I Kž-882/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 882/1992-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. Novoselec Petra, kao predsjednika vijeća, te Kocijančić Erike, mr. Frančula Rudolfa, Potrebica Ante i Čuljat Ilije, kao članova vijeća i stručnog suradnika Papeš Branke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. A.N. i dr. zbog krivičnog djela iz čl. 223. st. 1., 2. i 3. KZJ, odlučujući o žalbi vojnog tužitelja podnesenoj protiv presude Vojnog suda u Karlovcu od 3. srpnja 1992. K-61/92, u sjednici održanoj 2. prosinca 1992., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske D.Z.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba vojnog tužitelja kao neosnovana i potvrdjuje presuda prvostepenog suda.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Vojni sud u Karlovcu, temeljem čl. 350. toč. 3. Zakona o krivičnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZKP), oslobodio je od optužbe opt. A.N. i opt. K.S. da bi počinili i to: opt. A.N. krivično djelo iz čl. 223. st. 1. i 2. Krivičnog zakona SFRJ preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZJ) opisanog u toč. 1. izreke prvostepene presude i opt. K.S. da bi počinio krivično djelo iz čl. 223. st. 1. i 3. KZJ opisano u toč. 2. izreke prvostepene presude, oba u svezi s čl. 226. st. 2. KZJ.

Protiv te presude žali se vojni tužitelj zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja i predlaže da se pobijana presuda preinači i oba optuženika oglase krivim i osude po zakonu.

Odgovor na žalbu nije podnijet.

I Kž 882/92

Izjašnjavajući se, temeljem čl. 370. st. 2. ZKP, javni tužitelj Hrvatske predložio je da se žalba vojnog tužitelja uvaži i pobijana presuda ukine.

Žalba nije osnovana.

Prije ispitivanja žalbenih navoda ovaj drugostepeni sud je, po službenoj dužnosti temeljem čl. 376. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP, ispitao postoji li povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 1., 5., 6., 8. do 11. ZKP i je li na štetu optuženika povrijedjen krivični zakon, pa je utvrdio da navedene postupovne povrede nisu počinjene niti je povrijedjen krivični zakon na štetu optuženika.

Suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja je, temeljem izvedenih dokaza, njihovom pomnom, svestranom i kritičkom analizom i ocjenom, kako pojedinačno tako i njihove skupnosti i povezanosti, uključivši i obrane optuženika, pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice. U razlozima presude (temeljem čl. 357. st. 7. ZKP) odredjeno je i potpuno izložio koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dao je pritom osobito ocjenu vjerodostojnosti izvedenih dokaza, kojim se razlozima rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito zbog čega smatra da nije dokazano da bi optuženici počinili krivična djela za koja se terete.

Za svoja stajališta i zaključke sud prvog stupnja dao je u svemu valjane, argumentirane i prihvatljive razloge.

Prvostepeni je sud posve osnovano povjerovao obrani opt. A.N. (koji kategorički, tokom cijelog postupka, tvrdi da on puškomitraljez nije htio zadržati za sebe), jer je ta obrana okolnosna, uvjerljiva, logična i potvrdjena izvedenim dokazima kao i iskazom opt. K.S..

Tako na primjer svjedok A.N. na glavnoj raspravi (2. srpnja 1992. godine, list 132 spisa), na kojeg se poziva opt. A., jer mu je bio zapovjednik i tvrdi da mu je on zapravo dao znak da uzme i puškomitraljez iz skladišta "Trudbenik" zajedno sa drugim oružjem, u stvari potvrdjuje obranu optuženika kada kaže: "postoji mogućnost... da je (mitraljez) iznesen ali da ga ja nisam vidio, a isto tako postoji mogućnost da sam ga možda i vidio... ne sjećam se da li sam na prešutan način dao odobrenje da se on uzme... postoji mogućnost da sam ja možda i kimnuo glavom... što je moglo biti protumačeno kao prešutno odobrenje...". Kraj ovakvog iskaza svjedoka i uporne obrane opt. A. (koji se upravo i poziva na to prešutno odobrenje odnosno "mig") ne može se prihvatiti tvrdnja žalitelja kako je optuženik puškomitraljez uzeo bez ičijeg odobrenja. Zato je sud prvog stupnja posve ispravno zaključio (a to bi temeljem ovakvog iskaza svjedoka morao učiniti i primjenom načela in dubio pro reo) kako je optuženik imao odobrenje, zapravo prešutni nalog, da uz drugo naoružanje (puške), uzme i puškomitraljez.

