Gž R-627/2019-2 · Županijski sud u Zagrebu

Poslovni broj: 23 Gž R-627/19-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ivice Veselića, predsjednika vijeća, Tihane Marije Miladin, člana vijeća i suca izvjestitelja i Vlaste Horvat Mataić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. P. iz O.., zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva R. i p. j.t.d., Z., protiv tuženika T. H. M.

I., K. É. S. K. F. T. – PODRUŽNICA Z., zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva M. P. R. R., Z., radi diskriminacije, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-191/17-33 od 27. veljače 2019., dana 7. svibnja 2019.

p r e s u d i o j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-191/17-33 od 27. veljače 2019. i sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I/ Utvrđuje se da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje donošenjem odluke (obavijesti) o prestanku ugovora o radu od 27. prosinca 2016., te nesklapanjem uzastopnog ugovora o radu, te odlukom (očitovanjem) od 16. siječnja 2017. kojom odbija zahtjev za zaštitu prava, te se nalaže tuženiku da ukloni navedenu diskriminaciju i njezine posljedice sklapanjem uzastopnog ugovora o radu na određeno vrijeme s tužiteljem, u roku od 8 dana.

II/ Utvrđuje se da su Odluka tuženika od 27. prosinca 2016., nazvana obavijest o prestanku ugovora o radu, te odluka od 16. siječnja 2017., nazvana Očitovanje na dopis od 30. prosinca 2016. ništetne, te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, te se nalaže tuženiku da tužitelja vrati na rad na radno mjesto koje je obavljao temeljem ugovora o radu od 30. lipnja 2016., u roku od 8 dana.“

2. Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 23.750,00 kn, u roku od 8 dana.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupak u iznosu od 750,00 kn, u roku od 8 dana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

„I/ Utvrđuje se da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje donošenjem odluke (obavijesti) o prestanku ugovora o radu od 27. prosinca 2016., te nesklapanjem uzastopnog ugovora o radu, te odlukom (očitovanjem) od 16. siječnja 2017. kojom odbija zahtjev za zaštitu prava, te se nalaže tuženiku da ukloni navedenu diskriminaciju i njezine posljedice sklapanjem uzastopnog ugovora o radu na određeno vrijeme s tužiteljem, u roku od 8 dana.

II/ Utvrđuje se da su Odluka tuženika od 27. prosinca 2016., nazvana obavijest o prestanku ugovora o radu, te odluka od 16. siječnja 2017., nazvana Očitovanje na dopis od 30. prosinca 2016., ništetne, te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, te se nalaže tuženiku da tužitelja vrati na rad na radno mjesto koje je obavljao temeljem ugovora o radu od 30. lipnja 2016., u roku od 8 dana.

III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 26.875,00 kn, u roku od 8 dana.“

Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), s prijedlogom da ovaj sud preinači pobijanu presudu i u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno ukine prvostupanjsku presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje naknadu troška sastava žalbe.

Žalba tuženika je osnovana.

Nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer je ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Suprotno žalbenim navodima tuženika, u presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i isti nisu nejasni i proturječni, niti proturječe sadržaju priloženih isprava i dokaza provedenih tijekom postupka, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje donošenjem odluke (obavijesti) o prestanku ugovora o radu od 27. prosinca 2016., nesklapanjem uzastopnog ugovora o radu s tužiteljem, te odlukom (očitovanjem) od 16. siječnja 2017. kojim odbija zahtjev za zaštitu prava, za utvrđenjem da su Odluke tuženika od 27. prosinca 2016., 16. siječnja 2017. i 30. prosinca 2016. ništene, te posljedično tome uklanjanje navedene diskriminacije nalaganjem tuženiku da sklopi uzastopni ugovor o radu na određeno vrijeme s tužiteljem i da ga vrati na radno mjesto koje je obavljao temeljem ugora o radu na određeno vrijeme od 30. lipnja 2016.

U žalbenoj fazi postupka i dalje je sporno je li tuženik u svezi odluke da ne produži tužitelju ugovor o radu na određeno vrijeme postupao diskriminatorno, odnosno je li povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje.

Tužitelj je tijekom postupka u bitnome tvrdio da tuženik nije zaključio s njim uzastopni ugovor o radu na određeno vrijeme zbog njegova članstva u sindikatu, odnosno da je u konkretnom slučaju diskriminiran upravo po osnovu članstva u sindikatu. Stoga traži sudsku zaštitu putem tužbenog zahtjeva sadržaja kao u točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude.

