Croatian Supreme Court allows appeal, quashing lower court rulings on labor dispute due to procedural errors and unclear medical evidence.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia accepted the appeal against final judgments regarding the termination of employment and unpaid wages. The court found that lower courts failed to properly examine witness testimony and left critical medical evidence regarding the employee's illness unresolved. Consequently, the court quashed the lower court decisions and remanded the case for retrial to address these procedural and evidentiary deficiencies.
Legislator headnote
AI generatedZakon o parničnom postupku čl. 354. st. 1. u vezi čl. 7. st. 1. i čl. 354. st. 2. toč. 13.; When lower courts fail to hear relevant witnesses or leave essential medical facts regarding an employee's incapacity unclear, a fundamental violation of civil procedure occurs, requiring the quashing of the judgment and remand for retrial.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1649/1996-2
Rev 1650/1996-2
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Đ. C. iz Đ., koju zastupa punomoćnik Z. J., odvjetnik u Đ., protiv tužene REPUBLIKE HRVATSKE - MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA, POLICIJSKA UPRAVA OSJEČKO-BARANJSKA, koju zastupa Državno pravobraniteljstvo Republike Hrvatske, radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa i isplate, rješavajući reviziju tužene izjavljenu protiv pravomoćnih presuda Županijskog suda u Osijeku od 25. siječnja 1996. broj Gž-68/96-2 i Općinskog suda u Osijeku od 27. studenog 1995. broj Pr-558/92-27, te presude Županijskog suda u Osijeku od 16. svibnja 1996. broj Gž-806/96-2 i Općinskog suda u Osijeku od 3. travnja 1996. broj Pr-53/96-34, u sjednici održanoj 4. rujna 1997.,
r i j e š i o j e:
Prihvaća se revizija, te se ukidaju presude Županijskog suda u Osijeku od 25. siječnja 1996. broj Gž- 68/96-2 i Općinskog suda u Osijeku od 27.studenog 1995. broj Pr-558/92-27 te presuda Županijskog suda u Osijeku od 16. svibnja 1996. broj Gž-806/96-2 i Općinskog suda u Osijeku od 3. travnja 1996. broj Pr- 53/96-34, pa se predmet vraća na ponovno odlučivanje sudu prvoga stupnja.
O b r a z l o ž e n j e
Sud drugog stupnja je presudom Gž-68/96 odbio žalbu tužene i potvrdio prvostupanjsku presudu broj Pr-558/95 u dijelu kojim su poništena rješenja tužene o prestanku radnog odnosa tužiteljice kao nezakonite i da je tužiteljicu tužena dužna vratiti u radni odnos. U dijelu kojim je tužena obvezana da tužiteljici naknadi štetu isplatom plaće za razdoblje od 1.12.1991. do 30.9.1995., prvostupanjska je presuda ukinuta. Naknadno je drugostupanjski sud odbio žalbu tužene presudom broj Gž-806/96, a potvrdio prvostupanjsku (novu) presudu broj Pr-53/96 kojom je tužena obvezana na isplatu plaće za isto vremensko razdoblje.
Protiv obe drugostupanjske presude tužena je pravovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se presude preinače i odbije u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice.
U pismenom odgovoru na reviziju u predmetu Gž-806/96 tužiteljica predlaže da se ista odbije dok u odnosu na reviziju za predmet Gž-68/96 odgovor na reviziju nije podnesen. U odgovoru na reviziju predlaže se da se ista odbije.
Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.
Revizije su osnovane.
