I Kž-1144/2003-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1144/03-5

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Marijana Svedrovića, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Gordane Korotaj, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. V. zbog kaznenog djela iz čl. 142. st. 1. KZH u svezi čl. 24. KZSFRJ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 06. studenog 2003. godine, broj K-155/01, u sjednici održanoj dana 10. studenog 2005. godine, u nazočnosti optuženikovog branitelja T. V., odvjetnika iz Z. i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se žalba optuženika, ukida se pobijana presuda, te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Pobijanom presudom stavljena je izvan snage, u jednom dijelu točke 5. izreke, presuda Okružnog suda u Zagrebu K-456/84 od 23. svibnja 1988. godine, preinačene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Kž-1140/88 od 20. ožujka 1990. godine, te je opt. M. V. proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 142. st. 1. KZH u svezi čl. 24. KZSFRJ i za ovo djelo mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci, dok je sud uzeo utvrđenom kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci za kazneno djelo iz čl. 227. st. 1. KZH iz drugog dijela toč. 5 izreke ove pravomoćne presude.

Uz primjenu čl. 48. st. 1. i 2. toč. 3. KZSFRJ, optuženiku je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci.

đen obveze naknade troškova

Temeljem čl. 98. st. 4. ZKP-a optuženik je oslobo

kaznenog postupka.

Protiv ove presude optuženik je podnio žalbu. Jednu putem svog branitelja T. V., odvjetnika iz Z., a drugu putem svog branitelja K. Ć., odvjetnika iz Z.. Žalitelj se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog povrede kaznenog zakona, zbog nepotpuno

I Kž 1144/03-5

i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kaznenim sankcijama sa prijedlogom pobijanu presudu preinačiti na način da se optužba protiv optuženika za oba djela odbije, odnosno presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Temeljem čl. 374. ZKP-a, o sjednici drugostupanjskog vijeća, suglasno njegovom zahtjevu uredno je izviješten optuženikov branitelj T. V., koji je sjednici i nazočio. Prije održavanja sjednice vijeća, temeljem čl. 373. st. 1. ZKP-a, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je vratilo spis uz podnesak u kojem predlaže žalbe optuženika odbiti kao neosnovane i potvrditi presudu suda prvog stupnja, u čemu je na sjednici ustrajao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislav Dujmić.

Osnovana je žalba zbog povrede kaznenog zakona i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Optuženik u svojoj žalbi putem branitelja K. Ć., ni jednom riječju ne obrazlaže istaknuti žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka niti navodi u čemu bi se ona sastojala. Vrhovni sud Republike Hrvatske, ispitujući pobijanu presudu u skladu s čl. 379. st. 1. ZKP-a, nije našao da bi bila ostvarena niti jedna od onih bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Žalitelj nije u pravu kada tvrdi da je za kazneno djelo opisano u izreci pobijane presude (gdje je navedeno da je djelo počinjeno 1985. godine), obzirom na zapriječenu kaznu, u međuvremenu nastupila apsolutna zastara kaznenog progona.

Optuženik je pravomoćnom presudom, koju čine presuda Okružnog suda u Zagrebu broj K-456/84 od 23. svibnja 1988. godine i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-1140/88 od 20. ožujka 1990. godine, pravomoćno proglašen krivim zbog jednog kaznenog djela pomaganja u zlouporabi položaja ili ovlaštenja iz čl. 222. st. 1. i 3. KZH u

čl. 227. st. 1. svezi čl. 24. KZSFRJ i jednog kazneno djelo krivotvorenje službene isprave iz KZH. Dana 04. veljače 1991. godine Okružni sud u Zagrebu dozvolio je ponavljanje kaznenog postupka, ali samo za kazneno djelo iz čl. 222. st. 1. i 3. KZH, dok je odbio prijedlog optuženika za ponavljanje kaznenog postupka u odnosu na kazneno djelo iz čl. 227. KZH.

Nakon pravomoćnosti rješenja o dopuštanju ponavljanja kaznenog postupka, vrijeme zastare ne teče. Naime, kad jedna presuda postane pravomoćna, prestaje teći zastara kaznenog progona. Prema tome, nakon pravomoćnosti presude pa do donošenja rješenja o dopuštanju ponavljanja kaznenog postupka, vrijeme zastare nije moglo teći niti je zastara mogla nastupiti. Nadalje, vrijeme zastare nije teklo niti nakon pravomoćnosti rješenja o dopuštanju ponavljanja postupka, jer prijašnja presuda i dalje ostaje na snazi sve do donošenja, u ponovljenom postupku, nove presude.

Međutim, žalitelj je u pravu kada tvrdi da je sud prvog stupnja povrijedio kazneni zakon na štetu optuženika, jer je uzeo utvrđenom zatvorsku kaznu za kazneno djelo iz čl. 227.

