I Kž-168/1999-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-168/1999-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić, Neve Šibl, Zlate Lipnjak-Bosanac i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i tajnice u vijeću Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. N. B. i dr. zbog kaz. djela iz čl. 196. st. 3. OKZRH, odlučujući o žalbama opt. N. B., J. V., H. P., E. D., A. B. i D. K. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 22. listopada 1998. br. K- 92/97, u sjednici održanoj 21. rujna 2000. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petra Pulešilića,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaćaju se djelomično žalbe opt. N. B., H. P. i A. B., preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni i ovi optuženici, za kaz. djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 196. st. 3. OKZRH/96, zbog kojeg su proglašeni krivima, po tom istom propisu, uz primjenu čl. 38. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH, osuđuju i to opt. N. B. i A. B. na kazne zatvora u trajanju od po jedne godine i jednog mjeseca, svaki, a opt. H. P. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH, optuženicima se u izrečene kazne uračunava vrijeme provedeno u pritvoru i to opt. N. B. od 4. listopada 1997. do 26. listopada 1998. godine, a opt. A. B. od 3. listopada 1997. do 26. listopada 1998. godine.

II. U povodu žalbi opt. E. D., A. B. i D. K., po službenoj dužnosti, preinačuje se presuda suda prvog stupnja i u odluci o sigurnosnoj mjeri obveznog liječenja od ovisnosti, time da ta mjera izrečena ovim optuženicima, na temelju čl. 76. st. 2. u svezi sa čl. 75. st. 3. KZ, može trajati i to u odnosu na opt. E. D. i A. B. do prestanka izvršenja kazne zatvora, a u odnosu na opt. D. K. ne može trajati dulje od tri godine.

III. Žalbe opt. J. V., E. D. i D. K., te u ostalom dijelu žalbe opt. N. B., H. P. i A. B. odbijaju se kao neosnovane i potvrđuje nepreinačeni dio prvostupanjske presude.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja opt. N. B., J. V., H. P., E. D., A. B. i D. K. su proglašeni krivima zbog kaz. djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 196. st. 3. OKZRH, pobliže činjenično i pravno opisanog u njenoj izreci, i po tom propisu, a opt. N. B., H. P., E. D. i A. B. uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne iz čl. 38. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH osuđeni i to J. V. na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, opt. N. B., H. P. i E. D. na kazne zatvora u trajanju od po jedne godine i četiri mjeseca, a opt. A. B. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, dok je opt. D. K. za to djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, te

uzeta

za

utvrđenu

kazna

zatvora

u trajanju od jedne godine, na koju je osuđen pravomoćnom presudom citiranom u izreci zbog kaz. djela iz čl. 196. st. 2. OKZRH, pa je ovaj optuženik, za oba kaznena djela u stjecaju, uz primjenu čl. 43. st. 2. toč. 2. OKZRH, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i sedam mjeseci. U izrečene kazne optuženicima je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru (opt. P. nije bio u pritvoru), opt. D., B. i K. izrečena je i sigurnosna mjera obveznog liječenja narkomana iz čl. 60. st. 1. OKZRH, te od opt. N. B., E. D., A. B. i D. K., na temelju čl. 79. i čl. 80. OKZRH, oduzeta imovinska korist pribavljena kaznenim djelom, kako je to pobliže određeno u tom dijelu izreke presude.

Protiv te presude podnijeli su žalbe svi optuženici, po braniteljima.

Opt. N. B. i D. K., po branitelju E. T., odvjetniku iz S., žale se "zbog svih žalbenih razloga iz čl. 366. ZKP", kako se to navodi u uvodnom dijelu žalbe, a u stvari se žale zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a s tim u svezi i zbog odluke o kazni, te oduzimanju imovinske koristi, kako to proizlazi iz njenog obrazloženja, i predlažu da se pobijanu presudu ukine.

Opt. J. V., po branitelju Ž. Š., odvjetniku iz S., žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji i predlaže da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, podredno, da se istu preinači u pravnoj oznaci djela i on proglasi krivim za kaz. djelo iz čl. 196. st. 1. OKZRH, te osudi na blažu kaznu.

Opt. H. P., po braniteljici A. Š., odvjetnici iz S., žali se "zbog svih razloga predviđenih zakonom", a zapravo se žali samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, kako to proizlazi iz obrazloženja žalbe, i predlaže da se pobijanu presudu ukine.

Opt. E. D., po braniteljici D. K., odvjetnici iz S., žali se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kaznenim sankcijama i odluke o oduzimanju imovinske koristi i predlaže da se njegova žalba prihvati.

