Revr-1138/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1138/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja Ž. M. iz S. B., kojeg zastupa punomoćnica T. R., odvjetnica u S. B., protiv tuženika C. d.d. iz S. B., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u S. B., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi poslovni broj Gž-392/2013-3 od 7. lipnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-1614/11-15 od 24. listopada 2012., u sjednici održanoj 19. prosinca 2017.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku na ime razlike plaće za razdoblje od 1. studenog 2008. do 30. rujna 2011., isplatiti tužitelju ukupan iznos 36.928,56 kn bruto, sa zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate, kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude, kao i nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 8.500,00 kn, u roku 8 dana.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP). Predlaže prihvatiti reviziju i ukinuti presude sudova u postupku koji je prethodio reviziji, te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova postupka uvećanih za troškove revizijskog postupka.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. t. 3. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbi čl. 373.a toga Zakona. U slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP (redovnu reviziju) stranke mogu podnijeti reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP (izvanrednu reviziju).

Budući da je drugostupanjska presuda donesena prema odredbi čl. 373.a ZPP revizija tuženika, koja je podnesena pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP, razmatrana je kao redovna revizija.

Na temelju članka 392.a st. 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U revizijskom stupnju postupka sporno je da li je tuženik prilikom obračuna i isplate plaće tužitelju u utuženom razdoblju obračunavao plaće sukladno odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost održavanja i zaštite javnih cesta i njegovih aneksa, odnosno je li prilikom obračuna i isplate plaća primjenjivao odredbe svog Pravilnika o radu i odredbe zaključenih ugovora o radu.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da tuženik prilikom obračuna plaće tužitelju nije primjenjivao odredbe o plaći iz Ugovora o radu i Pravilnika o radu koje pravo je povoljnije za radnika.

Sudovi su naime, a po provedenom financijskom vještačenju, utvrdili da je tužitelju u utuženom razdoblju sukladno odredbama Pravilnika o radu trebala biti isplaćena plaća u visini 195.736,99 kn, a isplaćena mu je plaća prema odredbama III Aneksa Kolektivnog ugovora u iznosu 158.808,43 kn, čime je ostala razlika u iznosu 36.928,56 kn. Slijedom navedenog, nižestupanjski sudovi su ocijenili, pozivajući se na odredbu čl. 7. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 - dalje: ZR) da je tužbeni zahtjev osnovan.

Naime, odredbom čl. 7. st. 3. ZR propisano je da se u slučaju različitog reguliranja pojedinog prava iz radnog odnosa ugovorom o radu, pravilnikom, kolektivnim ugovorom i slično, primjenjuje ona odredba koja je za radnika najpovoljnija.

Navedenom odredbom je jasno propisano da se u slučaju različito uređenih prava iz radnog odnosa primjenjuje ono što je za radnika najpovoljnije, pa u konkretnom slučaju eventualno nepovoljnije određivanje visine plaće anexom kolektivnog ugovora u odnosu na visinu plaće određene Pravilnikom o radu, nije od značaja. U tom slučaju radniku pripada pravo na plaću u visini povoljnijoj za radnika - u predmetnom postupku po Pravilniku o radu.

Kako su sudovi u postupku utvrdili da je tužitelju u utuženom razdoblju isplaćivana plaća manja od one koja bi mu pripadala sukladno Pravilniku o radu, pravilno su sudovi u postupku postupili kada su pozivom na odredbu čl. 7. st. 3. ZR tužbeni zahtjev tužitelja prihvatili kao osnovan.

Stoga je neosnovan revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

Drugi opsežni prigovori revidenta odnose se na osporavanje utvrđenih činjenica u spisu i načina na koji su sudovi utvrdili odlučne činjenice u ovom postupku i time takvi prigovori predstavljaju prigovor pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji prigovor nije moguće iznositi u ovoj revizijskoj fazi postupka sukladno odredbi čl. 385. ZPP.

Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP presuditi kao u izreci.

Zagreb, 19. prosinca 2017.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.