I Kž 1144/03-5

st. 1. KZH, prilikom izricanja jedinstvene kazne zatvora. Naime, ova se zatvorska kazna, zbog apsolutne zastare izvršenja kazne, ne može izvršiti. Presuda za kazneno djelo iz čl. 227. st. 1. KZH postala je pravomoćna još 30. ožujka 1990. godine, a za to kazneno djelo nije bilo dozvoljeno ponavljanje kaznenog postupka. Vodeći računa da je izrečena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci, te imajući u vidu zakonske rokove zastare izvršenja kazne i da je apsolutna zastara izvršenja ove kazne nastupila protekom četiri godine od osude, sud prvog stupnja nije imao zakonskog osnova ovu kaznu uzeti kao utvrđenu prilikom izricanja jedinstvene kazne zatvora, uslijed čega je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon. U pravu je žalitelj i kada tvrdi da je činjenično stanje nepotpuno, a time i pogrešno utvrđeno.

Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu je u korist optuženika izmijenilo pravnu kvalifikaciju kaznenog djela za koje je određeno ponavljanje postupka, te je optuženik terećen zbog kaznenog djela iz čl. 142. st. 1. KZH u svezi čl. 24. KZSFRJ, odnosno da je znao da otpadna plastika nije ušla u zadrugu, da je znao da su blokovi sastavljeni samo radi lažnog prikazivanja isporuke otpadne plastike, te da je sastavio i potpisao dostavnicu broj … od … godine u namjeri omogućiti G. A. fakturiranje novčanog iznosa. Obzirom na navedeno, u pravu je žalitelj kada ističe da je sud propustio utvrditi da li je optuženik doista znao da odnosna roba nije ušla u zadrugu, odnosno da je potpisao dostavnicu u namjeri omogućiti G. A. uspješno fakturiranje novčanog iznosa, kojim je oštećena Z. „S.“.

U pravu je žalitelj kada tvrdi da je nejasno iz kojeg razloga sud nije našao potrebnim u ovom postupku, saslušati G. A. kao svjedoka. Nedvojbeno se radi o važnom dokazu kako bi se moglo potpuno i pravilno utvrditi činjenično stanje. Sud nije analizirao obranu optuženika kada je tvrdio da je M. G. ovjerio G. A. primitak robe a da bi potom ovaj otišao do krajnjeg kupca (zadruge S. gdje je navodno stavljen žig kao dokaz da se, temeljem ove dostavnice, može fakturirati 25.000 kg otpadne plastike. Isto tako nije analizirana njegova tvrdnja kako je likvidator M. S. likvidirao otkupne blokove kao dokaz da je otpadna plastika ušla u skladište i

čine otpadne plastike u S.

da postoji dostavnica potpisana po J. N. o preuzimanju sporne koli

Kada optuženik tvrdi da nije znao da roba nije ušla u zadrugu, odnosno da mu je G. A. pokazao sve potrebne dokumente iz kojih proizlazi da je roba bila zaprimljena u skladištu nakon čega je izdao dostavnicu oznake …, onda je i ovakvu obranu sud nužno morao analizirati u kontekstu iskaza skladištara M. G.. A skladištar je rekao da ga je pozvao G. A. i rekao mu da napiše dokument za ulaz otpadne plastike, što je ovaj i učinio. Plastiku nije vidio već mu je G. A. objasnio da se radi o robi u tranzitu. Ulaz robe je upisao na temelju otkupnih blokova koje mu je predao G. A..

Sud prvog stupnja je morao obranu optuženika detaljnije analizirati i staviti je u kontekst ostalih izvedenih dokaza, a što je propustio učiniti. Nije komparirao iskaze optuženika i svjedoka i ocijenio njihovu vjerodostojnost, već je iz činjenice da je optuženik sastavio sporni dokument oznake … od … godine, te da G. A. bez ove dostavnice nije mogao poduzeti daljnje korake, zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo na način kako mu je to stavljeno na teret.

U pravu je žalitelj kada tvrdi da sud nije utvrdio da li se sastavljanjem dostavnice može izvršiti fakturiranje, odnosno da li je to bilo moguće bez ovjere od strane S. Isto tako, u

I Kž 1144/03-5

pravu je kada postavlja pitanje vjerodostojnosti iskaza skladištara M. G., koji je svoj iskaz mijenjao

Nije utvrđeno niti obrazloženo da li je optuženik znao da roba po otkupnim blokovima nije ušla u zadrugu, da li su blokovi sastavljeni radi lažnog prikazivanja isporuke otpadne plastike i da li je to učinjeno u namjeri omogućiti G. A. fakturiranje novčanog iznosa. Te ključne elemente, poglavito subjektivnog karaktera, nužne za pravilnu ocjenu optuženikove namjere, sud za sada nije uspio utvrditi.

Uslijed svega navedenog, u pravu je žalitelj kada tvrdi da sud prvog stupnja nije izveo sve potrebne dokaze, uslijed čega se odluka temelji na nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, a zaključak suda je za sada preuranjen.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano u ovoj odluci. Potom će savjesno ocijeniti svaki dokaz zasebno i u svezi s ostalim dokazima. Na temelju takve ocjene izložiti će sve nesporne činjenice, te određeno i potpuno izložiti koje sporne činjenice i iz kojih razloga uzima dokazane ili nedokazane. Pri tome, osobito treba cijeniti vjerodostojnost proturječnih dokaza, navodeći jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama, uz potpunu harmonizaciju izreke i razloga presude koju treba obrazložiti u skladu s odredbom iz čl. 359. st. 7. ZKP-a.

Slijedom naprijed izloženog, trebalo je primjenom čl. 388. st. 1. ZKP-a, odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu,10. studenog 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Gordana Korotaj, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.