Rev-16/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 16/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ilije Čuljata kao predsjednika vijeća, te Vesljka Šeparovića, Augusta Husinca, Gordane Gasparini i Borisa Guttmanna kao članova vijeća i u građansko-pravnoj stvari tužitelja K. Ž. iz Ž., koga zastupa G. M., odvjetnik iz Ž., protiv tuženika J. J. iz B., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od 9. V 1991. br. Gž-1738/91, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Županji od 18. 12. 1990, br. P- 164/90, u sjednici održanoj dana 20. srpnja 1993.,

p r e s u d i o j e :

Revizija se kao neosnovana odbija.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Županji naloženo je tuženiku da preda tužitelju hrastovu građu I klase u količini od m[3] 0,567 ili u protivnom isplati na ime protuvrijednosti iznos od 1.340 ondašnjih dinara (sada HRD) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 30. 10. 1989. godine do isplate, te isplati iznos od 8 ond. dinara (sada HRD) na ime primljenog predujma sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 15.4.1987. godine do isplate, kao i da isplati s naslova parničnog troška iznos od 4.655 ond. dinara (sada HRD). Istom presudom odbijen je protutužbeni zahtjev u cijelosti.

Okružni sud u Osijeku, kao sud drugog stupnja, odbio je žalbu tuženika i potvrdio presudu suda prvog stupnja.

Protiv pravomoćne presude žalbenog suda izjavio je tuženik reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je ukidanje pobijane presude.

Tužitelj nije dao odgovor na reviziju, niti nadležni državni odvjetnik izjašnjenje.

Revizija nije osnovana.

U postupku je utvrđeno: a) da je tužitelj 15. 4. 1987. g. predao tuženiku 0,567 m hrastove građe I klase za izradu gazišta i čela za stepenište kuće tužitelja, b) da je ugovoreno da će naknada tuženika iznositi 160.000 ondašnjih dinara (sada 16 HRD),c) da je tužitelj isplatio tuženiku u ime predujma 80.000 ondašnjih dinara (sada 8 HRD), d) da je tuženik izradio gazišta i čela za stepenište, ali ne od materijala koji mu je tužitelj predao, već od drugog lošijeg, i e) da je tužitelj prigovorio i raskinuo ugovor, te zatražio povrat svoje hrastove građe ili naknadu štete.

Kraj ovakvog utvrđenja koje je mjerodavno i za ovaj revizijski sud, sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kad su tužbeni zahtjev prihvatili.

Tuženik pobijajući pravomoćnu presudu žalbenog suda ističe da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka i materijalno pravo pogrešno primijenjeno, ali ovaj revizijski sud ne nalazi ni bitne povrede ni pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Koje bitne povrede tuženik ima u vidu iz revizije se ne može zaključiti, pa se tim revizijskim razlogom ovaj sud ne može dalje baviti.

Revident u stvari svojom revizijom u pretežnom dijelu pobija činjenična utvrđenja (da je upotrijebio tužiteljev materijal, da je taj materijal bio nekvalitetan i sl.), što u ovoj fazi postupka nije dopušteno (čl. 385. st.

3. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP,"NN" br. 53/91 i 73/91).

Što se pak tiče primjene materijalnog prava i pozivanja tuženika na čl. 619, 620. i 625. Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO ("NN" br. 53/91), valja istaći da su sudovi primijenili odredbu čl. 619. ZOO,a primjenom čl. 620. i 626. ZOO u datom slučaju ne dolazi u obzir jer je posao obavljen u suprotnosti s izričitim uvjetima ugovora, a ne radi se ni o slučajnom oštećenju stvari, pa da bi se postavljalo pitanje snašanja rizika.

Slijedom izloženog, a jer ne predleži ni ona procesna povreda na koju revizijski sud uvijek pazi i po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) trebalo je reviziju kao neosnovanu odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 20. srpnja 1993.

Predsjednik vijeća:

Ilija Čuljat, v.r.