Upravo i okolnosti koje slijede, nakon uzimanja puškomitraljeza, a utvrdjene su, takodjer ukazuju na pravilnost zaključka suda prvog stupnja da opt. A. nije puškomitraljez htio zadržati za sebe, već ga je uzeo da, nakon popravka i kompletiranja, bude dodijeljen hrvatskoj vojsci. On taj puškomitraljez odvozi u garažu, koja služi kao vojno skladište (vlasništvo opt. K. ) i sutradan ga stavlja, da ne smeta, na prednje sjedište

I Kž 882/92

automobila smještenog u toj garaži. Nije odmah rasporedjen hrvatskoj vojsci jer nije bio potpuno ispravan, bio je bez rafa, šaržera i pribora za čišćenje. Logično je i njegovo objašnjenje (potvrdjeno izvedenim dokazima) kako ga odmah nije dao na popravak jer je upravo tada vojna radiona iz Ilovca selila u Luščić.

Nadalje, doista se postavlja logično pitanje a na što upozorava i sud prvog stupnja u svojim razlozima, kada bi optuženik taj mitraljez htio zadržati za sebe zašto bi ga smjestio u skladište u koje imaju pristup i druge osobe, zašto bi prisvojio upravo mitraljez, a ne neko drugo prikladnije oružje (npr. automatsku pušku ili sl.), i to još neispravan. Da njegova namjera nije bila takva, tj. da prisvoji vojno oružje, dokazuje i činjenica da je odmah početkom agresivnog rata na Republiku Hrvatsku uzeo pušku svog oca (iz stana i bez njegovog znanja) te odnio i predao sa namjerom da se ona koristi za potrebe hrvatske vojske. Neosnovan je i žalbeni prigovor kako garaža opt. K. nije služila kao vojno skladište u vrijeme kada su u njoj pronadjeni puškomitraljez, te bombe i streljivo koje se navodi u toč. 2. izreke prvostepene presude (čije se prisvajanje stavlja na teret opt. K.S.). To zato jer iz rezultata dokaznog postupka (iskazi svjedoka P.D., list 58 spisa, S.D., list 134 spisa, A.N., list 135 spisa i potvrde kriznog štaba MZ Drežnik od 27. lipnja 1992. godine br. 6/92, list 136 spisa), nedvojbeno proizlazi da je ta garaža služila kao pomoćno vojno skladište i nakon pada kasarne u Jamadolu, kada je formirano novo (glavno) skladište u Tuškanima.

Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je naknadno u to skladište (garažu) dovožen sanitetski i drugi materijal, uključivši i 20 komada pištolja i 9 komada "Škorpiona", te da nije u novo glavno skladište, a što potvrdjuju i navedeni svjedoci a posebno svjedok P.D., iz tog skladišta odvezen sav materijal a što proizlazi ne samo iz iskaza saslušanih svjedoka, i obrane optuženika, već posebno i popisa: "naoružanja i MTS pronadjenih u Splitskoj 21 (K. )" - list 8 spisa, a koji popis je sačinjen prilikom pretrage te garaže 15. studenog 1991. godine i uhićenja optuženika. Ta je okolnost, tj. da je garaža opt. K. služila i dalje kao (makar pomoćno) vojno skladište sve do uhićenja optuženika, utvrdjeno u prvostepenom postupku pa su prigovori žalitelja usmjereni u tom pravcu neutemeljeni.

Posve je osnovan i daljnji zaključak prvostepenog suda kako nije dokazano da bi opt. K.S. počinio krivično djelo opisano u toč. 2. pobijane presude.