Opt. A. B., po branitelju M. Š., odvjetniku iz S., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o oduzimanju imovinske koristi i predlaže da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili preinači u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni, te prema njemu primijeni uvjetna osuda, a podredno da mu se izrekne blaža kazna.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, dostavio je pismeno mišljenje s prijedlogom, da su žalbe neosnovane.

Na zahtjev opt. B., K. i D., na temelju čl. 374. st. 1. ZKP, o sjednici vijeća ovoga suda uredno su obaviješteni njihovi branitelji, te opt. B. i K., ali nisu pristupili, dok je više puta ponavljana dostava obavijesti za opt. D. vraćana s napomenom da je odsutan, stan zatvoren, a kako je i njegova braniteljica zatražila da se (samo) nju obavijesti o sjednici, ne i ovog optuženika, to je sjednica vijeća održana u njihovoj odsutnosti na temelju čl. 374. st. 4. ZKP/97 (čl. 361. st. 4. ZKP/93).

Žalbe opt. N. B., H. P. i A. B. su djelomično osnovane, dok su žalbe opt. J. V., E. D. i D. K. neosnovane.

Nisu u pravu opt. N. B. i D. K., te opt. A. B. kada se žale zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a opt. B. još ni zbog povrede kaznenog zakona.

U žalbi opt. B. i K., bitna postupovna povreda obrazlaže se tvrdnjom da provedeno (toksikološko) vještačenje nema procesni karakter, već da se radi o neformalnom vještačenju, jer je provedeno bez naloga istražnog suca, pa da se na takvom vještačenju ne može temeljiti sudska odluka, a da nije točno da bi to vještačenje provedeno po Centru za krim. vještačenja MUP RH bilo pročitano uz suglasnost stranaka, budući je stavljen prigovor na valjanost istoga, dok se u žalbi opt. B., kako se to dade razabrati iz njena obrazloženja, bitna povreda postupka vidi u tome što je, navodno, izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, budući da u izreci presude nisu navedeni konkretni vlasnici droge, snabdjevači i kupci, već samo posrednici, pa da ne postoji pravni odnos niti se može "pravno govoriti o udruživanju", te kako je opt. B. "u svemu tome poslu djelovao isključivo sam, bez ostalih optuženika kao posrednika", to da nije mogao biti proglašen krivim za kaz. djelo iz izreke pobijane presude, već za kazneno djelo s blažom pravnom oznakom.

Međutim, nalog za toksikološko vještačenje odnosne droge dale su ovlaštene osobe policije sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZKP/93 i ono je povjereno i provedeno po Centru za krim. vještačenja MUP RH, dakle ustanovi upravo specijaliziranoj, između ostalih, za ovu vrstu vještačenja.

Stoga se ne radi o nekakvom neformalnom vještačenju, već u svemu o pravilnom i zakonitom dokazu, na kojem se može, i treba temeljiti presuda, zbog čega ne egzistira bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 1. toč. 8. ZKP/93.

Navedeno vještačenje jest pročitano uz suglasnost stranaka (l. 350, 417), a nije odlučno što je nakon toga "stavljen prigovor na valjanost vještačkih nalaza ukoliko su ista pribavljena bez naloga istražnog suca", dakle, neosnovan prigovor u pogledu pravne valjanosti tog vještačenja, pa onda ne opstoji ni bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. u svezi sa čl. 323. st. 2. ZKP/93.

Nasuprot tvrdnji u žalbi opt. B., izreka prvostupanjske presude je jasna i određena, bez ikakva proturječja, a suglasna je i njenim razlozima sadržanim u obrazloženju presude, među kojima također nema proturječja u pogledu odlučnih činjenica, u koje spada i udružena kriminalna djelatnost optuženika, pa onda ne opstoji bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP/93. Jer, ovdje se ne radi o "pravnom poslu", odnosno "kupoprodaji nekog zemljišta", pa da bi manjkali "pravni elementi o udruživanju" zbog toga što nije poznat vlasnik od koga su optuženici nabavljali drogu ili što nisu utvrđeni svi kupci. Ovdje se radi o dogovoru dvije ili više osoba koje su se udružile da kupuju, odnosno nabavljaju drogu radi prodaje i da je prodaju ili na drugi način stavljaju u promet, sve to, dakako, bez ovlaštenja. To je bitni element predmetnog kaznenog djela, koji je prvostupanjski sud i utvrdio, a ne nekakav pravno valjan posao za koji bi, po pogrešnom stanovištu žalitelja, trebalo postojati sve one pretpostavke koje se traže za valjanost ugovora o prometu nekretnina, osim valjda ne još i ovjera kod javnog bilježnika.

