad. 1. H. u. z. c. d.o.o. i tuženik ad. 2. Županijska uprava za ceste S., u odnosu na preuzetu imovinu, prava i obveze prednika, odgovaraju isključivo za ceste koje su određene kao predmet njihova poslovanja, konkretno tuženik ad. 2. za županijske i lokalne ceste Splitsko-dalmatinske županije?“

Kao razlog važnosti drugotuženik ističe da je o gore navedenom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje u odluci Rev-953/06, a da je shvaćanje drugostupanjskog suda u ovom predmetu suprotno shvaćanju revizijskog suda.

Prema shvaćanju revizijskog suda postavljeno pitanje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, te su ispunjene sve pretpostavke za meritorno odlučivanje.

U citiranoj odluci Rev-953/06 zauzeto je shvaćanje da H. a. d.o.o., koje su kao trgovačko društvo nastale diobom Hrvatske uprave za ceste na temelju čl. 26. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnim cestama („Narodne novine“, broj 27/01) nisu pasivno legitimirane za štetu koja je nastala u štetnom događaju koji se dogodio 1992. na dionici ceste K. - Š., a kojom dionicom je u to vrijeme upravljala Hrvatska uprava za ceste. To iz razloga što je odredbom čl. 44. i 45. istog Zakona određeno da nadležnost H. a. d.o.o. se isključivo odnosi na državne ceste s karakterom autoceste, a što nije cesta na kojoj se dogodila prometna nezgoda.

Revident je mišljenja da se navedeno shvaćanje na odgovarajući način može primijeniti i na konkretan slučaj, jer da se nezgoda u kojoj je smrtno stradao prednik tužitelja dogodila na dionici javne ceste koja ima karakter državne ceste i kojom upravlja prvotuženik, a ne na dionici javne ceste koju bi predstavljala županijska ili lokalna cesta kojom upravlja drugotuženik - revident.

Nižestupanjski sudovi su odbili prigovor promašene pasivne legitimacije iznesen od strane drugotuženika navodeći pri tom sljedeće. Prilikom podnošenja tužbe kao prvotuženik je utuženo Javno poduzeće Hrvatske ceste Z. i to temeljem čl. 8. Zakona o javnim cestama („Narodne novine“, broj 42/40, 34/91, 56/91, 61/91, 26/93, 109/93, 29/94, 52/94, 48/96 - dalje: ZJC).

U čl. 70. ZJC propisano je da su pravni sljednici Javnog poduzeća Hrvatske ceste - Hrvatska uprava za ceste, Županijske uprave za ceste i društva kapitala koje osniva županija, time što imovina JP Hrvatske ceste postaje imovina njegovih pravnih sljednika. Hrvatska uprava za ceste i Županijske uprave za ceste trebale su početi s radom 1. travnja 1997., time da su Županijske uprave za ceste započele s radom 1. siječnja 1998.

Iz navedenog slijedi da su prvo, drugo i trećetuženici pravni sljednici prednika JP Hrvatske ceste, čiju su imovinu isti preuzeli, pa da su slijedom toga odgovorni i za štetu za koju je bio odgovoran njihov pravni prednik.

Treba istaći da je revizijski sud u odluci Rev x-132/2010-2 od 7. srpnja 2010. zauzeo shvaćanje da je prednik drugotuženika bio odgovoran korisniku javne ceste za štetu uzrokovanu stanjem te ceste, pri čemu nije bila odlučna kategorija kojoj javna cesta pripada (čl. 19. Zakona o javnim cestama - „Narodne novine“, broj 100/96, 76/98 - dalje: ZJC). Obzirom da su odredbom čl. 70. ZJC pravni sljednici Javnog poduzeća Hrvatske ceste, Hrvatska uprava za ceste, Županijska uprava za ceste i društva kapitala, koji su i pasivno legitimirani u odštetnoj parnici, pri čemu nije odlučno što se štetni događaj dogodio na cesti koja je razvrstana u županijske ceste. Dakle, u navedenom predmetu utvrđeno je da za štetu odgovara Hrvatska uprava za ceste, štetni događaj je bio 1996., te se isti dogodio na cesti koja je razvrstana kao županijska cesta.

Obzirom na takvo pravno shvaćanje, neosnovano drugotuženik u ovom predmetu osporava svoju pasivnu legitimaciju, već je isti pasivno legitimiran u ovom predmetu na temelju odredbe čl. 70. i 72. ZJC, neovisno o tome što se šteta dogodila na cesti koja je razvrstana kao državna cesta.

Stoga je valjalo reviziju drugotuženika odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP, obzirom da nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Zagreb, 30. studenoga 2016.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.