Revr-992/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 992/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Š. D. iz P., zastupanog po punomoćnici L. Š., odvjetnici iz P., protiv tuženih G. I. N. d.o.o. iz P. i G. I. d.o.o. iz P., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji prvotuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-83/12-2 od 16. siječnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-893/11-12 od 5. rujna 2011., dana 17. listopada 2012.,

p r e s u d i o j e:

Revizija prvotuženika G. I. N. d.o.o. P. odbija se kao neosnovana u dijelu kojim se pobija presuda Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-83/12-2 od 16. siječnja 2012. kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-893/11-12 od 5. rujna 2011. u odnosu na prvotuženika osim u dijelu pod st. III. izreke.

r i j e š i o j e:

Revizija prvotuženika G. I. N. d.o.o. P. odbacuje se kao nedopuštena u dijelu kojim se pobija presuda Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-83/12-2 od 16. siječnja 2012. kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-893/11-12 od 5. rujna 2011. u odnosu na prvotuženika pod st. III. izreke.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja te je utvrđeno da nije dopušten otkaz ugovora o radu tužitelju s ponudom sklapanja izmijenjenog ugovora o radu broj 2-1/72-2010 donesen po prvotuženiku 1. ožujka 2010., dok je u toč. II. izreke prvostupanjske presude utvrđeno da je i dalje na snazi ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 187/2005 sklopljen između tužitelja i drugotuženika, a preuzet po prvotuženiku odlukom broj 6-1/2-2010 od 1. ožujka 2010. U toč. III. izreke prvostupanjske presude utvrđeno je da je ništetna odluka prvotuženika broj 6-1/2-2010 od 1. ožujka 2010. kojom se otkazuje Kolektivni ugovor drugotuženika čija se primjena kod prvotuženika temeljila na odredbi čl. 133. st. 12. Zakona o radu, a u toč. IV. izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženima da solidarno tužitelju isplate bruto iznos od 1.019,62 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena počev od 11. ožujka 2010. pa do isplate. U toč. V. izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženima da solidarno tužitelju naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 3.075,00 kuna.

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba prvotuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio prvotuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da revizijski sud prihvati reviziju, te preinači drugostupanjsku presudu na način da prihvati žalbu prvotuženika i odbije tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na tog tuženika.

Tužitelj nije dostavio odgovor na reviziju.

Revizija prvotuženika nije osnovana u dijelu u kojem se pobija drugostupanjska presuda u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na prvotuženika osim u dijelu pod st. III. izreke.

Revizija prvotuženika nije dopuštena u dijelu kojim se pobija drugostupanjska presuda u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na prvotuženika pod st. III. izreke.

Sukladno odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP) revizija je dopuštena protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa i ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP.

U smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U konkretnoj pravnoj stvari vidljivo je da revizija nije izjavljena temeljem čl. 382. st. 2. ZPP niti postoje pretpostavke da bi se revizija mogla izjaviti temeljem čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP, jer drugostupanjska presuda nije donesena prema odredbi čl. 373.a i 373.b ZPP. U ovoj pravnoj stvari predmet spora tužbenog zahtjeva istaknutog pod toč. III. izreke prvostupanjske presude je utvrđenje ništetnosti odluke prvotuženika kojom se otkazuje kolektivni ugovor drugotuženika. Dakle, u konkretnom slučaju ne radi se o sporu protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, već o zahtjevu tužitelja za utvrđenje ništetnosti odluke tj. o sporu u kojem se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu. Slijedom toga kod utvrđivanja vrijednosti predmeta spora primjenjuje se odredba čl. 40. ZPP kojom je propisano da kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi.

Iz spisa proizlazi da je tužitelj na pripremnom ročištu od 20. srpnja 2010. naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 10.000,00 kuna.

