I Kž-381/2000-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Neve Šibl i Ane Garačić, kao članova vijeća, i tajnice u odjelu – više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. L. zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. i 2. KZ-a, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 25. veljače 1998. godine borj K-125/93, u sjednici vijeća održanoj dana 24. siječnja 2001. godine, u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,
Legislator headnote
AI generatedI Kž-381/2000-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Pobijanom presudom u odsutnosti je oglašen krivim opt. B.L. zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 1. i 2. KZ-a i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i dva mjeseca, u koju mu se, na temelju čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 25. listopada 1992. do 26. ožujka 1993. godine.
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-381/00-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Neve Šibl i Ane Garačić, kao članova vijeća, i tajnice u odjelu – više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. L. zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. i 2. KZ-a, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 25. veljače 1998. godine borj K-125/93, u sjednici vijeća održanoj dana 24. siječnja 2001. godine, u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,
p r e s u d i o je:
Žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Pobijanom presudom u odsutnosti je oglašen krivim opt. B.L. zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 1. i 2. KZ-a i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i dva mjeseca, u koju mu se, na temelju čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 25. listopada 1992. do 26. ožujka 1993. godine.
Ujedno je optuženiku izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta – pištolja, sukladno čl. 80. st. 1. KZ-a.
Na temelju čl. 90. st. 4. ZKP-a, optuženik je oslobođen od dužnosti snošenja troškova kaznenog postupka.
Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i osuđeniku izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Sukladno čl. 373. st. 1. ZKP-a, predmet je dostavljen državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje.
Žalba nije osnovana.
Suprotno mišljenju državnog odvjetnika, optuženiku je za počinjeno kazneno djelo izrečena kazna zatvora koja u svemu odgovara okolnostima konkretnog slučaja, društvenoj opasnosti počinjenog djela i ličnosti samog počinitelja.
Prilikom izbora vrste i visine kazne sud prvog stupnja je imao u vidu sve olakotne i otegotne okolnosti, pa je cijeneći kao olakotno optuženikove slabe materijalne prilike i njegovu alkoholiziranost tempore criminis, te značajan protek vremena od izvršenja kaznenog djela, a kao otegotno njegovu raniju osuđivanost zbog istovrsnog kaznenog djela, osnovano zaključio da je kazna zatvora u trajanju od tri godine i dva mjeseca u svemu primjerena i podobna da se njome ostvari kako opća, tako i posebna svrha izricanja kaznenih sankcija.
Pogrešno državni odvjetnik smatra da su utvrđene olakotne okolnosti precijenje, a da je, s druge strane, trebalo uzeti u obzir činjenicu da je optuženik kritične prilike bio naoružan, kao i okolnost da su takova kaznena djela sve učestalija.
Točno je da je optuženik bio naoružan pištoljem “CZ”, međutim, u tome se ogleda jedan od bitnih elemenata ovog kaznenog djela, pa se ista okolnost ne može optuženiku sada cijeniti još i otegotnom. Što se tiče tvrdnje o porastu izvršenja ovih kaznenih djela, treba reći da ta okolnost, u konkretnom slučaju, ne opravdava strože kažnjavanje, posebice kada se uzme u obzir visina pravomoćno izrečenih kazni ostalim supočiniteljima ovog kaznenog djela, te značajan protek vremena od počinjenja djela.
Stoga, i ovaj Vrhovni sud smatra da je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine i dva mjeseca u svemu pravedna, jer će se njome u dovoljnoj mjeri utjecati na optuženika da više ne čini kaznena djela, a ostvarit će se i potreban utjecaj na druge građane da se klone takovih i sličnih ponašanja.
Kako time navodi žalbe državnog odvjetnika nisu osnovani, trebalo je, na temelju čl. 384. ZKP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 24. siječnja 2001. godine
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Ileana Vinja, v.r.
mr. Branko Zmajević, v.r.