Criminal appeal upheld detention extension for drug traffickers despite plea of guilt and confession.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia rejected the first-instance court's decision to release three defendants on bail, overturning it to extend their detention. Although the lower court granted release because the defendants confessed and expressed remorse during trial, the Supreme Court found the severity of their drug trafficking charges and prior criminal records justified continued custody. The court ruled that the plea of guilt did not negate the risk of reoffending or violate the principle of proportionality given the expected prison sentences.
Legislator headnote
AI generatedčl. 102. st. 1. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku; čl. 398. st. 3. Zakona o kaznenom postupku; detention may be extended based on the gravity of the crime and risk of reoffending even if the accused confesses and shows remorse.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: II Kž 269/10-3
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Sande Janković, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika B. K. i drugih, zbog kaznenih djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zlataru od 26. veljače 2010. broj III K-15/09 o ukidanju pritvora optuženicima u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 26. travnja 2010.,
r i j e š i o j e:
Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijano rješenje te se pritvor protiv optuženika B. K., optuženika S. S. i optuženika M. P. produljuje iz osnove u čl. 102. st. 1. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku.
Obrazloženje
Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Zlataru, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv ukupno dvanaestero osoba zbog kaznenih djela iz članka 173. stavak 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 – u nastavku: KZ), ukinut je pritvor protiv optuženika B. K., optuženika S. S. i optuženika M. P., ranije određen i produljen iz osnove članka 102. stavak 1. točka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06).
Protiv tog rješenja podnio je žalbu državni odvjetnik s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se optuženicima odredi pritvor.
Žalba je osnovana.
Protivno navodima pobijanog rješenja, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, državni odvjetnik ispravno tvrdi kako u konkretnoj situaciji postoje razlozi koji i nadalje opravdavaju primjenu mjere pritvora protiv navedenih
II Kž 269/10-3
optuženika iz osnove u članku 102. stavak 1. točka 3. ZKP, zbog čega optuženicima i nadalje treba produljiti pritvor iz navedene osnove.
Prvostupanjski sud, navodeći razloge za svoju odluku, istu obrazlaže tvrdnjom da su prestali razlozi zbog kojih je pritvor određen zbog činjenice da su navedeni optuženici na glavnoj raspravi očitujući se o osnovanosti optužbe priznali krivnju i izrazili kajanje. Budući su optuženici proveli u pritvoru osam mjeseci, prvostupanjski sud uvažavajući tu okolnost kao i rezultat provedenog dokaznog postupka, te vodeći računa o kazni koja se prema podacima u spisu može očekivati ali i potrebu određivanja i trajanja pritvora, ocjenjuje kako je primjenom načela razmjernosti prestala potreba za daljnjim zadržavanjem optuženika u pritvoru.
Međutim, suprotno tvrdnjama pobijanog rješenja, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nalazi da navedene okolnosti na koje se poziva pobijano rješenje po svom značaju ne dovode u pitanje daljnju primjenu mjere pritvora iz osnove članka 102. stavak 1. točka 3. ZKP.
Naime, utemeljenost navedene pritvorske osnove i nadalje proizlazi iz utvrđene konkretne kriminalne količine koja tereti svakog optuženika pravomoćnom optužnicom a budući izmijenjenim optužnim aktom u odnosu na svu trojicu optuženika ta kriminalna količina nije izmijenjena, i nadalje je odlučna kod odluke o opstojnosti pritvorske mjere.
Tako se optuženiku B. K. pravomoćnom optužnicom stavlja na teret više prodaja opojne droge amfetamin u količini od 5 do 15 g, zatim posredovanje u prodaji 12 g amfetamina (ukupna inkriminirana količina od 60 g amfetamina) te kupnja radi daljnje prodaje 119,5 g amfetamina, ali i proizvodnja 22 stabljike indijske konoplje. Brojnost i raznovrsnost radnji u odnosu na tog optuženika upućuju na zaključak o izraženoj upornosti i višem stupnju kriminalne volje u inkriminiranoj djelatnosti.
Optuženiku S. S. stavlja se na teret dvije prodaje opojne droge amfetamin optuženiku B. K. u ukupnoj većoj količini od 119,5 g amfetamina, a inkriminirano mu je i posjedovanje radi daljnje prodaje 3,79 g amfetamina, te 251,86 g lokalnog anestetika, dok su od njega oduzete i dvije digitalne vage, te električni mlinac s tragovima kokaina.
U odnosu na kriminalnu količinu optuženika M. P. inkriminirane su tri konkretne prodaje opojne droge amfetamin suoptuženiku S. H. u ukupnoj količini od 28 g amfetamina, a prilikom pretrage njegova stana pronađeno je i 39 g amfetamina.
Sve navedene okolnosti, uz činjenicu da su optuženik B. K. i optuženik S. S. ranije osuđivani, a optuženik B. K. prema vlastitom navodu je tretiran i kao maloljetnik zbog kaznenog djela zlouporabe opojne droge, dok je optuženik M. P. osuđivan zbog istovrsnog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ u odnosu na koje je specijalni povratnik, uz činjenicu da je optuženik S. S. nezaposlen, a optuženici B. K. i M. P. ostvaruju minimalne prihode iz radnog odnosa, dakle, sve ove okolnosti u svojoj ukupnosti i logičnoj povezanosti upućuju na zaključak o postojanju opravdane bojazni da bi navedeni optuženici boravkom na slobodi nastavili s činjenjem novih istovrsnih ili sličnih kaznenih djela, a sve radi stjecanja novčanih prihoda pa se stoga daljnja primjena mjere pritvora u odnosu na sve optuženike ukazuje opravdanom i na zakonu utemeljenom.
II Kž 269/10-3
Nadalje, suprotno tvrdnji iz pobijanog rješenja o primjeni načela razmjernosti, treba istaknuti da su optuženici uhićeni 30. lipnja 2009., te da su u pritvoru bili do 26. veljače 2009. kada im je ukinut pritvor. Pri ocjeni o eventualnoj povredi načela razmjernosti, osim vremena provedenog u pritvoru treba imati na umu i razmjer između konkretne težine kaznenog djela za koje se optuženici terete, a to je kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju od najmanje tri godine, kazne koja se može očekivati ako budu proglašeni krivima kao i potrebu određivanja i trajanja pritvora. Sukladno izloženom, a imajući u vidu ranije utvrđene konkretne okolnosti u odnosu na svakog od optuženika proizlazi da okolnost priznanja krivnje na glavnoj raspravi i izraženo kajanje nisu okolnosti koje bi dovele u pitanje načelo razmjernosti, a s obzirom na očekivane kazne, pa stoga niti to načelo, protivno mišljenju prvostupanjskog suda, njihovim dosadašnjim boravkom u pritvoru nije povrijeđeno.
Slijedom navedenog na temelju čl. 398. st. 3. ZKP riješeno je kao u izreci ovog rješenja.
U Zagrebu, 26. travnja 2010.
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Sanda Janković, v.r.
Vesna Vrbetić, v.r.