I Kž-467/1991-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 467/1991-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zmajević mr. Branka kao predsjednika vijeća, te Petranović Milana i Mikor Milivoja kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv os. V.M. i dr., zbog krivičnog djela iz čl. 255. st. 1. i dr. KZ, odlučujući o žalbi osuđenika V.M. podnesenoj protiv rješenja Okružnog suda u Zagrebu od 11. rujna 1990. K-419/86, Kv-367/89, u sjednici održanoj 28. prosinca 1993.,

r i j e š i o j e:

Uvažava se žalba os. V.M., ukida se rješenje suda prvog stupnja i predmet upućuje tome sudu na ponovno odlučivanje.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Zagrebu kao sud prvog stupnja je rješenjem od 11. rujna 1990. Kv- 367/89, K-419/86 odbio zahtjev os. V.M. za ponavljanje krivičnog postupka dovršenog pravomoćnom presudom Okružnog suda u Zagrebu od 3. listopada K-547/75-157, preinačenom presudom Vrhovnog suda Hrvatske od 27. svibnja 1976. Kž-2766/1975-8.

Protiv tog rješenja suda prvog stupnja osuđenica je podnijela žalbu, bez da izričito navodi žalbeni osnov i prijedlog, no iz sadržaja žalbe jasno proizlazi da se to rješenje pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i da predlaže da se pobijano rješenje preinači tako da se zahtjev uvaži i dopusti ponavljanje krivičnog postupka, a podredno, da se ukine i predmet uputi na ponovno odlučivanje sudu prvog stupnja.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske je u podnesku od 21. lipnja 1991. Ktž-656/91 predložio da se žalba odbije kao neosnovana (čl. 386. st. 1. u svezi čl. 360. st. 1. ZKP).

Žalba je osnovana.

Pravomoćnom presudom V.M. oglašena je krivom zbog krivčnih djela iz čl. 255. st. 1. u svezi čl.314-a st. 2. i 3. KZ i iz čl. 319. st. 1. 2. i 3. KZ opisanih u toč. 1. te presude, zbog krivičnog djela iz čl. 314.a st. 1. KZ opisanog u toč. 2., zatim krivičnog djela iz čl. 319. st. 1. KZ opisanog u toč. 4., te zbog krivičnog djela iz čl. 314. st. 1. KZ opisanog u toč. 5. presude i osuđena na jedinstvenu kaznu strogog zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci i kaznu konfiskacije imovine kao sporednu kaznu.

Osuđenica je osobno 30. lipnja 1977. i po branitelju K.H., odvj. iz Z., 23. prosinca 1976. podnijela zahtjev za ponavljanje krivčnog postupka dovršenog navedenom pravomoćnom presudom i to u odnosu na sva krivična djela (sada čl. 386. ZKP), sve prema osnovu iz (sada) čl. 392. st. 1. toč. 4. ZKP, u kojem ističe nove dokaze i ukazuje na nove činjenice, za koje smatra da su u svezi s prijašnjim dokazima prikladni da uzrokuju njeno oslobođenje od optužbe, odnosno osudu po blažem krivičnom zakonu.

Uz to je osuđenica svoj zahjev dopunila podneskom od 26. studenoga 1989. (koji je zaprimljen kod Okružnog suda u Zagrebu u spise predmeta K-183/80) u kojem također ističe nove činjenice i ukazuje na nove dokaze.

Radi se, dakle, o zahtjevu u korist osuđenika.

Sud prvog stupnja je prije donošenja pobijanog rješenja odredio da se izvidu činjenice i pribave dokazi na koje se pozivalo u zahtjevu (sada čl. 395. st. 2. ZKP) i tako je pribavio dio dokumentacije koja ranije nije bila poznata sudu i od vještaka knjigovodstvene struke K.V. novi nalaz i mišljenje.

Pobijano rješenje nije pravilno i na zakonu osnovano, jer se ono zasniva (za potrebe odlučivanja o zahtjevu) na nepotpuno, pa zato i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, a to je posljedica manjkavih izvida. Zbog toga ga žalba osnovano pobija.

U odnosu na toč. 1. pravomoćne presude

- Krivično djelo iz čl. 255. st. 1. u svezi čl. 314.a st. 2. i 3. KZ:

Sud prvog stupnja je na temelju rezultata izvida zaključio da u novo pribavljenoj dokumentaciji nema zapisnika radničkog savjeta oštećenice od 26. veljače 1971., da je osuđenica preuzela sredstva kredita u periodu od 20. travnja 1971. do 21. srpnja 1972. i to u iznosu i iz izvora kako je to bilo utvrđeno u pravomoćnoj presudi, a s otplatom amiteta da je započela 1. veljače 1974., te da je do 28. prosinca 1974. uplatila 20.500 dinara (pa onda to znači dakle, s otplatom kredita započela mjesec dana ranije nego je to bilo utvrđeno u toj presudi, jer iz njenog obrazloženja proizlazi utvrđenje da je kredit počela uplaćivati 1. ožujka 1974.). Zbog toga taj sud smatra da novo pribavljeni dokazi ne pokazuju da postoje nove činjenice koje bi same za sebe ili u svezi s prijašnjim dokazima bili prikladne da uzrokuju oslobođenje V.M. optužbe za ovo krivično djelo.

