I Kž-829/1996-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 829/1996-5

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić, Ane Garačić, mr. Branka Zmajevića i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. P. P. zbog kriv. djela iz čl. 161. st. 2. KZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 31. listopada 1996. godine br. K- 29/96, u sjednici održanoj 8. svibnja 1997., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Nadu Kolak-Parfenjuk i optuženikovog branitelja D. K., odvjetnika iz O.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. P.P. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja opt. P.P. je oglašen krivim zbog kriv. djela iz čl. 161. st. 2. u svezi sa čl. 157. st. 1. KZRH, činjenično opisanog u njenoj izreci, i po čl. 161. st. 2. KZRH, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne iz čl. 38. toč. 2. i 39. st. 1. toč. 1. OKZRH, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a izrečena mu je i sigurnosna mjera iz čl. 63. OKZRH za vrijeme od dvije godine (optuženik je bio i jedan dan u pritvoru, što nije uračunato u izrečenu kaznu).

Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i optuženik po branitelju D.K., odvjetniku iz O. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijanu presudu preinači i optuženiku izrekne kaznu zatvora u duljem trajanju.

Optuženik se žali zbog "povreda ZKP", pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničog stanja i odluke o kazni i predlaže da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 360. st. 2. ZKP, predložio je da se uvaži žalba državnog odvjetnika, a optuženikova žalba odbije kao neosnovana.

Na temelju čl. 361. st. 1. ZKP, o sjednici ovog drugostupanjskog vijeća obaviješteni su optuženik i njegov branitelj, jer je predsjednik vijeća našao da bi to bilo korisno za razjašnjenje stvari, pa je sjednici, pored

zamjenice

državnog

odvjetnika

Republike

Hrvatske

N.K.-P.,

prisustvovao branitelj D.K., odvjetnik iz O. i ona je održana u smislu čl. 361. st. 4. ZKP.

U sjednici vijeća, stranke su ostale kod pismenih navoda i prijedloga.

Žalbe nisu osnovane.

Na žalbu optuženika, osim zbog odluke o krivičnim sankcijama.

Nije u pravu ovaj žalitelj kada pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

U stvari, žalitelj uvodno navodi da se žali i zbog "povrede ZKP", ali ne i o kojoj bi se to povredi radilo. No, kada je u pitanju ova žalbena osnova, onda se presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. ZKP, ne bilo kakvog neodlučnog propusta (čl. 353. toč. 1. ZKP). Ipak, prema obrazloženju žalbe, dalo bi se zaključiti da žalitelj ima u vidu odredbu čl. 347. st. 7. ZKP, prema kojoj je sud dužan, između ostaloga, dati ocjenu proturječnih dokaza.

Međutim, pobijana presuda je u cijelosti obrazložena sukladno odredbama čl. 347. st. 6. i 7. ZKP, pa je tako izloženo koje dokaze i zbog kojih razloga je prvostupanjski sud prihvatio kao objektivno vjerodostojne. Druga je stvar što žalitelj s tim razlozima nije zadovoljan, pa i pod ovom žalbenom osnovom prigovara ocjeni izvedenih dokaza, a što onda čini žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Ispitujući, pak, pobijanu presudu, na temelju čl. 366. st. 1. ZKP, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, nije našao ni bitnih postupovnih povreda iz čl. 354. ZKP ni povreda krivičnog zakona iz čl. 355. ZKP, na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti.

Nije u pravu optuženik ni kada pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Obrazlažući ovu žalbenu osnovu, žalitelj ponavlja teze i stanovišta iznijeta tijekom postupka, prigovara ocjeni i optuženikove obrane i izvedenih dokaza, osim provedenog toksikološkog i sudskomedicinskog vještačenja, i tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, napose uzročna veza između alkoholiziranosti optuženika i nastupjelih posljedica, dok nepotpuno utvrđeno činjenično stanje vidi u tme što sud prvog stupnja nije proveo rekonstrukciju inkriminiranog događaja, već je taj dokazni prijedlog obrane odbio, te što nije identificirao i saslušao u svojstvu svjedoka osobe koje su se nalazile u zaustavljenom vozilu što ga spominju (saslušani) svjedoci, a kojim se je - po naknadnom saznanju optuženikovog branitelja - prethodno prevozio oštećenik.