S obzirom na to da vrijednost predmeta spora pobijane presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na prvotuženika u dijelu pod st. III. izreke prvostupanjske presude, kojim je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti odluke prvotuženika kojom je otkazao kolektivni ugovor drugotuženika, ne prelazi propisani iznos od 100.000,00 kuna, revizija je prvotuženika podnesena protiv drugostupanjske presude u tom dijelu nije dopuštena. Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Pobijana drugostupanjska presuda temeljem odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP ispitana je u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na prvotuženika osim pod st. III. izreke samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Pred nižestupanjskim sudovima nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju upućuje revident. U pobijanoj drugostupanjskoj presudi, kao i u prvostupanjskoj presudi navedeni su jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu u međusobnom proturječju, a ne postoji niti proturječje između onoga što se u razlozima nižestupanjskih presuda navodi o sadržaju zapisnika i iskazima danim u postupku te samih zapisnika.

Kod toga treba napomenuti da prvotuženik u reviziji dobrim dijelom iznosi revizijski razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja a iz kojeg razloga se revizija ne može izjaviti temeljem čl. 385. ZPP slijedom čega ovaj sud nije u tom dijelu niti ispitivao reviziju prvotuženika.

Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenim otkaz ugovora o radu s ponudom sklapanja izmijenjenog ugovora o radu donesen po prvotuženiku, te da se prvotuženiku i drugotuženiku naloži isplata kako je to navedeno u st. IV. i V. izreke prvostupanjske presude.

U postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj s drugotuženikom imao sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu mlađi fotoreporter,

- da je uprava prvotuženika 1. ožujka 2010. donijela odluku kojom utvrđuje da se ugovori o radu radnika drugotuženika smatraju prenesenim na prvotuženika kao novog poslodavca, te da se na radnike čiji su ugovori preneseni nastavlja primjenjivati kolektivni ugovor drugotuženika,

- da je odlukom uprave prvotuženika od 1. ožujka 2010. tužitelju otkazan ugovor o radu zbog gospodarskih razloga - potrebe smanjenja troškova poslovanja (poslovno uvjetovani otkaz) s ponudom izmijenjenog ugovora o radu za isto radno mjesto mlađeg fotoreportera s izmjenom koja se odnosi na visinu plaće, odnosno smanjenje plaće tužitelja,

- da kod drugotuženika u trenutku prenošenja ugovora o radu nije bilo utemeljeno radničko vijeće,

- da je funkciju sindikalnog povjerenika za novinare kod drugotuženika obnašao B. Ž., čiji je ugovor također preuzet kod prvotuženika 1. ožujka 2010.,

- da su prvotuženiku u trenutku preuzimanja radnika bile poznate sve financijske obaveze iz ugovora o radu koje je odlučio preuzeti, kao i cjelokupna financijska situacija preuzetog dijela drugotuženika,

- da se prvotuženik prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu nije savjetovao sa sindikalnim povjerenikom, da tužitelju u spornom razdoblju nije isplaćena razlika plaće čija je visina nesporna.

Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili temeljem odredbi Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 – dalje: ZR) i odredbi Kolektivnih ugovora drugotuženika, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

Budući da je tužbeni zahtjev prihvaćen zbog toga što se prvotuženik prije otkazivanja ugovora o radu nije savjetovao s povjerenikom u revizijskom stadiju postupka ostalo je sporno pitanje je li se prvotuženik savjetovao sa sindikalnim povjerenikom.

