Rev-529/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 529/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. M. iz Z., zastupanog po J. Š. odvjetniku u Z., protiv tuženika A. P. iz N., zastupanog po B. Z., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zadru od 15. studenog 2000. br. Gž-118/00, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zadru od 01. srpnja 1999. br. P-973/97, u sjednici održanoj 07. travnja 2004. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Zadru od 01. srpnja 1999. br. P-973/97 presuđen je tuženik isplatiti tužitelju kunsku protuvrijednost iznosa od 81.300 DEM prema srednjem tečaju HNB na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju banke plaćaju u mjestu ispunjenja na devizne štedne uloge po viđenju u visini od 2,5% godišnje, kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 44.174,70 kn. Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zadru od 15. studenog 2000. br. Gž- 118/00 navedena presuda je preinačena u pogledu stope zakonske zatezne kamate na način da je iz izreke presude izostavljena stopa od 2,5% godišnje, dok je u preostalom dijelu prvostupanjska presuda potvrđena.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju iz svih revizijskih razloga. Predlaže da revizijski sud ukine nižestupanjske presude i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revident nalazi u propustu prvostupanjskog suda saslušati sve predložene svjedoke, čime je tuženiku

ći

onemogućeno raspravljanje pred sudom, kao i u pogrešnoj ocjeni provedenih dokaza, daju istovremeno vlastitu ocjenu tih dokaza. Posebno ističe bitnu povredu učinjenu pred drugostupanjskim sudom zato što nije odgovorio na bitne žalbene navode tuženika. Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revident nalazi u propustu sudova utvrditi materijalnu istinu, jer su spor rješavali formalistički, baveći se samo pitanjem tuženikovog potpisa potvrde o pozajmici, umjesto da su razriješili dvojbu o stvarnom sadržaju te potvrde, jer bi u tom slučaju došli do zaključka da tuženik priznaje dug, ali s uračunatim zelenaškim kamatama.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03– u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže njeno odbijanje kao neosnovane.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o podnijetoj reviziji.

Revizija tuženika nije osnovana.

Predmet spora je povrat zajma kojeg je - prema navodima tužbe - tužitelj 01. ožujka 1991. godine dao tuženiku u iznosu od 102.800 DEM s rokom vraćanja do 30. travnja 1991. bez kamata, a prema tvrdnji tuženika stvarno je od tužitelja primio samo 30.000 DEM i to još u travnju 1989. godine, na koji iznos je trebao plaćati kamate po stopi od 10% mjesečno, pa kako je platio samo 6.000 DEM, dug je do 30. travnja 1991. (za dvije godine) narastao na 102.800 DEM.

Nije sporno da tuženik taj iznos nije na vrijeme platio, pa se izjavom od 04. ožujka 1994. godine, sačinjenom kod odvjetnice L. M. u Z., obvezao vratiti do 31. prosinca 1995., s time da je do tada isplatio tužitelju još 7.000 DEM, a ostao dužan 95.800 DEM. Nije sporno ni to da je tuženik do podnošenja tužbe vratio ukupno 21.500 DEM, tako da tužbeni zahtjev glasi na iznos od 81.300 DEM.

Sporno je da li je tužitelj doista pozajmio tuženiku samo 30.000 DEM još u travnju 1989. uz 10% kamata mjesečno, kako tvrdi tuženik, smatrajući da se radi o zelenaškim kamatama, ili mu je doista 1. ožujka 1991. pozajmio iznos od 102.800 DEM, kako tvrdi tužitelj.

Sudovi utvrđuju da je tuženik doista prvog ožujka 1991. pozajmio od tužitelja 102.800 DEM, jer to proizlazi iz potvrde koju su potpisali tuženik, tužitelj i svjedok N. K., pogotovo zato što je tuženik uporno poricao da je takvu potvrdu potpisao, pa je vještačenjem grafologa Z. B., te Centra za kriminalistička vještačenja MUP-a RH nedvojbeno utvrđeno da se na toj potvrdi nalazi potpis tuženika. Kako je tuženik u pogledu pozajmice od 30.000 DEM iz travnja 1989. najprije tvrdio da je također sačinjena potvrda, koju će predočiti sudu, zatim na idućem ročištu da je nije mogao naći i napokon da nije ni sačinjena, sudovi na temelju takvih kontradiktornosti u tvrdnjama tuženika ocjenjuju njegove tvrdnje netočnima, nasuprot jasnih iskaza tužitelja i svjedoka N. K., te objektivnih dokaza kao što je potvrda od 01. ožujka 1991. o primitku iznosa od 102.800 DEM (list 19 spisa), te izjava tuženika od 04. ožujka 1994. (list 3 spisa), da će preostali iznos duga od 95.800 DEM vratiti do 31. 12. 1995. godine. Neosnovani su revizijski navodi da je odbijanjem prijedloga tuženika za saslušanjem svjedoka prvostupanjski sud onemogućio tuženiku raspravljanje pred sudom, počinivši time bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 7. ZPP-a.