Suprotno tvrdnjama i stanovištima ovog žalitelja, iznijetim i tijekom glavne rasprave i ponovljenim u žalbi, sud prvog stupnja je na temelju provedenog postupka i izvedenih dokaza, pažljivom i pravilnom analizom i objektivnom ocjenom kako optuženikove obrane, tako i izvedenih dokaza, sve odlučne činjenice i potpuno i pravilno utvrdio i ispravno zaključio da je optuženik počinio krivično djelo iz izreke prvostupanjske presude.

Tako, u pobijanoj presudi, osim što su obrazloženi činjenični zaključci i izloženi dokazi kojima su utemeljeni, data je analiza i osvrt na pojedine prigovore, prijedloge i teze (formalne) obrane (str. 4 - 7 presude), koje se neosnovano ponavljaju u žalbi i bezuspješno nastoji dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude.

Upravo zbog toga, u odgovoru na predmetnu žalbu i njene navode, može se samo ponoviti ono što je sadržano u obrazloženju pobijane presude, pa iako je to suvišno, s obzirom da ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća sve date razloge, treba reći slijedeće:

Prije svega, nema nikakvog objektivnog i znatnog proturječja između optuženikove obrane i

I Kž 829/96.

izvedenih dokaza, kao ni između tih dokaza međusobno, a pojedine razlike, tako o udaljenosti na kojoj su optuženik i svjedoci uočili oštećenika, osim što su analizirane i posebno ocijenjene, one su i logične.

Naime, svjedok G.D. (l. 41 - 42, 75), koji je sjedio u vozilu naprijed, do optuženika, alkoholiziran (l. 10), pa i pod znatnim utjecajem alkohola, kako to sam priznaje, i nije pratio promet, nije vozač, nije se mogao izjasniti ni o brzini kojom su se kretali ni o režimu svjetala, ali zna da se prije zaustavljanja nisu s vozilom zanosili. To što je on nesiguran u pogledu pitanja je li optuženik poduzeo kočenje, ne može dovesti u sumnju njegovu iskrenost o onom što je objektivno bio u stanju da zapazi. Ovaj svjedok je objasnio da je na odnosnoj ravnoj dionici puta uočio svijetla vozila, koje je stajalo s lijeve strane kolovoza i imalo upaljena svijetla, na udaljenosti od 300 do 400 metara i on je obratio pažnju na to vozilo. Nije gledao naprijed na kolovoz, već upravo u to vozilo, pa navodi: "Nikoga od ljudi kraj tog automobila nisam tada vidio. U prolazu kraj toga automobila, prilikom prolaženja, ja sam se bio okrenuo na lijevu stranu i glavom i gledao sam prema tom automobilu sve dok ga nismo prošli. Tada kada smo ga prošli, ja sam se okrenuo ponovno prema naprijed i tada sam iza toga automobila na svojih možda desetak, 15, možda i više metara (ne 200 m kako se to proizvoljno navodi u žalbi), zapazio jednog mladića na sredini ceste, koji je bio okrenut nešto bočno prema pravcu našeg nailaženja, uzdignutih ruku, kao da je nešto mahao."

Dakle, kada ovaj svjedok, makar neprecizno, a što je i razumljivo, iskazuje na kojoj je udaljenosti zapazio oštećenika, a objašnjava i zbog čega ga tada uočava, onda se ne može uopće govoriti o nekom proturječju s optuženikovom obranom. Jer, svjedok nije ni cijelo vrijeme gledao naprijed na kolovoz, a nije ni trebao. On nije vozač. Dakako, da pozornost svjedoka i nije bila usmjerena na parkirano vozilo, i tada ne bi bilo ništa čudno da istog trenutka, na istoj udaljenosti, ne zapazi pješaka kada i optuženik, odnosno kada i svjedokinja A.B. To je logično i životno i nije potrebno posebno objašnjavati.

Svjedokinja A.B. (l. 82), koja je također cijelu noć probdjela u svatovima, sjedila je na stražnjem sjedištu, pa kada i ona iskazuje o udaljenosti i položaju oštećenika, onda to nikako ne znači da se na toj udaljenosti pješak objektivno i mogao uočiti. To je subjektivno zapažanje ove svjedokinje, koje i nije bezprijekorno. Tako, samo ona govori o magli - koje uopće nije bilo.

Stoga nije jasno, zbog čega žalitelj nastoji dovesti u sumnju, po svemu sudeći, iskrenu obranu optuženika (l. 15 - 16, 74).

