Supreme Court dismisses appeal as inadmissible because the legal question is not sufficiently specific for uniform law application.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia rejected the appellant's revision against a second-instance judgment ordering the payment of travel expenses. The appellant argued that the case required a uniform interpretation of the law regarding travel costs for public servants with different residences and workplaces. The court found the legal question too general and dependent on specific case facts rather than establishing a rule for uniform application.
Legislator headnote
AI generatedčl. 382. st. 2. ZPP; čl. 392. st. 1. ZPP: A revision under Article 382(2) of the Civil Procedure Act is inadmissible if the challenged legal issue is not sufficiently individualized to ensure the uniform application of the law and equality of citizens.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 7/12-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske po sucu dr. sc. Jadranku Jugu, u pravnoj stvari tužitelja T. G. iz S., kojeg zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Virovitici poslovni broj Gž-165/2011-2 od 26. svibnja 2011., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Slatini poslovni broj P-287/10-12 od 4. listopada 2010., 14. prosinca 2016.,
r i j e š i o j e:
Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 10.451,00 kn na ime troškova mjesnog prijevoza zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka I. izreke). U točki II. izreke presuda naloženo je tužitelju naknaditi tuženici parnične troškove u iznosu od 2.500,00 kn.
Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.
Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnosti građana, o kojem revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predlaže preinačiti pobijanu presudu, podredno, ukinuti pobijanu i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Tuženica na reviziju nije odgovorila.
Revizija nije dopuštena.
Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.
U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (čl. 392.a st. 2. ZPP).
Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike između troškova međumjesnog prijevoza radi putovanja na rad na relaciji S.-S.-S. u razdoblju od 1. studenoga 206. do 31. srpnja 2008. kao i za isplatu troškova mjesnog prijevoza u mjestu rada od stanice međumjesnog prijevoza do mjesta rada u razdoblju d 1. kolovoza 2008. do 29. travnja 2009.
Tužitelj u reviziji postavlja pitanje:
„Imaju li državni službenici i pod kojim uvjetima pravo na isplatu troškova međumjesnog prijevoza ukoliko im je mjesto stanovanja različito od mjesta njihovog rada te u kojem iznosu i prema kojim kriterijima im se takva naknada ima isplaćivati?“
Kao razlog važnosti navodi da o navedenom pitanju postoji različita praksa županijskih sudova u Zagrebu i Karlovcu.
Prema ocjeni ovog suda tako postavljeno pravno pitanje je općenito i nije pravno određeno već ovisi od svih konkretnih okolnosti slučaja i utvrđenih činjenica u svakom pojedinom parničnom postupku. Naime, da bi neko pitanje bilo određeno naznačeno potrebno je da bude individualizirano, tako da ne ostavlja dvojbe o kojem pravnom pitanju je riječ u okviru određenog pravnog instituta ili zakonske odredbe, a što u predmetnoj reviziji nije učinjeno. Iz sadržaja revizije proizlazi da tužitelj iznosi samo svoju ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja i na temelju toga izvodi zaključke o pravilnoj primjeni materijalnog prava.
Obzirom da revizija podnesena po tužitelju u smislu čl. 382. st. 2. ZPP nije sačinjena u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP jer postavljeno pitanje nije određeno materijalnopravno ili procesnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, revizija tužitelja nije dopuštena, slijedom čega je temeljem čl. 392. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 14. prosinca 2016.
Sudac:
dr. sc. Jadranko Jug, v.r.