Prema odredbi čl. 220. ZPP-a sud je ovlašten odlučivati koje će dokaze izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, pa odbijanjem prijedloga stranaka za provedbom onih dokaza koje sud smatra neodlučnima za pravilno rješenje spora, ne čini bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 7. ZPP-a, jer time ne onemogućuje stranke u raspravljanju.

U pogledu ostalih revizijskih navoda, kojima tuženik samo preocjenjuje provedene dokaze, prema vlastitim potrebama, valja odgovoriti da time tuženik pokušava pobijati činjenice utvrđene po prvostupanjskom sudu, a iz kojih razloga revizija nije dopuštena (čl. 385. st. 3. ZPP-a).

Bitna povreda odredaba parničnog postupka nije počinjena ni pred drugostupanjskim sudom time što taj sud nije odgovorio na bitne, kako ih ocjenjuje tuženik, žalbene razloge. Upravo suprotno, drugostupanjski sud je jasnim i detaljnim obrazloženjem ocijenio sve one žalbene navode koji su od odlučnog značenja za pravilno rješenje spora, kako to propisuje odredba čl. 375. ZPP-a.

Stoga revizijski razlozi bitnih povreda ZPP-a, na koje ukazuje tuženik, nisu ostvareni.

Ni revizijski razlozi pogrešne primjene materijalnog prava, na koje ukazuje revident, nisu ostvareni.

Obvezujući tuženika na povrat zajma u kunskoj protuvrijednosti primljenog deviznog iznosa, drugostupanjski sud je pravilno primijenjeno materijalno pravo, budući da je ugovor o zajmu strane valute valjan ako je sklopljen u slijedećim razdobljima:

a) do 31. prosinca 1985,

b) od 1. siječnja 1990. do 1. listopada 1992, temeljem propisa koji su bili na snazi u vrijeme nastanka obveznog odnosa stranaka i to člankom 76. Zakona o deviznom poslovanju i kreditnim odnosima s inozemstvom ("Narodne novine" broj 53/91), člankom 15. Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine" broj 53/91), člankom 11. Uredbe o uvjetima i načinu održavanja likvidnosti u plaćanju prema inozemstvu ("Narodne novine" broj 62/92 i 79/92), člankom 10. istoimene Uredbe, objavljene u "Narodnim novinama" broj 53/93 i člankom 10. st. 3. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata ("Narodne novine" broj 91/93).

Pravilna je i odluka sudova o tijeku zateznih kamata od dospjelosti, dakle od 1. siječnja 1996, budući je odredbom članka 324. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) propisano da dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje, a tuženik se pisanom izjavom obvezao zajam vratiti do 31. prosinca 1995 (list 3 spisa).

Tuženik upornim poricanjem da bi potpisao potvrdu o primitku pozajmice od 102.800 DEM i nakon što je grafološkim vještačenjima utvrđeno da je na toj potvrdi njegov potpis, te oprečnim tvrdnjama da ima pisanu potvrdu o pozajmici od 30.000 DEM iz travnja 1989., a zatim da ju je izgubio i na kraju da nije ni postojala, nije uspio učiniti svoje tvrdnje istinitima o stvarnom iznosu pozajmice od 30.000 DEM. Povrh toga, kako pravilno ističe prvostupanjski sud, ni obračunom kamata od 10% mjesečno ne dolazi se do iznosa od 102.800 DEM, jer bi i bez pripisa kamata glavnici, kako mjesečno tako i godišnje, dug iznosio daleko više nego što je iznos od 102.800 DEM. Stoga tvrdnja revidenta da su sudovi formalistički riješili spor utvrđenjem vjerodostojnosti potpisa tuženika na potvrdi o primitku pozajmice od 102.800 DEM, umjesto da su razriješili dvojbu o sadržaju te potvrde, čime bi došli do zaključka da iznos od 102.800 DEM predstavlja već ukamaćenu glavnicu od 30.000 DEM kroz protekle dvije godine, nije osnovana, jer su sudovi za svoja utvrđenja dali valjane razloge utemeljene na ocjeni svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kako to propisuje odredba čl. 8. ZPP-a. Takva ocjena dokaza ne sadrži u sebi pogrešnu primjenu materijalnog prava, kako neosnovano drži tuženik.

Kako nisu ostvareni revizijski razlozi bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava na koje ukazuje revident, kao ni oni na koje revizijski sud primjenom odredbe čl. 386. ZPP-a glede bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a i pravilne primjene materijalnog prava, pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu.

U Zagrebu, 07. travnja 2004. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v. r.