Pojam diskriminacije određen je odredbama članka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" br. 85/08. i 112/12., dalje ZSD) u kojem se kao diskriminacijske osnove navode: rasa, etnička pripadnost ili boja kože, spol, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovno stanje, članstvo u sindikatu, obrazovanje, društveni položaj, bračni ili obiteljski status, dob, zdravstveno stanje, invaliditet, genetsko nasljeđe, rodni identitet i izražavanje te spolna orijentacija. Ono što čini neku odluku diskriminatornom je njena uvjetovanost razlogom koji u nepovoljniji položaj može dovesti samo osobe jedne zaštićene skupine.

Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o radu 30. lipnja 2016., i to na određeno vrijeme do 31. prosinca 2016., da je tuženik tužitelju dostavio obavijest od 27. prosinca 2016. u kojoj ga izvješćuje kako neće s njim sklopiti daljnji ugovor o radu, te da mu radni odnos prestaje s danom 31. prosinca 2016., da je tuženik protiv odluke tuženika uložio zahtjev za zaštitu prava, na koji je tuženik odgovorio dopisom od 16. siječnja 2017. navodeći kako je pravo tuženika da ne zaključi novi ugovor sa tužiteljem te kako nikakvog diskriminacijskog postupanja prema tužitelju nije bilo.

Prvostupanjski je sud na temelju izvedenih dokaza utvrdio da tuženik nije sklopio uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme sa onim radnicima koji su bili članovi Sindikata s. H., dok je sklopio takve ugovore o radu na određeno vrijeme sa drugim radnicima, koji nisu bili članovi sindikata.

Prvostupanjski sud smatra da tuženik nije ponudio sklapanje novog ugovora o radu na određeno vrijeme tužitelju (nakon isteka vremena na koje je sklopljen ugovor o radu od 30. lipnja 2016.), iz razloga što je isti bio član Sindikata s. H.. Stoga prvostupanjski sud zaključuje kako je tuženik povrijedio pravo tužitelja na jednako postupanje diskriminirajući ga na način da je s njime propustio sklopiti novi ugovor o radu na određeno vrijeme. Iz tog razloga prvostupanjski je sud usvojio tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio utvrđenje povrede prava na jednako postupanje donošenjem obavijesti o prestanku ugovora o radu, od 27. prosinca 2016. i nesklapanjem uzastopnog ugovora o radu, a ovo u smislu odredbe članka 17. stavak 1. točka 1. ZSD.

Prvostupanjski sud je usvojio i dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio od tuženika uklanjanje diskriminacije i njezinih posljedica i to sklapanjem uzastopnog ugovora o radu na određeno vrijeme, utvrđenjem kako su odluka tuženika 27. prosinca 2016. nazvana obavijest o prestanku ugovora o radu te odluka tuženika od 30. prosinca 2016. (kojom je odbio zahtjev tužitelja za zaštitu prava) ništetne i utvrđenjem kako radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao pa da je stoga tuženik obvezan vratiti tužitelja na radno mjesto na kojem je radio na temelju ugovora o radu od 30. lipnja 2016., pozivajući se na odredbu članka 17. st. 1. točka 2. ZSD.

Odredbom članka 17. stavak 1. toka 2. ZSD propisano je da je osoba koja tvrdi da je žrtva diskriminacije po odredbama ovoga Zakona ovlaštena podnijeti tužbu i tražiti: da se zabrani poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije).

Prema mišljenju ovoga drugostupanjskog usvajanje zahtjeva u dijelu u kojem se traži uklanjanje diskriminacije i njezinih posljedica, nalaganje tuženiku sklapanja novog uzastopnog ugovora o radu sa tužiteljem, odnosno vraćanje tužitelja na radno mjesto (strojovođa) na kojem je radio na temelju ugovora od 30. lipnja 2016., bilo bi protivno osnovnom načelu slobode ugovaranja iz odredbe članka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15 i 29/18., dalje: ZOO), u svezi sa odredbom članka 8. stavak 4. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14. i 127/17., dalje ZR). Naime, jedno od značajnih obilježja ugovora o radu je i dobrovoljnost koja se izražava kroz slobodu ugovaranja i sklapanja ugovora o radu, (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, poslovni broj: U-I-3763/2004 od 18. listopada 2006).

