Gž-1621/2004-2 · Županijski sud u Varaždinu

Broj: Gž.1621/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vije ć u sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Benjak, kao predsjednice vije ć a, te Dubravke Vincekovi ć i Zlatka Lodete, kao č lanova vije ć a, u pravnoj stvari tužitelja S. Ž. iz T., zastupanog po punomo ć nici Ž. V., odvjetnici iz V., protiv tuženika B. K. d.d. V., . . ., zastupanog po punomo ć niku H. Ž., odvjetniku iz V., radi utvr đ enja ništavosti, a povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Op ć inskog suda u Varaždinu od 20. velja č e 2003. g. broj P.840/01-53, u sjednici vije ć a održanoj dana 29. prosinca 2004. godine,

p r e s u d i o j e :

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvr đ uje se presuda Op ć inskog suda u Varaždinu broj P.840/01-53 od 20. velja č e 2003. godine.

Obrazloženje

Pobijanom presudom u to č . I. izreke utvr đ ene su ništavim odredbe ugovora o kratkoro č noj pozajmici sklopljenih izme đ u tužitelja i prednika tuženika ŠKZ K. 18. srpnja 1996. g., 18. rujna 1996. i 01. srpnja 1997. g., kojima je utvr đ ena ugovorna zatezna kamata od 9,5% mjese č no i kojima je utvr đ eno da ć e se navedena zatezna kamata obra č unati u slu č aju kašnjenja s povratom pozajmice.

Istom presudom u to č . II. izreke utvr đ ene su ništavim odredbe istih ugovora kojima je utvr đ ena ugovorna kamatna stopa od 6%, odnosno 7% mjese č no i to preko ugovorene kamatne stope od 25% godišnje.

Istom presudom u to č . III. izreke tuženik je obvezan naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 4.685,00 kn.

Pravodobno izjavljenom žalbom tuženik pobija navedenu presudu iz svih žalbenih razloga iz č l. 353 st. 1 Zakona o parni č nom postupku (dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preina č i u smislu žalbenih navoda, odnosno ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno su đ enje.

Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

Žalba tuženika nije osnovana.

Pobijaju ć i prvostupanjsku presudu iz žalbenog razloga bitne povrede odredaba parni č nog postupka, tuženik u žalbi ne navodi odre đ eno o kojoj se bitnoj povredi odredaba parni č nog postupka radi, obrazlažu ć i postojanje navedenog žalbenog razloga tvrdnjom da presuda nema razloga o odlu č nim č injenicama da postoji proturije č nost izme đ u onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, te da su i navodi iz obrazloženja kontradiktorni sami sebi.

Imaju ć i u vidu sadržaj žalbenih navoda tuženika, može se zaklju č iti da tuženik u žalbi ukazuje na bitnu povredu odredaba parni č nog postupka iz č l. 354 st. 2 to č . 11 ZPP.

Ispituju ć i prvostupanjsku presudu u smislu ocjene osnovanosti navedenog žalbenog razloga, ovaj sud smatra da prvostupanjska presuda ne sadrži nikakve nedostatke, pa niti nedostatke na koje tuženik ukazuje u žalbi, a zbog kojih se pravilnost presude suda prvog stupnja ne bi mogla ispitati jer je prvostupanjski sud prema ocjeni ovoga suda svoje stajalište u pogledu ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja obrazložio uvjerljivim i logi č nim razlozima, zbog č ega ovaj sud ne nalazi osnovanim žalbeni razlog bitne povrede odredaba parni č nog postupka iz č l. 354 st. 2 to č . 11 ZPP-a.

U okviru istog žalbenog razloga tuženik isti č e da je tužitelj prema sadržaju tužbenog zahtjeva postavio dva deklaratorna tužbena zahtjeva, a da nije naveo u č emu se sastoji njegov pravni interes za podnošenje takve tužbe, pozivaju ć i se na odredbu č l. 187 ZPP-a, zbog č ega smatra da je prvostupanjski sud bio dužan prilikom prethodnog ispitivanja tužbe, po službenoj dužnosti, temeljem odredbe č l. 288 ZPP-a donijeti rješenje o odbacivanju tužbe tužitelja kao nedopuštene.