U postupku pred nižestupanjskim sudom u bitnome je utvrđeno slijedeće činjenično stanje:
- tužiteljica je bila u radnom odnosu kod tužene kao referent za izdavanje osobnih iskaznica. Ona je bila na godišnjem odmoru do 28. studenog 1991. a tada je otišla u Njemačku da tamo ostavi djecu, pa joj je odobren neplaćeni dopust u trajanju od 29. studenoga do 14. prosinca 1991. o čemu je donijeto i pismeno rješenje od 3. prosinca 1991. za koje nije utvrđeno da li je uručeno tužiteljici ili njenom suprugu. Tužiteljica nije došla raditi 14. prosinca 1991., bila je i dalje u Njemačkoj, te je dostavila - putem supruga - tri pismena njemačke zdravstvene službe da je bila bolesna. Kako tužena tvrdi da je zbog ratnih i opasnih prilika u O. donijeta odluka kriznog štaba da se svi djelatnici tužene trebaju vratiti na posao 9. prosinca 1991., - a tužiteljica to nije učinila iako joj je poruka prenesena po suprugu - donijeto je rješenje o prestanku radnog odnosa 14. prosinca 1991. zbog neopravdanog izostanka s posla pet radnih dana uzastopce od 9. do 14. prosinca 1991. Protiv toga rješenja, kada joj je uručeno po povratku iz Njemačke, tužiteljica je izjavila prigovor koji je odbijen, pa je ustala tužbom za poništenje oba rješenja o prestanku radnog odnosa.
Sudovi su poništili oba rješenja, a slijedom toga dosudili tužiteljici izgubljenu plaću za navedeno razdoblje, jer nalaze utvrđenim da je tužiteljici bio odobren neplaćeni dopust pa i za kritično vrijeme od 9. do 14.12.1991., iako nisu utvrdili da li joj je to rješenje o dopustu uručeno, zatim jer nisu utvrdili (nije dokazano) da bi tužiteljica bila obaviještena uredno da se mora javiti na posao 9. prosinca 1991. i konačno jer da iz mišljenja medicinskog vještaka psihijatra M. proizlazi "mogućnost... da je tužiteljica u spornom periodu bila nesposobna za rad, te bi joj i u Republici Hrvatskoj moglo biti otvoreno bolovanje". Nadalje sudovi (prvostupanjski) smatraju da se sve odluke relevantne za radni odnos moraju radniku dostavljati u pismenom obliku, jer samo takove odluke povlače za sobom zakonite posljedice glede prava iz radnog odnosa, a kako tužiteljica nije pismeno obaviještena o tome da se javi na posao, onda nije bila obavezna da dođe na rad 9. prosinca 1991.
U postupku sudova nižeg stupnja u odnosu na presudu o poništenju rješenja o prestanku radnog odnosa (prva presuda) ostvarena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku i pogrešno je primjenjeno materijalno pravo (pogrešni pravni pristup), a u odnosu na drugu presudu (za isplatu plaće) pogrešno je primjenjeno materijalno pravo. Stoji da je tužiteljica za razdoblje od 29. studenog do 14. prosinca 1991. dobila rješenje o korištenju neplaćenog dopusta, i nije od značaja u konkretnom slučaju da li joj je to rješenje uručeno ili ne. No ne stoji - stajalište sudova nižeg stupnja - da samo "odluka... u pismenom obliku" obvezuje djelatnike, pa da - ako takove odluke pismene nema (a one o dolasku na rad od 9.12.1991. nije bilo u pismenoj formi) za tužiteljicu nije bilo pravno relevantne obveze za dolazak na posao.
U ratnoj situaciji kakova je bila (što je opće poznato) u kritično vrijeme u O. pri činjenici da tužiteljica nije bila tamo već je bila sa djecom u Njemačkoj - nije bilo moguće dostavljati pismene odluke tužiteljici. Ona je sa tuženom i kontaktirala samo preko svojeg supruga (na taj je način dobila obavijest o odobrenju neplaćenog dopusta) pa je bilo moguće da se usmeno obavijesti o tome i takova obavijest ima valjan učinak - da je bila dužna javiti se na posao 9.12.1991., naravno ako je takovu obavijest dobila.
Sudovi su utvrdili da tužiteljica nije preko supruga dobila obavijest o radnoj obavezi od 9.12.1991. Njen suprug, saslušan kao svjedok izjavio je da mu to nije nitko rekao. Drugi sud navodi da tužena nije u žalbi ponudila dokaz na tu okolnost.