Međutim, po ocjeni suda drugog stupnja takva odluka je, barem za sada, preuranjena i osuđenica je, i to ne samo žalbom, nego već i dopunom zahtjeva za ponavljanje postupka od 26. studenoga 1989. (dakle, već ovim novinama iznijetim nakon pribavljenog nalaza i mišljenja vještaka K.V., ali svakako prije donošenja pobijanog rješenja) ozbiljno dovodi u sumnju.

Naime, već sama okolnost da je vještaku K.V. u toku izvida predana na vještačenje i neka za sada nova dokumentacija o istim onim činjenicama koje su raspravljane i utvrđivane

I Kž 467/91.

u pravomoćnoj presudi i da je to vještačenje pokazalo, bar glede činjenice početka otplaćivanja anuniteta nešto drugačije rezultate, pokazuju da postoje novi dokazi koje je u dopuni izvida još neophodno pribaviti da bi se moglo o predmetnom zahtjevu valjano odlučiti. Ta potreba proizlazi iz tvrdnje zahtjeva da u krivičnom postupku koji je prethodio donošenju pravomoćne presude nije sudu na raspolaganju bila sva dokazno važna dokumentacija, a to su djelomično potvrdili i rezultati izvida, i posebno, iz konkretnije tvrdnje (iz dopune zahtjeva, ponovljene sada i u žalbi) da je osuđenica u periodu od 1971. do 1974. otplatila 134.268,70 din, o čemu da kod Općinskog suda u Zagrebu u spisima predmeta Pn-3042/81 postoji nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka T.Đ., koji je baziran i na knjigovodstvenim karticama, što, međutim, sud prvog stupnja u izvidima nije provjeravao. A te činjenice i dokazi su relevantni, jer bi, ako su istiniti, mogli dovesti u sumnju pravilnost utvrđenja odlučnih činjenica koje čine obilježja razmatranog krivičnog djela iz pravomoćne presude i uzrokovati, ako ne oslobođenje osuđenice od optužbe, a ono bar osudu po blažem krivčnom zakonu, kao što je npr. čl. 314. KZ.

- Krivično djelo iz čl. 319. st. 1., 2. i 3. KZ:

Sud prvog stupnja je na temelju provedenih izvida zaključio da nije pružen nikakav novi dokaz iz kojega bi se moglo posumnjati da utvrđenja pravomoćne presude nisu valjana.

Međutim, odredba čl. (sada) 392. st. 1. toč. 4. ZKP ima u vidu da se krivični postupak dovršen pravomoćnom presudom može ponoviti i kada su nove činjenice ili novi dokazi prikladni da makar i u svezi s prijašnjim dokazima izazovu oslobađanje, odnosno osudu po blažem krivičnom zakonu. Rezultati izvida pokazali su već sada, mada su, kako je već prethodno obrazloženo, bili nepotpuni, da se u ovom postupku pojavila nova dokumentacija oštećenice, a radi se o dijelu odluka i zapisnika različitih samoupravnih tijela, spomenutih u nalazu i mišljenju vještaka K.V., u svezi kojih sud prvog stupnja nije iznio nikakav stav, iako te isprave predstavljaju dokazna sredstva, i to zasebno svaka za sebe, iako je to bio dužan, da bi se moglo valjano ispitati pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja. Uz to se veže i uvjerljivost žalbene tvrdnje, ranije iznijete u rečenoj dopuni zahtjeva, da niti vještak K.V. nije raspolagao sa svom dokumentacijom, što se potkrepljuje i podatkom o postojanju nalaza i mišljenja vještaka T.Đ. u parničnom spisu Općinskog suda u Zagrebu. Takvo stanje stvari nalaže da se radi valjanog odlučivanja o zahtjevu prethodno dopune izvidi i da se u rješenju o podnesenom zahtjevu suda prvog stupnja konkretno iznesu razlozi o svakom novom dokazu i činjenici.

Konačno, u svezi toč. 1. pravomoćne presude nije isključena mogućnost da se o zahtjevu različito odlučuje o njegovoj osnovanosti spram jednog, odnosno drugog krivičnog djela u stjecaju, kao uostalom i glede ostalih krivičnih djela iz te presude.

U odnosu na toč. 2. pravomoćne presude

- Krivično djelo iz čl. 314.a st. 1. KZ:

Sud prvog stupnja smatra da u zahtjevu nisu iznijeti nikakvi novi dokazi niti nove činjenice, osim onih o kojima je već raspravljano je na temelju kojih je utvrđivano činjenično stanje u pravomoćnoj presudi, tj. da se u zahtjevu samo ponavlja obrana iznijeta u krivičnom postupku koji je prethodio toj presudi.

I Kž 467/91.