Pobijanom presudom nije počinjena ni povreda kaznenog zakona iz čl. 355. toč. 4. ZKP, jer je prvostupanjski sud ispravno primijenio kazneni zakon na činjenično stanje utvrđeno izrekom presude, a po kojemu se i prosuđuje je li u pogledu kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti.

Stoga ne postoje povrede zakona na koje se ukazuje u navedenim žalbama, a ispitivanjem pobijane presude, na temelju čl. 366. st. 1. ZKP/93, nisu nađene ni druge bitne postupovne povrede iz čl. 354. ZKP ni povrede kaznenog zakona iz čl. 355. ZKP/93, na čije postojanje pazi drugostupanjski sud po službenoj dužnosti, osim što je prvostupanjski sud trebao uskladiti izrečenu sigurnosnu mjeru sa novim kaznenim zakonom u pogledu njenog trajanja, o čemu će niže biti izloženi pobliži razlozi.

Nisu u pravu optuženici kada se žale zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Pobijajući pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja, žalitelji prigovaraju ocjeni obrana optuženika i izvedenih dokaza, napose iskaza svjedoka policijskih djelatnika, pri čemu se u žalbi opt. V., koji se žali samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, naglašava kako kod njega nije pronađena nikakva droga, a ni bilo kakav novac, u žalbi opt. B. da ovaj optuženik nije osobno vidio da bi netko od suoptuženika prodavao drogu, pa da bi onda znao da novac potječe od prodaje droge, a opt. K. da je pronađenu drogu kod njega on kupio za osobnu upotrebu, u žalbi, pak, opt. P. se tvrdi kako ničim nije dokazana njegova krivnja, ali ni kaznena odgovornost, budući da je u psihijatrijskom nalazu i mišljenju izostala ekspertiza o stanju njegove svijesti prije zadobivanja ozljeda uslijed pada, dok se u žalbi opt. D. zaključuje da je "jedino utvrđeno posjedovanje (droge heroin) i to za osobnu upotrebu", a u žalbi opt. B. da je "sam djelovao, tj. kupio drogu dijelom za vlastitu upotrebu, a dijelom za prodaju, jer nije imao sredstava".

Nepotpuno utvrđenje činjeničnog stanja u žalbi opt. B. i K. vidi se u tome što prvostupanjski sud nije utvrdio osobu zv. M. pa ga saslušao, te što nisu saslušani vlasnici objekta gdje je opt. B. mijenjao novac, a kako nisu uhićeni kupci, to da nije utvrđena prodaja droge po opt. K., pa da je on "jedino i isključivo mogao biti odgovoran za posjedovanje droge i ništa više", a i u žalbi opt. B. se nepotpuno utvrđenje činjeničnog stanja vidi u tome što nisu utvrđene sve osobe koje su kupovale drogu, te vlasnici, odnosno dobavljači droge, ali pri tome ne predlažu se daljnji dokazi, dok se u žalbama opt. D. i P. ni ne obrazlaže zbog čega bi to činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, koji to dokazi nisu izvedeni, a trebalo je, niti su u žalbi predloženi bilo koji daljnji konkretni dokazi.

Suprotno izloženim, a u žalbama opširno obrazloženim tvrdnjama i subjektivnim stanovištima žalitelja, sud prvog stupnja je na temelju brižljive analize i objektivne i savjesne ocjene kako obrana optuženika, tako i svih izvedenih dokaza, sve odlučne činjenice potpuno i pravilno utvrdio i ispravno zaključio da su optuženici počinili kazneno djelo iz izreke pobijane presude i da su svi oni kazneno odgovorni, pa tako i opt. P., za što je dao odista valjane razloge.

Stoga ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, u cijelosti prihvaća razloge pobijane presude izložene u njenom obrazloženju (str. 9-14), koje onda i nije potrebno ponavljati, ali unatoč toga, u odgovoru na žalbe, treba reći ili ponoviti slijedeće:

Obrana opt. N. B., kojom tereti ne samo opt. V. i D., već na prvom mjestu sebe, uvjerljiva je i okolnosna, pa onda i po ocjeni ovoga suda istinita, a potkrijepljena je i iskazom svjedokinje D. P. (l. 204- 206). Upravo iz te obrane proizlazi da je opt. B. dobro znao kako novac koji su mu predavali opt. V., D. i Đ. potječe od prodaje droge (l. 110-112), dok opt. K. tereti u istrazi opt. D. (l. 44-45), a da je ovaj optuženik odista prodavao drogu određeno proizlazi i iz iskaza svjedoka S.-J. K. (l. 177), koji nema nikakva razloga da njega ili bilo koga drugog od optuženika neistinito tereti, kao što to, uostalom, nemaju ni ostali saslušani svjedoci, djelatnici policije, čije iskaze je prvostupanjski sud pravilno ocijenio, čemu žalitelji, uključujući tu sve optuženike, potpuno neosnovano prigovaraju.