Kako optuženik, tijekom postupka tvrdi da je na udaljenosti od oko 50 m vidio pješaka, a napose kada tvrdi da jest kočio i kako je na licu mjesta bio vidljiv trag kočenja, onda se to ne može napament, proizvoljno dovoditi u pitanje, kao da bi za optuženika bilo povoljnije da nije poduzeo ništa, a objektivno je mogao.

Naime, radi se o ravnom i preglednom kolovozu, a i vidljivost je bila dobra. To proizlazi iz zapisnika o uviđaju (l. 2 - 4) fotografskog elaborata (l. 48 - 53), iskaza svjedoka M.P. (l. 43, 75) i G.D., ali i iz optuženikove obrane, kada se ista pažljivo i nepristrano analizira.

Istina, u zapisniku o uviđaju se govori samo o tragu kočenja desnih kotača, jer je taj trag bio "fiksiran", obilježen bijelom kredom i zato uočljiv. Ovo nikako ne znači da u vrijeme dolaska djelatnika policije i posebno krim. tehničara J.Š. nije bio nimalo uočljiv i lijevi trag kočenja, jer su oni došli prije istražnog suca i čekali ga na licu mjesta. Istražni sudac je došao na očevid u 8,30 sati. Sve je to vidljivo iz odnosnog zapisnika, gdje se, između ostaloga, navodi: "U vrijeme prometne nezgode i početka uviđaja je dan, vrijeme vedro, bez padavina. Međutim, tijekom noći i u vrijeme prometne nezgode i jutra, prometnica - asfaltni zastor su mokri i zaleđeni cijelom površinom tankim slojem leda, koji se od vremena događaja prometne nezgode do dolaska istražnog suca topio, tako da su ostali fiksirani tragovi kočenja desnih kotača osobnog automobila, dok lijevi nisu bili vidljivi" (l. 2). Jasno, jer nisu bili "fiksirani", obilježeni kredom, a to

I Kž 829/96.

obilježavanje je, dakle, bilo prije dolaska istražnog suca. On je to već bio zatekao, ali neovisno od toga je li lijevi trag kočenja pravilno ucrtan u skicu lica mjesta ili ne (l. 46 - 47), makar je manje vjerojatno da bi to činio jedan kriminalistički tehničar proizvoljno, jer je mjeren i utvrđen "raspon prednjih kotača od sredine prednjih pneumatika na vrijednost 155 cm" (l. 4), prometni vještak je koristio cjelokupnu dokumentaciju uviđaja, ne samo skicu lica mjesta, kako to žalitelj tvrdi.

Pored toga, kada vidljiv, odnosno fiksirani trag kočenja ne bio od desnih, već od lijevih kotača, i tada to ne bi bilo od utjecaja na krivnju optuženika. To upravo proizlazi iz mišljenja prometnog vještaka ing. P.Š. (l. 62-65, 75-76, 83).

Iz nalaza i mišljenja tog vještaka proizlazi da je optuženik reagirao kada je bio udaljen od pješaka za oko 24,5 m, a objektivno ga je mogao vidjeti znatno prije, pa i za slučaj da je u vrijeme nezgode bio mrak, a nije, mogao ga je vidjeti ispred sebe na oko 30 metara pod oborem svjetlima. To upravo opravdava zaključak o zakašnjelom reagiranju optuženika.

Optuženik nije ni ispravno reagirao.

Činjenica je, naime, da se je oštećenik dulje vrijeme zadržavao na kolovozu i to upravo sredinom kolovoza, jer ga tu uočavaju i optuženik i svjedoci D. i B., iako na različitoj udaljenosti od vozila, s obzirom da ga ni ne uočavaju istodobno. No, optuženik, osim što prekasno reagira, on poduzima kočenje, iako mu ništa nije dolazilo u susret, pa obzirom na brzinu kojom se kretao, poleđen kolnik i vrijeme reagiranja, nije ni uspio izbjeći nalet na pješaka. Upravo iz izloženog razloga, nije ni odlučno kako se je prethodno oštećenik kretao, a posebno ne to da li se do lica mjesta dovezao s vozilom o kojem se govori. Ovo stoga - što je po svima dobro vidljiv već kad je bio sredinom kolovoza i to više metara iza parkiranog vozila, pa je prethodno morao, onda, prijeći lijevu također preglednu kolovoznu traku, a što opet može govoriti samo o njegovom duljem zadržavanju na kolovozu. Izloženo govori upravo na valjano postupanje prvostupanjskog suda kada nije utvrđivao identitete vozača i putnika iz spomenutog parkiranog vozila, jer osim što svjedok D. nikog i nije vidio kraj tog vozila, a prema njemu je gledao, ništa drugo ni odlučno se ne bi moglo utvrditi daljnjim izvođenjem tog dokaza.