U odnosu na žalbene navode tuženika valja ukazati da u smislu odredbe č l. 187 st. 2 ZPP-a za podnošenje tužbe za utvr đ enje, odnosno deklaratorne tužbe, doista na strani tužitelja mora postojati pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost kakve isprave, budu ć i da se za podnošenje deklaratorne tužbe pravni interes ne pretpostavlja, pa za podnošenje takve tužbe tužitelj mora u č initi vjerojatnim postojanje konkretnog pravnog interesa radi utvr đ enja postojanja ili nepostojanja nekog pravnog odnosa prije dospjelosti zahtjeva za č inidbu iz tog odnosa.

Naime, prema odredbi č l. 187 st. 2 ZPP-a deklaratorna tužba se može podi ć i kad je to posebnim propisima predvi đ eno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za č inidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

Prema sadržaju tužbe tužitelja, tužbeni zahtjev se odnosi na utvr đ enje djelomi č ne ništavosti ugovora o kratkoro č noj pozajmici sklopljenih izme đ u tužitelja i prednika tuženika, u odnosu na ugovorenu visinu stope ugovorne i zatezne kamate.

Tuženik je o č ito izgubio iz vida sadržaj odredbe č l. 109 Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), prema kojoj odredbi na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a pravo da zahtijeva utvr đ enje ništavosti ima i državni odvjetnik. Pritom valja ukazati i na sadržaj odredbe č l. 110 ZOO, prema kojoj odredbi se pravo na isticanje ništavosti ne gasi.

Kako se, dakle, prema izri č itoj odredbi č l. 109 st. 1 ZOO na ništavost može pozivati svaka zainteresirana osoba, kako se tužitelj kao ugovorna stranka iz ugovora o kratkoro č noj pozajmici sklopljenih s prednikom tuženika, nedvojbeno mora smatrati zainteresiranom osobom, to je tužitelj temeljem citirane odredbe č l. 109 st. 1 ZOO ovlašten na podnošenje tužbe radi utvr đ enja djelomi č ne ništavosti ugovora sklopljenih s prednikom tuženika, slijedom č ega nije dužan dokazivati postojanje konkretnog pravnog interesa za podnošenje takve tužbe.

Kako se prema odredbi č l. 187 st. 2 ZPP-a deklaratorna tužba može podi ć i kad je to posebnim propisima predvi đ eno, a imaju ć i u vidu citiranu odredbu č l. 109 st. 1 ZOO kojom je svaka zainteresirana osoba ovlaštena na isticanje ništavosti, to je potpuno neutemeljena žalbena tvrdnja tuženika da je prvostupanjski sud bio dužan tužbu tužitelja kao nedopuštenu odbaciti temeljem odredbe č l. 288 ZPP-a.

Žalbena tvrdnja tuženika da tužitelj nema pravni interes tražiti utvr đ enje ništavim odredbe ugovora sklopljenih s prednikom tuženika u odnosu na visinu ugovorene zatezne kamate, jer je zatezna kamata, kao i njezina visina, propisana Zakonom o zateznim kamatama, u najmanju ruku je za č u đ uju ć a, jer upravo č injenica koju tuženik iznosi u žalbi da su propisi o zateznim kamatama prisilni propisi i da su posljedice zakašnjenja dužnika odre đ ene prisilnim propisima, pa da ih stranke ne mogu odre đ ivati ugovorom, ukazuje na osnovanost zahtjeva tužitelja u pogledu utvr đ enja ništavosti odredbe sklopljenih ugovora kojima je ugovorena zatezna kamata, budu ć i da se zatezna kamata ne može ugovarati, jer je visina zatezne kamate utvr đ ena Zakonom o zateznim kamatama i Uredbama o visini stope zatezne kamate, zbog č ega stranke nisu ovlaštene ugovarati visinu zatezne kamate suprotno prisilnim propisima.

Isto tako, neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno, odnosno nepotpuno utvr đ enog č injeni č nog stanja, jer je prvostupanjski sud tijekom trajanja postupka na osnovi dokaza koje su predložile stranke raspravio i utvrdio sve relevantne č injenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, pa navedena č injeni č na utvr đ enja u cijelosti prihva ć a pravilnim i ovaj sud, obzirom da č injeni č ni supstrat ima osnovu u provedenom dokaznom postupku, zbog č ega č injenice na kojima je temeljena prvostupanjska presuda ne mogu biti dovedene u sumnju niti žalbenim navodima tuženika.