U predmetnom ugovoru o radu na određeno vrijeme od 30. lipnja 2016. unaprijed je utvrđen rok njegovog prestanka i to 31. prosinca 2016., što je u suglasju sa odredbom članka 12. stavak 1. ZR. Odredbom članka 112. točka 3. ZR propisano je kako ugovor o radu na određeno vrijeme prestaje istekom vremena na koje je sklopljen. Dakle, u konkretnom slučaju, predmetni ugovor o radu na određeno vrijeme prestao je na temelju samog zakona istekom vremena za koje je sklopljen tj. 31. prosinca 2016. radi čega nije niti postojala obveza tuženika kao poslodavca da uputi tužitelju kao radniku dopis od 27. prosinca 2016. kojim ga izvještava da ističe ugovor o radu na određeno vrijeme i da time prestaje radni odnos. Stoga, prema mišljenju ovoga drugostupanjskog suda, osnovano žalitelj tvrdi da se takva obavijest poslodavca ne može utvrđivati ništetnom.

Prvostupanjski je sud je pogrešno u točki I. izreke utvrdio kako je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje donošenjem obavijesti o prestanku ugovora o radu od 27. prosinca 2016., te ne sklapanjem uzastopnog ugovora o radu. Pisana obavijest tuženika od 27. prosinca 2016. kojim se izvješćuje tužitelj o prestanku ugovora o radu odnosno prestanku radnog odnosa sa 31. prosincem 2016. nema konstitutivno značenje, već je po svojoj pravnoj prirodi tek deklaratorna obavijest o pravnom stanju nastalom na temelju samog zakona. Ova obavijest nema značenje radnopravnog akta i nije način prestanka ugovora o radu.

Stoga se ne može osnovano zahtijevati, kao što traži tužitelj, a prihvaća presudom prvostupanjski sud, utvrđenje da je ovom obavijesti tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje. Konačno, tužitelj ne može osnovano zahtijevati da mu je povrijeđeno pravo na jednako postupanje nesklapanjem uzastopnog ugovora o radu, jer bi usvajanje ovog dijela tužbenog zahtjeva bilo u suprotnosti sa već navedenim zakonskim propisima koji se odnose na slobodu ugovaranja te u suprotnosti sa načelom slobode ugovaranja proklamranim i od Ustavnog suda RH.

Kako između stranaka ne egzistira niti jedan ugovor o radu, jer je ugovor od 30. lipnja 2016. godine prestao istekom vremena na koje je sklopljen, a novi ugovor između stranaka nije sklopljen, neosnovan je i zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje da tužitelju radni odnos kod tuženik nije prestao, te zahtjev kojim traži da se naloži tuženiku da ga vrati na rad. Slijedom navedenog valjalo je usvojiti žalbu tuženika i preinačiti prvostupanjsku presudu te odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, temeljem odredbe članka 373. točka 3. ZPP (točka I.1. izreke).

Odredbom članka 166. stavak 2. ZPP propisano je kada sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek, odlučit će o troškovima postupka jednom odlukom.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 151. st. 1. i čl. 155. ZPP. Tuženiku je priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12 - dalje: Tarifa), a imajući u vidu troškovnik i vrijednost predmeta spora. Tako mu je priznat trošak zastupanja kako slijedi: za sastav odgovora na tužbu i podneska od 4. siječnja 2018. po 250 bodova (Tbr. 8/1), za zastupanje na ročištima od 28. prosinca 2017., 12. ožujka 2018., 7. lipnja 2018., 14. studenoga 2018., 18. siječnja 2019. za svako po 250 bodova (Tbr. 9/1), za pristup na ročišta od 5. veljače 2018., 16. srpnja 2018. i 26. rujna 2018. za svako po 50 bodova (Tbr. 9/5), što ukupno iznosi 1900 bodova, što uz vrijednost jednog boda od 10,00 kn prema važećoj Tarifi iznosi 19.000,00 kn, te uvećano za iznos PDV-a od 25 % od 4.750,00 kn, ukupno iznosi 23.750,00 kn (točka I.2 izreke).

Tuženiku je priznat i parnični trošak sastava žalbe u iznosu od 600,00 kn (Tbr. 10/2). uz trošak poreza na dodanu vrijednost od 25% u iznosu od 150,00 kuna ili ukupno za sastav žalbe 750,00 kuna (točka II. izreke).

U Zagrebu, 7. svibnja 2019.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić