I Kž-601/1996-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 601/1996-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednika vijeća, te mr. Branka Zmajevića i Ane Garačić, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. I. G. zbog krivičnog djela iz čl. 127. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 16. svibnja 1996. br. K 22/96, u sjednici održanoj 19. rujna 1996. u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mladena Pantlika

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. I.G., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Županijski sud u Zadru proglasio je krivim opt. I.G. zbog tri krivična djela razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH i za svako dijelo mu utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, te zbog jednog krivičnog djela nedopuštenog držanja oružja iz čl. 203. st. 1. KZRH i za to djelo mu utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, pa mu je primjenom čl. 43. st. 1. i 2. toč. 2. izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i sedam mjeseci. Temeljem čl. 60. OKZRH optuženiku izrečena mjera sigurnosti obaveznog liječenja narkomana, a po čl. 64. OKZRH od optuženika je oduzet jedan automat sa spremnikom za streljivo i 30 komada streljiva.

Protiv te presude žali se optuženi i državni odvjetnik.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke suda o kazni i predlaže da se optuženiku izreče stroža kazna zatvora.

Optuženik se žali zbog povrede krivičnog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o sankciji, imovinsko-pravnom zahtjevu i troškovima postupka s prijedlogom da se pobijana presuda preinači time da je optuženik počinio samo jedno krivično djelo iz čl. 127. st. 1. KZRH i da mu se izreče blaža kazna, te da se oslobodi od plaćanja troškova krivičnog postupka.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, temeljem čl. 360. st. 2. ZKP, vračajući spis predložio je da se žalba državnog odvjetnika uvaži, dok da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalbe nisu osnovane.

Optuženik nije u pravu kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Na temelju rezultata glavne rasprave sud prvog stupnja izveo je pravilan zaključak da je optuženik počinio djela koja mu se stavljaju na teret optužnicom i da je krivično odgovoran. Za svoja činjenična utvrđenja sud je naveo iscrpne i razumljive razloge koje kao valjane i potkrepljene izvedenim dokazima u svemu prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

Pod tim žalbenim osnovom optuženik tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da se radi o tri samostalna krivična djela razbojništva. Okolnost da se radi o različitim oštećenicima, smatra žalitelj, nije razlog da se otkloni konstrukcija produljenog krivičnog djela, ovo posebno budući postoje svi ostali potrebni sjedinjavajući elementi koji životno opravdavaju ocjenu da se radi o jednom djelu. Postoji, drži optuženik, jedinstveni umišljaj, istovrsnost radnje, vremenski kontinuitet, jedinstvo zaštitnog objekta - privatna imovina i sve se događa u istom gradu na malom rastojanju.

Nasuprot tim tvrdnjama optuženika sud prvog stupnja ne prihvaća stajalište da se radi o jednoj radnji i o jednom djelu, budući nije utvrdio da postoje određene okolnosti koje te radnje povezuju u cjelinu u konkretnom slučaju. Nedostaje, kako to pravilno utvrđuje sud, posebno uska vremenska i prostorna povezanost. Opravdano ukazuje sud prvog stupnja da u prvom redu nedostaje objektivni element vremenske povezanosti, naime, djela su izvršena u vremenskom razmaku od 25 odnosno 13 dana, za takav vremenski razmak ne može se tvrditi da se radi o uskoj vremenskoj poveznosti potrebnoj za konstrukciju produljenog krivičnog djela. Takovi vremenski razmaci od preko desetak dana nisu u konkretnom slučaju vezani uz uvjete za izvršenje djela, koji bi se u određenim vremenskim razmacima pojavljivali, što sve dovodi u pitanje od žalitelja naveden jedinstveni umišljaj koji bi vršenje djela međusobno povezivao. Nadalje, u odnosu na prostornu povezanost, treba ukazati, da činjenica što su sva djela izvršena u Zadru nije razlog za tvrdnju kako postoji između djela prostrona povezanost. Naime, svako djelo je izvršeno u različitim ulicama, očito prilično udaljenim, pa ne postoji niti taj objektivni element koji bi ih povezivao. Različitost oštećenika, minimarket, trgovina, market, svi različitog vlasnika - oštećenika, ukazuje da je u pravu sud prvog stupnja kada utvrđuje da inkriminirane radnje sa stajališta općeg, životnog i logičnog razmišljanja ne predstavljaju djelatnost koja imade vid jedinstvene prirodne cjeline.

Prema tome, nije u pravu optuženik kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nije u pravu optuženik niti kada se žali zbog povrede krivičnog zakona, ističući da je sud prvog stupnja trebao obzirom na postojanje sjedinjavajućih elemenata produljenog krivičnog djela (osim istovjetnosti oštećenika) proglasiti optuženika krivim za jedno produljeno krivično djelo razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH.