Žalba tuženika svodi se na prigovor da je prvostupanjski sud utvrdio ništavim odredbe ugovora sklopljenih izme đ u stranaka u odnosu na visinu ugovorene kamate, tvrde ć i da nisu ispunjeni svi uvjeti iz č l. 141 ZOO da bi se radilo o zelenaškim ugovorima, a da se ništavost navedenih pravnih poslova ne može utvrditi u smislu odredbe č l. 103 ZOO, budu ć i da prema tvrdnji tuženika prvostupanjski sud nije raspravio i utvrdio sve č injenice, prigovaraju ć i komparaciji uvjeta pod kojima je prednik tuženika s tužiteljem sklapao pravne poslove s uvjetima kreditiranja banaka na istom podru č ju, uz tvrdnju da se radi o razli č itim izvorima pribavljanja sredstava, te o razli č itim pravnim poslovima, pri č emu je osnovna razlika u krugu osoba koje su ovlaštene sklapati ugovore o kreditu (isklju č ivo banke), dok su ovlaštenici na sklapanje ugovora o zajmu sve fizi č ke i pravne osobe. Stoga smatra da je bilo nužno vršiti usporedbu sa drugim sli č nim pravnim poslovima, odnosno ugovorima o zajmu koje su u to vrijeme sklapale druge pravne osobe, npr. ŠKZ V. c., D. d.o.o. itd. Tuženik ujedno iznosi mišljenje da bi se stopa ugovorne kamate koja je dvostruko viša od ugovorne kamate koju su u isto vrijeme ugovarale fizi č ke i pravne osobe za istu vrstu pravnog posla, mogla smatrati nemoralnom, ali da kamata koja «svega nekoliko postotaka» prelazi visinu kamate u bankama nikako ne može predstavljati nemoralnu kamatu, pa niti takva ugovorna odredba ne može biti ništava.

Žalbeni navodi tuženika potpuno su neosnovani i neutemeljeni i nemaju nikakvog utjecaja u odnosu na ocjenu pravilnosti pobijane presude.

Prije svega valja navesti da tijekom prvostupanjskog postupka nije bilo sporno da su izme đ u tužitelja i pravnog prednika tuženika ŠKZ K. sklopljeni ugovori o pozajmicama dana 18. srpnja 1996.g. (na iznos pozajmice od 2.000 DEM, rok vra ć anja od 3 mjeseca, ugovornu kamatu od 7% mjese č no i zateznu kamatu od 9,5% mjese č no), 18. rujna 1996. g. (na iznos pozajmice od 1.000 DEM, rok vra ć anja od tri mjeseca, ugovornu kamatu od 7% mjese č no i zateznu kamatu od 9,5% mjese č no) i 01. srpnja 1997. g. (na iznos pozajmice od 1.000 DEM, rok vra ć anja od 6 mjeseci, ugovornu kamatu od 6% mjese č no i zateznu kamatu od 9,5% mjese č no).

Utvrdivši okolnosti u kojima je došlo do sklapanja ugovora, kao i uvjete pod kojima su u isto vrijeme i na istom podru č ju pojedine poslovne banke odobravale kredit, prvostupanjski sud je na temelju provedenog knjigovodstveno-financijskog vješta č enja zaklju č io, imaju ć i u vidu okolnosti na strani tužitelja, da je sadržaj preuzetih ugovornih obveza u protivnosti s op ć im na č elima obveznog prava kojih su se dužni pridržavati sudionici obveznopravnih odnosa i da se stopa ugovorne kamate iz sklopljenih ugovora o kratkoro č noj pozajmici može smatrati lihvarskom kamatom u smislu odredbe č l. 141 ZOO i suprotnom moralu društva, ocijenivši da je društveno prihvatljiva stopa ugovorne kamate od 25% godišnje, koja predstavlja najvišu stopu kamate koju su poslovne banke u isto vrijeme i u mjestu sklapanja predmetnog ugovora ugovarale za sli č nu vrstu pravnih poslova, pa je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja i utvrdio ništavim odredbe ugovora sklopljenih izme đ u tužitelja i prednika tuženika, kojima je ugovorena stopa ugovorne kamate iznad 25% godišnje.