To ne stoji. Tužena je u prvostupanjskom postupku navela da je poruku tužiteljici za radnu obvezu, njenom suprugu prenio djelatnik tužene J.B. To se ponavlja i u žalbi, pa je dakle tužena u žalbi istakla tu okolnost. Međutim, sudovi nisu saslušali tog svjedoka (B.) niti naveli zašto on nije saslušan. Pri stajalištu da se u konkretnim ratnim prilikama može djelatnika obavijestiti i usmeno o odlukama koje se tiču radne obveze, odlučna je činjenica da li je usmenu poruku dobio suprug tužiteljice i prenio njoj. A u tom pravcu, sudovi nisu proveli odlučan dokaz (saslušali svjedoka B.) i netočno su naveli da dokaz nije predložen u žalbi, pa je time ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 7. st. 1. i čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (proturječnost o odlučnoj činjenici između onog što se u razlozima presude navodi - da nije ponuđen dokaz saslušanjem B. i sadržaja zapisnika i žalbe).
Ostala je nejasna i ne do kraja rasvijetljena također važna i relevantna okolnost, da li je tužiteljica u kritično vrijeme (kada je "neopravdano izostala s posla" - od 9. do 14.12.1991.) bila bolesna i nesposobna za rad. Naime, sve ostale okolnosti o kojima je bilo do sada riječi u obrazloženju nisu od značaja, ako je tužiteljica zaista bila bolesna i nesposobna za rad, jer u tom slučaju nije neopravdano izostala s posla pet radnih dana uzastopce.
U spisu se nalaze tri pismena zdravstvene službe Njemačke čiji sadržaj nije do sada razjašnjen (pisane su njemačkim jezikom i nisu prevedene).
Iz iskaza medicinskih vještaka ne može se razabrati da li je tužiteljica bila bolesna u tolikoj mjeri da nije mogla raditi (a to je odlučno), a ne da li bi ovdje dobila bolovanje ili ne. Vještak opće medicine jasno je rekao da po njegovom mišljenju, zbog osnovne bolesti štitnjače "u spornom periodu nisu postojali razlozi za otvaranje bolovanja" a da se bolest razvila tek 1993. koja opravdava bolovanje.
Vještak psihijatar u svom nalazu kaže: u stanju u kakvom se je bolesnica nalazila jedan liječnik je mogao odobriti bolovanje. Takav zaključak vještaka ne daje odgovor na ključno pitanje: da li je u kritično vrijeme tužiteljica bila bolesna toliko da nije bila sposobna za rad. Za takav odgovor treba znati i zbog čega su njemački zdravstveni radnici tužiteljici izdali dokumentaciju (koja navodno govori o bolovanju) a nije utvrđeno što je tužiteljici zapravo bilo u Njemačkoj i zbog čega se je i koliko dugo liječila.
Zbog navedenih nedostataka, presude se ne mogu ispitati, pa je i u tom pravcu ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (razlozi o bolesti tužiteljice su nejasni).
Sudovi svoju odluku o obvezi plaćanja izgubljene plaće temelje na presudi kojom je poništeno rješenje o prestanku radnog odnosa. Kako su obje presude - prvostupanjska i drugostupanjska o poništenju rješenja o prestanku radnog odnosa ukinute, to nema više osnova za udovoljenje - za sada - tužbenom zahtjevu za isplatu izgubljene plaće, pa je valjalo i drugu presudu o isplati ukinuti i vratiti predmet na ponovno odlučivanje, time da će ovisno o rezultatu postupka koji se odnosi na poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, trebati odlučiti i o zahtjevu za isplatu.
Zbog svega navedenog riješeno je kao u izreci na temelju citiranih odredaba Zakona o parničnom postupku.
U Zagrebu, 4. rujna 1997.
Predsjednik vijeća:
Stanko Jesenković, v.r.