Opt. V., P. i D. poriču počinjenje inkriminiranog djela, pa se njihove obrane ponavljaju i u žalbama, ali te obrane nisu objektivno istinite.

Tako, opt. V. terete opt. B. (l. 110-112) i K. (l. 55-56), a da je on prodavao drogu heroin proizlazi još iz iskaza svjedoka J. S. (l. 148-149, 417), te u svezi s tim iskazom i iz iskaza svjedoka K. (l. 150, 387-388) i D. P. (l. 204-206, 398-400). Potonja svjedokinja je vidjela kada je opt. P. donio drogu heroin opt. B. i V., a taj iskaz je potkrijepljen i iskazom svjedoka V. L. (l. 152-154), dok ga u istrazi određeno tereti i opt. D..

Da je i opt. D. prodavao drogu heroin, ne proizlazi samo iz obrane opt. B., već i iz iskaza svjedoka J. S. i D. P., a u svezi sa tim iskazima i iz iskaza svjedoka K..

Nije sporno, jer opt. B. priznaje da je drogu heroin prodavao, a to proizlazi i iz pravilne ocjene iskaza svjedoka M. T. (l. 156, 387) i H. Š. (l. 207, 349), napose kada se ti iskazi dovedu u vezu sa toksikološkim, komparativnim vještačenjem (l. 267-268), a da ovaj optuženik nije "uvijek solirao", kako se to navodi u njegovoj žalbi, već da je "radio" sa opt. P., proizlazi iz iskaza svjedokinje P., a u svezi sa tim iskazom i iz iskaza svjedoka L..

Stoga je prvostupanjski sud pouzdano utvrdio sve odlučne činjenice, tako da nije bilo ni potrebno provoditi bilo kakve daljnje dokaze, što žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju.

Ovdje treba dodati i to da su svi optuženici kazneno odgovorni, jer njihova ubrojivost, u vrijeme počinjenja djela, nije bila isključena, pa tako ni kod opt. P., već je kod opt. D., B. i K. bila samo umanjena, što je prvostupanjski sud valjano utvrdio na temelju stručnog nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka dr. M. M. i iskaza tog vještaka datog tijekom glavne rasprave (l. 228-247, 183-185, 401-402).

Međutim, osnovane su žalbe opt. N. B., H. P. i A. B. zbog odluke o kazni, dok žalbe opt. J. V., E. D. i D. K. nisu osnovane i u ovom dijelu.

Naime, uz olakotne okolnosti koje je imao u vidu i cijenio pri odmjeravanju kazne opt. B., prvostupanjski sud je propustio cijeniti ovom optuženiku iskreno priznanje djela, čime je bitno doprinio i pri utvrđivanju krivnje opt. J. V. i E. D., pa kada se i ta činjenica cijeni za olakšavajuću okolnost, a otegotnih okolnosti nema, tada je po ocjeni ovog suda prema opt. B. primjerena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i jednog mjeseca, na koju ga je trebalo i osuditi uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne i u istu uračunati vrijeme koje je proveo u pritvoru.

Prvostupanjski je sud opt. H. P., odista, pravilno utvrdio sve okolnosti koje su od utjecaja na izricanje kazne, ali mu u nešto većoj mjeri treba cijeniti za olakšavajuću okolnost i invalidnost, pa imajući u vidu značaj svih olakotnih okolnosti, uz odsutnost otežavajućih okolnosti, adekvatna kazna prema ovom optuženiku jest kazna zatvora u minimalnom trajanju od jedne godine.

Stoga mu je tu kaznu, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, i izrekao ovaj sud. Što se, pak, tiče opt. A. B., treba reći da mu je prvostupanjski sud utvrdio, također, brojne i značajne olakotne okolnosti, a iz medicinske dokumentacije koja je priložena uz njegovu žalbu (l. 486-489) proizlazi da je on zaista i znatno narušenog zdravlja, pa cijeneći tako značaj svih olakotnih okolnosti, ovaj sud je našao da i njemu treba izreći nešto blažu kaznu, tj. kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i jednog mjeseca, dakako uz primjenu čl. 38. i 39. st. 1. toč. 1. OKZRH, i u tu kaznu uračunati vrijeme provedeno u pritvoru, kako je to presuđeno u izreci.