Prema odredbi čl. 149. st. 1. ZR prije donošenja odluke vezane za položaj radnika poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci. Odluka koja je donesena protivno odredbama ZR o obvezi savjetovanja je ništetna (čl. 149. st. 12. ZR), a takvim odlukama se smatraju odluke o otkazu ugovora o radu (čl. 149. st. 3. ZR). Ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće sindikalni povjerenik preuzima sva prava i obveze radničkog vijeća propisana u ZR (čl. 152. st. 3. ZR), osim prava imenovanja predstavnika radnika u tijela poslodavca. Utvrđeno je da kod ranijeg poslodavca nije bilo utemeljeno radničko vijeće već je funkciju radničkog vijeća obavljao sindikalni povjerenik. Ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje sudova nižeg stupnja da je prvotuženik bio dužan provesti postupak savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom jer se takvo shvaćanje temelji na odredbama čl. 133. st. 10. ZR. Prema odredbi čl. 133. st. 10. ZR ako je u poduzeću, dijelu poduzeća, gospodarskoj djelatnosti ili dijelu gospodarske djelatnosti koje je preneseno i koje je zadržalo svoju samostalnost utemeljeno radničko vijeće, ono nastavlja s radom do isteka mandata na koje je izabrano. Polazeći od činjenice da sindikalni povjerenik ima sva prava i obveze radničkog vijeća (čl. 152. st. 3. ZR) ako ono nije utemeljeno, a u ovom slučaju nije utemeljeno, logičan je zaključak da s radom nastavlja sindikalni povjerenik. Temeljno je načelo da radnici čiji se ugovori o radu prenose na novog poslodavca zadržavaju sva prava iz radnog odnosa koja su stekli do dana prenošenja ugovora o radu (čl. 133. st. 2. ZR). Tužitelj, dakle, s time što je prenesen njegov ugovor o radu na novog poslodavca nije mogao biti zakinut za bilo koje pravo iz radnog odnosa, uključujući i prava vezana uz savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom. Savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom obveza je poslodavca, ali ta obveza ujedno podrazumijeva i pravo radnika da se radničkom vijeću odnosno sindikalnom povjereniku omogući da dade svoje mišljenje o namjeravanom otkazu ugovora o radu. Savjetovanje sa radničkim vijećem odnosno sindikalnim povjerenikom ustanovljeno je radi zaštite prava radnika koja proizlaze iz radnog odnosa zasnovanog sklapanjem ugovora o radu.

Slijedom navedenih razloga tužitelj nije mogao biti doveden u nepovoljniji položaj u odnosu na onaj u kojem se nalazi kod bivšeg poslodavca, niti zbog toga što novi poslodavac nije bio obaviješten o djelovanju sindikalnog povjerenika. Ta činjenica ne može utjecati na ostvarivanje prava radnika čiji su ugovori preneseni. U smislu odredbi čl. 133. st. 4. i 5. ZR bivši poslodavac je bio dužan obavijestiti novog poslodavca o pravima radnika čiji se ugovori o radu prenose. Prema pravnom stajalištu ovoga suda to obuhvaća i prava radnika koja on ima u postupku otkazivanja ugovora o radu, a u sklopu tih prava svakako je i pravo radnika da se o namjeravanoj odluci otkaza ugovora o radu kojeg je on sklopio s poslodavcem izjasni sindikalni povjerenik. Stoga je bivši poslodavac bio dužan obavijestiti novog poslodavca o osobi sindikalnog povjerenika jer to ulazi u opseg prava radnika čiji se ugovori o radu prenose na novog poslodavca u smislu odredbe čl. 133. st. 4. ZR. Eventualni propust da to učini ne može ići na štetu ostvarivanja prava radnika sukladno čl. 133. st. 5. ZR.

Obzirom da prvotuženik kao novi poslodavac nije izvršio savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom prije donošenja sporne oduke o otkazu ugovora o radu tužitelju, postupio je suprotno odredbi čl. 118. i 149. ZR. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da zbog navedenog razloga predmetna odluka o otkazu ugovora o radu nije dopuštena (čl. 149. st. 12. ZR).

Obzirom da je otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora nezakonit, ostaje na snazi ugovor o radu na neodređeno vrijeme koji je tužitelj sklopio s drugotuženikom, pa tužitelj ima pravo na isplatu plaće prema tom ugovoru, kao i na razliku plaće između one koja mu je isplaćivana prema novom ugovoru i plaće na koju ima pravo prema ugovoru sklopljenim s drugotuženikom. Visina plaće je među strankama nesporna, te su sudovi pravilno prihvatili i dio tužbenog zahtjeva na isplatu bruto plaće i razlike neosnovanog umanjenja plaće u iznosima navedenim u presudama.

Obzirom da nisu ostvareni revizijski razlozi valjalo je reviziju prvotuženika temeljem čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 17. listopada 2012.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v. r.