Revt-66/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 66/11-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca i Željka Pajalića člana vijeća, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja G. d.o.o. iz O., kojeg zastupa punomoćnik D. Č., odvjetnik u K., protiv prvotuženika Z. d.d. u stečaju, iz Z., kojeg zastupa punomoćnica S. B.-D., odvjetnica u Z., drugotuženika Republike Hrvatske, Ministarstva pravosuđa, Trgovačkog suda u Zagrebu, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Sisku, Građansko-upravni odjel i trećetuženika L. d.o.o. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik B. T., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji prvotuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 1877/06-5 od 17. studenoga 2010., kojom je djelomično potvrđena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Sisku poslovni broj P-198/04-26 od 18. listopada 2005., u sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2015.

p r e s u d i o j e :

Revizija prvotuženika odbija se kao neosnovana.

Zahtjev tužitelja i trećetuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženicima da solidarno na ime neosnovanog obogaćenja isplate tužitelju G. d.o.o. iz O. iznos od 274.229,93 kuna, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim ćom od dana podnošenja tužbe pa do kamatama po Uredbi o visini stope zatezne kamate, teku

isplate, kao i da naknade prouzročene parnične troškove, sve u roku od osam dana pod prijetnjom ovrhe.“ (točka I. izreke).

Odbijen je protutužbeni zahtjev prvotuženika Z. d.d. u stečaju protiv tužitelja G. d.o.o. koji glasi:

„Tužitelj-protutuženik G. d.o.o. O., dužan je isplatiti tuženiku-protutužitelju Z. d.d. u stečaju, Z., iznos od 1.700.000,00 kuna zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom određenom po čl. 277. st. 1. ZOO-a tekućom od 20. travnja 2001. godine pa sve do isplate, kao i da naknadi prouzročeni parnični trošak, se to u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.“ (točka II. izreke).

Naloženo je tužitelju da drugotuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 30.000,00 kuna u roku od 8 dana (točka III. presude).

Prvostupanjskim rješenjem je odbačen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika (točka I. izreke), utvrđeno je da vrijednost predmeta spora iznosi 274.229,93 kuna (točka II. izreke) i odbijen je prigovor stvarne i mjesne nenadležnosti tog suda (točka III. izreke).

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba prvotuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u točki II. izreke, dok je rješenjem suda drugog stupnja ukinuta prvostupanjska presuda u točkama I. i III. izreke i prvostupanjsko rješenje u točki I. izreke te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovno suđenje (točka I. izreke rješenja), ukinuto je prvostupanjsko rješenje u točki II. izreke (točka II. izreke rješenja) i određeno je da će o troškovima žalbenog postupka prvostupanjski sud odlučiti u konačnoj odluci (točka III. izreke rješenja).

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio prvotuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje, a podredno preinači pobijanu presudu.

U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio navode prvotuženika iz revizije i predložio je odbiti reviziju uz zahtjev za naknadu parničnog troška. Trećetuženik je u odgovoru na reviziju predložio ukinut pobijanu presudu u cijelosti i odbiti tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na trećetuženika uz zahtjev za naknadu parničnog troška.

Revizija nije osnovana.

Ovaj sud je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08 - dalje: ZPP) ispitao pobijanu presudu u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti utvrđeno je da u istoj nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Neosnovan je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, jer prvotuženik u okviru bitne povrede odredaba parničnog postupka zapravo spori utvrđeno činjenično stanje u odnosu na utvrđenje visine štete.

Stoga navodi revizije u kojima prvotuženik drukčije ocjenjuju provedene dokaze i daje drukčije zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda iznesenih u obrazloženju svoje odluke, predstavljaju činjenične prigovore, a prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Slijedom navedenog, ocijenjeno je kako nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka koju je isticao prvotuženik.

Predmet revizijskog postupka je protutužbeni zahtjev prvotuženika za isplatu iznosa 1.700.000,00 kuna na ime naknade štete.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je 12. siječnja 2001. prvotuženik kao zakupodavac sklopio ugovor o zakupu ribogojilišta s tužiteljem G. d.o.o. kao zakupcem,

- da ugovor o zakupu od 12. siječnja 2001. nije ni raskinut, niti otkazan, jer dopis G. d.o.o. od 23. ožujka 2001. prvotuženiku ne predstavlja ni otkaz, niti raskid ugovora o zakupu,

- da je prvotuženik ugovorom o kupoprodaji ribogojilišta od 7. studenog 2001. prodao navedeno ribogojilište trećetuženiku L. d.o.o.,

- da nema štetne radnje na strani tužitelja.

Na temelju navedenih utvrđenja sudovi su zaključili da tužitelj nije počinio štetu prvotuženiku, da nisu ispunjenje sve pretpostavke za odgovornost za štetu prvotuženiku te je sukladno odredbi čl. 262. st. 2 Zakona o obveznim ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO) odbijen protutužbeni zahtjev prvotuženika.

Prvotuženik je, između ostalog, dužan dokazati štetnu radnju kojom je tužitelj prouzročio štetu prvotuženiku.

Budući da je drugostupanjski sud utvrdio da ugovor o zakupu nije ni, raskinut niti otkazan, a niti je prvotuženik dokazao da mu je na neki drugi način počinjena šteta, to je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da prvotuženik nije dokazao štetnu radnju na strani tužitelja kojom bi mu bila počinjena šteta.

Ugovor o zakupu bio je sklopljen na određeno vrijeme i to do dana ostvarenja određenog akta o promjeni vlasnika ili zakupnika odnosno do prodaje imovine putem javnog natječaja, kako je to propisano upravno ugovorom o zakupu.

Prvotuženik je imao sklopljen valjani ugovor o zakupu s tužiteljem koji je, sukladno ugovoru o zakupu, trajao do trenutka dok prvotuženik zapravo ne proda ribogojilište ili ga ne da u zakup nekom drugom. Time je isključivo pravo da odlučuje o trajanju ugovora o zakupu dano upravo prvotuženiku kao vlasniku pa dopis tužitelja od 23. ožujka 2001. nije ni od kakvog značenja.

Prvotuženik kao vlasnik ribogojilišta je sam odredio trenutak u kojem je odlučio prodati ribogojilište te je proveo postupak javnog natječaja, prihvatio cijenu koju je trećetuženik ponudio i prodao ga trećetuženiku.

Slijedom navedenog, pravilno su sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili protutužbeni zahtjev prvotuženika.

S obzirom da se nisu ostvarili revizijski razlozi, a ne postoje ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP presuditi kao u izreci.

Tužitelju i trećetuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer isti nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP).

Zagreb, 11. ožujka 2015.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.