Stajalište prvostupanjskog suda u pogledu ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti prihva ć a pravilnim i ovaj sud, a njegova pravilnost nije dovedena u sumnju niti žalbenim navodima tuženika.

Prvostupanjski sud je i prema ocjeni ovoga suda pravilno zaklju č io da je ugovaranje kamate od 7%, odnosno 6% mjese č no u suprotnosti s moralom društva i u konkretnim uvjetima predstavlja ugovaranje nesrazmjerne koristi u odnosu na obvezu druge ugovorne strane, imaju ć i pritom u vidu op ć a na č ela obveznog prava iz č l. 11, 12 i 15 ZOO.

Navedena op ć a na č ela obveznog prava ujedno, nedvojbeno predstavljaju i moralna na č ela kojih se trebaju pridržavati sudionici u sklapanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa. Sudionici obveznih odnosa, bez obzira na dopuštene dispozicije u ure đ ivanju obveznih odnosa, ne mogu te odnose ure đ ivati ne samo suprotno prisilnim propisima, nego i moralu društva.

Metoda komparacije kreditnih uvjeta poslovnih banaka u odnosu na uvjete sklapanja pravnih poslova izme đ u tužitelja i prednika tuženika i prema ocjeni ovoga suda predstavlja realnu osnovu za objektivnu ocjenu da li je predmetni pravni posao sklopljen uz poštivanje na č ela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, te u skladu sa tržišnim uvjetima. Kako se radi o sli č noj vrsti pravnog posla (ugovoru o pozajmici), prvostupanjski sud je svoju ocjenu o tome da li ugovorene kamatne stope u konkretnom slu č aju mogu biti društveno prihvatljive stope ugovorne kamate u pogledu visine ili se stope ugovorne kamate iz sklopljenih ugovora o kratkoro č noj pozajmici mogu smatrati lihvarskim kamatama, pravilno temeljio na usporedbi uvjeta pod kojima su u isto vrijeme i na istom podru č ju poslovne banke odobravale kredit, utvrdivši visinu kamatne stope koju su banke ugovarale za sli č nu vrstu pravnih poslova, zbog č ega je žalbeni prigovor tuženika potpuno neutemeljen. Pritom valja navesti da je žalbeni prijedlog tuženika u odnosu na pribavljanje podataka o uvjetima sklapanja ugovora o zajmu pravnih osoba koje nabraja u žalbi, potpuno neprihvatljiv, budu ć i da su i pravni poslovi nekih od nabrojenih pravnih osoba zbog nedopušteno ugovorene visine ugovorne kamate, pravomo ć nim sudskim odlukama utvr đ eni djelomi č no ništavim, pa visina ugovorne kamate koju su u sli č nim pravnim poslovima ugovarale pojedine pravne osobe na koje tuženik ukazuje u žalbi, ne bi mogla utjecati na ocjenu nedopuštenosti ugovorne kamate iz ugovora sklopljenih izme đ u tužitelja i prednika tuženika.

Prema sadržaju nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka kamatna stopa koju su poslovne banke ugovarale za sli č nu vrstu pravnih poslova, imaju ć i u vidu vrijeme sklapanja ugovora izme đ u tužitelja i prednika tuženika, iznosila je prosje č no 23,85% godišnje, a najviše 25,43% godišnje u razdoblju od 18. srpnja do 18. rujna 1996. g., a od 01. srpnja 1997. prosje č no 19,20%, a najviše 21,14% godišnje, dok je predmetnim ugovorom odre đ ena kamata od 7%, odnosno 6% mjese č no (84%, odnosno 72% godišnje).

Prvostupanjski sud u obrazloženju presude pravilno ukazuje da je odredbom č l. 399 st. 1 ZOO propisana najviša stopa ugovorne kamate izme đ u pojedinaca, odnosno fizi č kih osoba, dok se u pogledu najviše kamatne stope izme đ u drugih osoba primjenjuju odredbe posebnog zakona koji u vrijeme sklapanja ugovora o pozajmici nije bio donesen, zbog č ega u svakom konkretnom slu č aju treba ocijeniti da li stopa ugovorne kamate sadrži elemente zelenaškog ugovora.