Tako, u stvari, oštećenik pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u tome dijelu, o čemu je bilo govora već naprijed u ovoj presudi.

Nadalje, u odnosu na krivično djelo pod toč. 4 (nedopušteno držanje oružja) isti žalitelj tvrdi da sud nije imao u vidu odredbu čl. 32. i 36. Zakona o oružju prema kojoj oružje građani mogu predati nadležnom organu, te da se tada protiv njih neće voditi niti prekršajni postupak. Međutim, prema odredbi čl. 79. st. 1. Zakona o oružju građanima je postavljen rok od šest mjeseci odnosno jedna godina prema Zakonu o izmjeni Zakona o oružju ("Narodne novine", br. 43/92 od 10. svibnja 1993. godine) da takovo oružje, čije je držanje zabranjeno, predaju nadležnom organu, time da se prema odredbi čl. 79. st. 2. istog zakona protiv tih građana neće pokrenuti kazneni postupak.

I Kž 601/96

Iz navoda obrane samog optuženika proizlazi da je optuženik oružje držao 5. veljače 1996. godine kod sebe u B. ulici i to automat marke "Thomson", spremnik za oružje i 30 komada streljiva, držanje kojeg vatrenog oružja je zabranjeno prema odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o oružju. Oružje je optuženik držao dakle i nakon isteka roka iz čl. 41. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja, prema tome nije povrijeđen zakon kada je optužen proglašen krivim za navedeno krivično djelo. Nije točna tvrdnja optuženika da je odluka o imovinsko-pravnom zahtjevu protivna odredbama ZKP, jer da tu odluku sud nije obrazložio. Naime, suprotno toj tvrdnji sud je određeno naveo da oštećenici potražuju novac koji im je oduzet, optuženi je priznao visinu oduzetog novca i sud je u pravu kada je te zahtjeve i dosudio.

Što se tiče odluke o troškovima krivičnog postupka sud prvog stupnja je osnovano odlučio da optuženik plati paušalni iznos od 500,00 kn koji je primjeren dužini trajanja postupka i imovinskom stanju optuženika, dok ga je oslobodio od snašanja ostalih troškova postupka.

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 366. ZKP ovaj sud drugog stupnja nije našao da bi u pobijanoj presudi bile počinjene povrede odredaba krivičnog postupka.

Osnovano je sud optuženiku izrekao mjeru sigurnosti obaveznog liječenja narkomana po čl. 60. OKZRH jer je optuženik dugogodišnji ovisnik o opojnim drogama, a i vještak u svome nalazu predlaže primjenu navedene mjere. Također pravilno je sud postupio kada je temeljem čl. 64. OKZRH od optuženika oduzeo oružje - automat marke "Thomson" s pripadajućim streljivom, koji su predmet izvršenja krivičnog djela.

Nisu u pravu žalitelji kada se žale zbog odluke suda o kazni.

Državni odvjetnik prigovara pobijanoj presudi da je sud zanemario značaj i težinu kaznenih djela i izrekao preblagu kaznu. Tako je sud propustio cijeniti da je optuženik u kratkom vremenskom razmaku počinio tri krivična djela razbojništva, da su ta djela u porastu, te da mu je već kao maloljetniku izrečena odgojna mjera, dok je osuđen po općinskom sudu zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. KZRH.

Optuženik navodi u žalbi da je precjenjen stupanj krivične odgovornosti optuženika, da se je oblik prinude svodio na zastrašivanje, bez upotrebe sile. Takovim postupkom nitko nije bio neposredno ugrožen. Optuženik se započeo liječiti od ovisnosti i posvetiti će se skrbi za obitelj. Prema tome i blaža kazna od izrečene postići će svrhu kažnjavanja.

Protivno navodima žalitelja sud prvog stupnja pravilno je utvrdio sve olakotne i otegotne okolnosti, koje su od značaja za odmjeravanje kazne, pa je tako cijenio optuženiku kao olakotno da je u vrijeme izvršenja bio smanjeno uračunljiv i njegove obiteljske prilike, dok mu je kao otegotno utvrdio njegovu upornost pri izvršenju djela i sam način izvršenja djela. Sud je pravilno cijenio navedene okolnosti i izrekao optuženiku kaznu zatvora koja je primjerena društvenoj opasnosti djela i ličnosti samog optuženika i ta kazna će po utvrđenju ovog suda drugog stupnja ostvariti svrhu kažnjavanja iz čl. 31. i čl. 4. st. 2. OKZRH.

Zbog svega navedenog, trebalo je temeljem čl. 374. ZKP odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 19. rujna 1996.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Katica Jelić, v.r.