Dakako, ni provođenjem rekonstrukcije događaja, makar i djelomične, ne bi bilo od utjecaja na valjanost utvrđenja činjeničnog stanja. Jer, nije odlučno to na kojoj su udaljenosti, individualno, optuženik i saslušani svjedoci D. i B. uočili oštećenika, što bi na licu mjesta "mogli pokazati", već je odlučno to da ga je optuženik, objektivno i pravodobno mogao i trebao dobro uočiti, kako je to utvrđeno prometnim vještačenjem, pa čak i za slučaj da je bio potpuni mrak, a pri režimu oborenih svjetala pod kojima je i vozio. Inače, suvišna bi bila i iz istih razloga neka probna vožnja, a da je kočioni mehanizam na optuženikovom vozilu bio u ispravnom stanju, proizlazi iz zapisnika o uviđaju (l. 3).

Stoga, time što je sud prvog stupnja odbio daljnji dokazni prijedlog obrane, za što je dao valjane razloge (str. 4 presude), činjenično stanje nije ostalo manjkavo utvrđeno.

U svemu su pravilni i činjenični zaključci prvostupanjskog suda u pogledu oblika optuženikove krivnje (eventualni umišljaj) i u pogledu uzročne veze između njegovog teško pijanog stanja i nastanka prometne nezgode.

Naime, optužnik, osim što je bio nenaspavan, a što bi prema mišljenju vještaka dr. M.M. bilo od utjecaja na njegove vozačke sposobnosti kao koncentracija od 0,8‰ apsolutnog alkohola, on je imao in tempore criminis koncentraciju od oko 2,60‰ apsolutnog alkohola u krvi, zbog čega su njegove vozačke sposobnosti bile bitno smanjene (l. 76-77), pa onda nije bio sposoban za sigurnu vožnju, odnosno, prema mišljenju vještaka Centra za kriminalistička vještačenja, on je "bio u tolikoj mjeri pod utjcajem alkohola da

I Kž 829/96.

nije bio sposoban sudjelovati u prometu" (l. 55). To i jest razlog da optuženik nije ni pravodobno ni pravilno reagirao.

Stoga nije osnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Na žalbe stranaka zbog odluke o kazni, a optuženika još i zbog odluke o sigurnosnoj mjeri (čl. 369. ZKP).

Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni, državni odvjetnik priznaje opstojnost svih olakotnih okolnosti koje je utvrdio prvostupanjski sud, samo smatra da su one precijenjene, te tvrdi da je optuženiku trebalo cijeniti za otežavajuće okolnosti to što je vozio neregistrirano osobno vozilo, mada to nije u uzročnoj vezi sa nastanom prometne nezgode, te što je, osim alkoholiziranosti, upravljao vozilom nakon neprospavane noći, a što je dodatno bilo od utjecaja na njegovu nesposobnost da sigurno upravlja vozilom.

S druge strane, u optuženikovoj žalbi se tvrdi da su olakšavajuće okolnosti potcijenjene, napose doprinos oštećenika, a da je trebalo cijeniti i činjenicu da se je optuženik doveo u ovu kriminalnu situaciju zbog pružanja usluge svjedokinji A.B.

Međutim, suprotno tvrdnjama stranaka, sud prvog stupnja je očito imao u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, kada je optuženiku, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, koje su opravdano primijenjene, izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. I po nalaženju ovog Vrhovnog suda, kao suda drugog stupnja, to je u svemu primjerena, ali i potrebna kazna i njome se može ostvariti svrha kažnjavanja predviđena u čl. 31. u svezi sa čl. 4. st. 2. OKZRH. Ovo napose stoga što je optuženiku, dodatno, pravilno i zakonito izrečena i sigurnosna mjera iz čl. 63. OKZRH zabrana upravljanja motornim vozilom "B" kategorije u trajanju od dvije godine.

Iz izloženih razloga, na temelju čl. 374. ZKP, presuđeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 8. svibnja 1997. godine,

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.