Međutim, sud prvog stupnja to, bar za sada, pogrešno zaključuje, jer zanemaruje tvrdnju iz zahtjeva da je opt. H.Z., kroz vrijeme dok se nalazio na radilištu Križ na Cresu, osim što je tri puta dolazio u Zagreb, o čemu se raspravljalo u krivičnom postupku koji je prethodio pravomoćnoj presudi i to povodom obrana oboje optuženika, putovao radi nabavke materijala u 110 km udaljenu Rijeku, te u 40 km udaljen Mali Lošinj, a ta činjenica nije raspravljana u tom postupku, niti je sud prvog stupnja pri donošenju pobijanog rješenja o tome zauzeo bilo kakav stav, zato jer je pogrešno uzeo da nisu iznesene novine. Ranije su već u ovom drugostupnom rješenju iznijeti razlozi zbog kojih se pokazuje potrebnim dopuniti izvide (jer je pribavljena neka dokumentacija o kojoj sud prethodno nije raspravljao, jer o tome vještak K.V. nije dao nalaz i mišljenje i jer je učinjeno vjerojatnim da postoji i daljnji dio dokumentacije koju sud prvog stupnja nije pribavio i razmotrio), a nakon toga, ovisno o rezultatima izvida, ponovno odlučiti o tom dijelu zahtjeva i dati konkretne razloge o tim činjenicama i dokazima.

U odnosu na toč. 4. pravomoćne presude

- Krivično djelo iz čl. 319. st. 1., 2. i 3. KZ

Sud prvog stupnja smatra da u zahtjevu glede ovog krivičnog djela zapravo nisu iznijete nove činjenice i novi dokazi, već da se samo iznosi da je V.M. oglašena krivom zbog toga što je dokumentaciju uništila, a takvo utvrđenje da nije pravilno, jer je domunentacija ipak korištena u krivičnom postupku koji je prethodio donošenju pravomoćne presude. To, međutim, po stavu iz pobijanog rješenja nema značaj, jer je u pravomoćnoj presudi (u činjeničnom opisu) utvrđeno da je V.M. određenu službenu dokumentaciju u više navrata odnijela u svoj stan, gdje je kod nje i nađena, znači službenu ispravu, knjigu ili spis prikrila, pa je navod u zakonskom opisu o tome da je istu ona i uništila, zapravo bio suvišan. Međutim, u zahtjevu je osuđenica predložila vještačenje kojim bi se pribavio takav dokaz koji bi bio prikladan da se utvrdi činjenica koliko se svaka (po vrsti) od tih isprava morala čuvati. Tako je sud prvog stupnja, i to samo djelomično, odgovorio na navode i prijedlog zahtjeva, ipak se, za sada, pobijano rješenje ne može prihvatiti, jer je iz pravomoćne presude (obrazloženje prvostupne presude na str. 27/I) vidljivo da je utvrđeno da je optuženica dokumentaciju imala namjeru uništiti i prikriti, da je ona stvarno bila prikrivena i uništena, pa su u tom smislu i razlozi pobijanog rješenja manjkavi, budući ne sadrže stav o ponuđenom dokazu i njegovoj prikladnosti da uzrokuje oslobađanje od optužbe ili osudu po blažem zakonu.

U odnosu na toč. 5. pravomoćne presude

- krivično djelo iz čl. 314. st. 1. KZ

Sud prvog stupnja smatra da u zahtjevu nisu iznesene nove činjenice ni podneseni novi dokazi, pa se zbog toga u odnosu na ovo krivično djelo u pobijanom rješenju ne iznose daljnji razlozi.

Međutim, u zahtjevu se prigovara utvrđenom činjeničnom stanju u pravomoćnoj presudi tvrdnjom da je ono proisteklo iz dokaza i to samo o opravdanosti dopunskog rada i izdatih rješenja, te iz dokaza o postojanju odluke radničkog savjeta oštećenice, pa se zato i predlaže pribavljanje dokaza knjigovodstvenim vještačenjem i to radi dokazivanja činjenica da su se privremene akontacije morale registrirati na kontu 125, i da zato nisu podlijegale

I Kž 467/91.

plaćanju doprinosa u momentu isplate, nego tek pri konačnom obračunu, koji je pak trebao uslijediti po sporazumu tek 10. ožujka 1975. Niti o ovoj istaknutoj činjenici i ponuđenom dokazu sud prvog stupnja u pobijanom rješenju nije iznio razloge, pa se za sada takvo rješenje ne može smatrati pravilnim i zakonitim.

Slijedom iznijetih razloga sud drugog stupnja je odlučio kao u izreci (čl. 385. st. 3. ZKP).

Prilikom donošenja novog rješenja sud prvog stupnja će, ovisno o tome kakvu će odluku donijeti, povesti računa i o odredbi čl. 396. st. 2. ZKP.

U Zagrebu, 28. prosinca 1993.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

Zmajević mr. Branko, v.r.

Suglasnost

ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši

administrativni referent:

(Štefica

Klepac)