Rev-1150/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1150/1996-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ljubice Munić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. B. iz Z., koga zastupa mr. B. Đ., odvjetniku Z., protiv tuženice C. o. d.d. iz Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 13. veljače 1996. godine, br. Gž 4529/95-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 12. prosinca 1994. godine, br. Pn 3339/88, u sjednici održanoj dana 9. prosinca 1999. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja obvezana je tuženica platiti tužitelju iznos od 111.027,04 kn zajedno s kamatama, te mu mjesečno plaćati u obliku rente počevši od 1. studena 1986. godine iznos od 204,96 kn, te mu naknaditi parnični trošak, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen.

Sud drugog stupnja potvrdio je presudu suda prvoga stupnja.

Protiv presude suda drugoga stupnja do protiv odluke o obvezi plaćanja rente tužitelju s naslova tuđe njege i pomoći, tuženica je izjavila reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud u navedenom dijelu pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije ili da ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak postupka revizije.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju, a ni Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Tuženica u reviziji ustraje u svojem prigovoru, što ga je iznosila i u tijeku dosadašnjeg postupka, da je tužiteljev zahtjev za plaćanje naknade troškova tuđe pomoći i njege u budućnosti u obliku rente zastario.

Ovaj sud smatra da su sudovi nižega stupnja pravilno odlučili kada su taj prigovor kao neosnovan odbili.

Tužitelj je, naime, svoju tužbu za naknadu štete protiv tuženice predao sudu u rokovima predviđenim čl. 376. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima. U tom svojem zahtjevu on je pored ostaloga tražio i naknadu štete zbog troškova tuđe pomoći.

Zastarjelost zahtjeva za naknadu štete ocjenjuje se prema propisu iz čl. 376. i 377. spomenutoga zakona bez obzira da li se naknada zahtjeva za već nastalu štetu ili za štetu za koju je po redovnom toku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti, kao i bez obzira da li se naknada buduće štete zahtjeva u obliku novčane rente ili u jednokratnom iznosu.

Naknadu štete koja će sukcesivno nastajati u budućnosti, pa tako i naknada za tuđu pomoć i njegu, može se ostvarivati i sukcesivnim utuživanjem naknade za protekli period, a ne samo u obliku rente.

U tom slučaju rokovi zastarijevanja za prvo utuženo potraživanje računaju se po odredbama čl. 376. odnosno 377. Zakona o obveznim odnosima, a za svako slijedeće utuženo potraživanje teče novi rok zastarijevanja od dana kada je prethodni spor okončan (čl. 392. st. 3. Zakona o obveznim odnosima).

Kako je ovo prvi spor povodom tužiteljeva zahtjeva za plaćanje rente zbog naknade troškova za tuđu pomoć i njegu, a tužitelj je tužbu sa zahtjevom za naknadu tih troškova predao u roku predviđenom čl. 376. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima, to su sudovi nižega stupnja pravilno primijenili materijalno pravo kad su taj prigovor tuženice ocijenili neosnovanim.

Iz tih razloga revizija nije osnovana, pa ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. Zakona o parničnom postupku).

U Zagrebu, 9. prosinca 1999.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.