Naime, ovaj sud nalazi da će ovdje izrečenim kaznama opt. B., P. i B. postići svi vidovi svrhe kažnjavanja predviđeni u čl. 31. u svezi sa čl. 4. st. 2. OKZRH.

Nasuprot tome, nisu u pravu opt. J. V., E. D. i D. K. kada se žale zbog odluke o kazni, jer je prvostupanjski sud ovoj trojici optuženika utvrdio i pravilno vrednovao sve okolnosti koje su bile od utjecaja na odmjeravanje kazne, tako da su iste i to opt. V. u trajanju od tri godine, opt. D. u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, te opt. K. jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine i sedam mjeseci, u koje im je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, u svemu primjerene, ali i potrebne za ostvarenje svrhe kažnjavanja. Kod toga je ovaj sud imao u vidu i činjenicu da je opt. V. narušenog zdravlja, kako to proizlazi iz medicinske dokumentacije (l. 460-468) i to jest olakotna okolnost, ali je on i specijalni povratnik, što mu je prvostupanjski sud osnovano uzeo za otegotnu okolnost. Upravo zbog toga što njegovo dosadašnje ponašanje nije bilo u skladu sa zakonom, nema mjesta primjeni odredaba o ublažavanju kazne i izricanju blaže kazne od kazne zatvora u trajanju od tri godine.

Opt. E. D. se žali zbog odluke o sigurnosnoj mjeri obveznog liječenja narkomana, smatrajući da je ista utemeljena na stanju njegovog zdravlja utvrđenom u vrijeme lišenja slobode, a ne u vrijeme donošenja presude, pa je ovaj sud ispitao tu odluku, a na temelju čl. 369. ZKP/93 je ispitao i takvu sigurnosnu mjeru izrečenu prema opt. A. B. i D. K. i pri tome našao da je prvostupanjski sud pravilno i zakonito postupio kada je ovoj trojici optuženika izrekao obvezno liječenje narkomana, budući su oni ovisnici o heroinu, a izrečene su im kazne zatvora, makar bi prema mišljenju psihijatrijskog vještaka njihovo liječenje moglo se uspješno provoditi i na slobodi, uz podršku obitelji (l. 402).

Međutim, prvostupanjski je sud trebao odrediti vrijeme trajanja izrečene mjere sigurnosti opt. D., B. i K. na temelju čl. 76. st. 2. u svezi sa čl. 75. st. 3. KZ, kako je to propisano u odredbi čl. 390. KZ, neovisno od toga koji je zakon primijenio na njihovu kriminalnu djelatnost.

Stoga je u tom dijelu, po službenoj dužnosti, preinačena prvostupanjska presuda na način kao pod toč. II. izreke. Ovo znači da se za onog optuženika koji je izdržao kaznu zatvora, ima smatrati da je prestalo i vrijeme trajanja izrečene mu sigurnosne mjere obveznog liječenja od ovisnosti (narkomanije).

Pobijanom presudom oduzeta je imovinska korist pribavljena kaznenim djelom i to od opt. N. B. 3.500,00 kn, od opt. E. D. 780,00 kn, od opt. A. B. 1.300,00 kn i od opt. D. K. 1.600,00 kn, pa se u žalbi opt. D. navodi da je ova mjera "neutemeljena ukoliko se prihvati stajalište da se radi o posjedovanju, a što je jedino i utvrđeno", dok u žalbi opt. B., iako je uvodno istaknuto da se žali i zbog odluke o oduzimanju koristi, ta žalbena osnova nije obrazložena.

No, ovaj drugostupanjski sud je na temelju čl. 369. ZKP/93 (čl. 382. ZKP/97) ispitao odluku o oduzimanju imovinske koristi u odnosu na svu četvoricu optuženika od kojih je ona oduzeta i ustanovio da je prvostupanjski sud zakonito postupio kada je po čl. 79. i 80. OKZRH tu korist oduzeo, budući je utvrdio da su opt. B., D., B. i K. istu pribavili počinjenjem predmetnog kaznenog djela, što je dostatno i obrazložio (str. 16-17 presude).

Iz izloženih razloga je presuđeno kao u izreci na temelju čl. 390. st. 1. (toč. I. i II.) i čl. 387. ZKP/97 (toč. III.).

U Zagrebu, 21. rujna 2000. godine,

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.