Sama činjenica, koju nitko i ne osporava, da je u skladištu - garaži (vlasništvo opt. K. ) nadjena ona vrsta i količna bombi i streljiva (navedenih u toč. 2. izreke pobijane presude) nikako ne može biti dokaz, a pogotovo ne podesan, temeljem kojeg bi se moglo zaključiti da se radi o ukradenom oružju i streljivu, kao što to čini žalitelj. Pogotovo i zbog toga jer je logična obrana i obrazloženje opt. K. radi čega je te bombe i streljivo smjestio u to pomoćno, a ne glavno skladište u T. koje je i udaljenije, zato jer je morao hitno ići po drugi materijal u Jamadol, a što mu je naredio pretpostavljeni A. koji u svom iskazu i kaže: "...ja se ne mogu decidirano izjasniti... da ja nisam dao takvo naredjenje" (list 135 spisa).

Nije zato prihvatljiv, a niti utemeljen, žalbeni navod da je opt. K. "bez

I Kž 882/92

odobrenja i samovoljno" jednu "turu" streljiva, umjesto u Tuškane, odvezao u svoju garažu.

Treba kazati, ono što je već rečeno u svezi toč. 1. izreke presude, kako bi se protivilo zdravom razumu da opt. K. ovako znatnu količinu bombi i metaka, kada bi ih namjeravao zadržati za sebe i prodavati kako tvrdi vojni tužitelj u žalbi, odveze u vlastitu garažu koja još uvijek služi kao skladište od kojeg i druge osobe posjeduju ključeve, te se time izlaže velikom riziku da se njegovo djelo vrlo brzo i otkrije.

Nadalje, iz već citiranog popisa "naoružanja i MTS pronadjenih u Splitskoj 21 (K. )", list 8 spisa, navedeno je (uz bombe i metke što se stavlja opt. K. na teret), niz stavki i raznog oružja, materijala, strojeva i sl. od agregata, šatorskih krila, cjedila za masku, noževa za pušku "Kaljašnikov", telefonske žice, vojničke torbe, pištolja, "Škorpiona" i sl., a što sve ukazuje (i dokazuje), ne samo da je taj prostor služio za potrebe hrvatske vojske već da je u njemu bilo razno-raznog oružja, strojeva, materijala (nabrojene su čak 52 stavke), a ne samo ono za što je optužen K.S.

Izgleda, prema svemu sudeći, da se opt. K. i tereti za prisvajanje samo bombi i streljiva, a ne i ostalih predmeta što su u garaži nadjeni, zato jer vojni tužitelj smatra da se radi o atraktivnom streljivu koje se lako prodavalo na "crno", što se u dva navrata i ponavlja u žalbi. Činjenica što je eventualno neko oružje ili streljivo kurentna roba i lako se prodaje na "crnom" tržištu, u nedostatku drugih pouzdanih (direktnih) dokaza, nikako ne može biti osnov za zaključak da je opt. K. bombe i streljivo, koje su nadjene u skladištu, tu smjestio i prisvojio u namjeri da ih proda ("na crno"). To tim više jer iz podataka u spisu proizlazi da su oba optuženika savjesno i odgovorno, bez primjedbi i danonoćno, izvršavali, do dana uhićenja, sve svoje zadatke i obaveze vezane uz dužnosti koje su obavljali u narodnoj zaštiti (ranije teritorijalnoj obrani) u vrijeme obrambeno-domovinskog rata.

Kraj tako utvrdjenog stanja stvari pravilno je sud prvog stupnja zaključio kako nije dokazano da bi optuženici počinili krivična djela koja im je vojni tužitelj optužbom stavio na teret. Takvo stajalište i zaključak prvostepenog suda nije svojom žalbom vojni tužitelj doveo u pitanje, zato je njegova žalba, zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, neosnovana.

Iz navedenih razloga, na temelju čl. 384. ZKP, valjalo je presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 2. prosinca 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Papeš Branka v.r.

dr. Novoselec Petar v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši stručni referent:

(Vladimir Vuletin)