Sadržaj dokaza provedenih tijekom prvostupanjskog postupka ukazuje na pravilnost ocjene prvostupanjskog suda da su prilikom sklapanja ugovora o pozajmici, prvenstveno u pogledu visine ugovorene kamate, povrije đ ena osnovna na č ela obveznog prava, prije svega na č elo jednake vrijednosti uzajamnih davanja, slijedom č ega se ugovaranje nesrazmjerno visokih kamata u odnosu na tržišne uvjete u vrijeme sklapanja ugovora o pozajmici mora smatrati ugovaranjem nesrazmjerne koristi u odnosu na obvezu tuženika iz konkretnog obveznog odnosa i u suprotnosti s moralom društva, zbog č ega je prvostupanjski sud osnovano ocijenio takve ugovorne odredbe ništavim u smislu odredbe č l. 103 ZOO, pri č emu valja napomenuti da ugovorna kamata iz sklopljenih ugovora o pozajmici na godišnjem nivou iznosi 84%, odnosno 72%, pa se nedvojbeno ne radi o kamati koja «svega nekoliko postotaka» prelazi visinu kamate koju su u isto vrijeme ugovarale banke za sli č nu vrstu pravnih poslova.

Imaju ć i u vidu kreditne uvjete poslovnih banaka u mjestu i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, prvostupanjski sud je pravilno zaklju č io, primjenjuju ć i odredbu č l. 141 ZOO, da najviša ugovorna kamatna stopa na konkretnom tržištu predstavlja društveno prihvatljivu stopu ugovorne kamate, pa je udovoljenjem tužbenom zahtjevu tužitelja pravilno primijenio i materijalno pravo.

Prvostupanjski sud je ujedno utvrdio ništavim odredbe sklopljenih ugovora o pozajmici u dijelu kojim je ugovorena zatezna kamata od 9,5% mjese č no, navode ć i u obrazloženju da je visina zatezne kamate utvr đ ena Zakonom o zateznim kamatama i Uredbama o visini stope zatezne kamate i da stranke nisu ovlaštene ugovarati visinu zatezne kamate, zbog č ega je odredba ugovora kojim je ugovorena stopa zatezne kamate protivno prisilnom propisu, ništava u smislu odredbe č l. 103 ZOO.

Iako se tuženik u žalbi uop ć e ne osvr ć e na navedeni dio prvostupanjske presude, obzirom na č injenicu da se iz uvoda žalbe može zaklju č iti da tuženik pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti, valja navesti da su propisi o zateznim kamatama prisilni propisi i kako su posljedice zakašnjenja dužnika odre đ ene, dakle, prisilnim propisima, stranke ih ne mogu odre đ ivati ugovorom. Uz č injenicu zakašnjenja dužnika s ispunjenjem nov č ane obveze zakon veže njegovu obvezu pla ć anja zateznih kamata po stopi utvr đ enoj zakonom, a ne po stopi koju bi stranke bile ovlaštene odrediti ugovorom, zbog č ega je takva ugovorna odredba u protivnosti s prisilnim propisima i ujedno ništava, sukladno odredbi č l. 103 ZOO, pa je prvostupanjski sud pravilno utvrdio ništavim ugovore o pozajmici i u dijelu kojim je ugovorena zatezna kamata po stopi iznad zakonom propisane.

Kako na temelju svega naprijed navedenog ovaj sud niti jedan od žalbenih razloga navedenih u žalbi tuženika ne nalazi osnovanim, valjalo je žalbu tuženika kao neosnovanu odbiti i potvrditi presudu prvostupanjskog suda temeljem izmijenjene odredbe č l. 368 ZPP-a, uklju č uju ć i i odluku o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud pravilno temeljio na izmijenjenoj odredbi č l. 154 st. 1 ZPP-a.

U Varaždinu, 29. prosinca 2004. godine.

PREDSJEDNIK VIJE Ć A:

Vesna Benjak,v.r.