Gž R-375/2019-2 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž R-375/2019-2

Split, Gundulićeva 29a

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, te Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Verice Franić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ. B. iz O., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik Ž. K., dipl. iur., Sindikat ..., Regionalni ured O., protiv tuženika HŽ P. P. d.o.o., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik P. K. dipl. iur., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanja na posao, i u pravnoj stvari tužitelja HŽ P. P. d.o.o., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik P. K. dipl. iur., protiv tuženika Đ. B. iz O., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik Ž. K. dipl. iur., Sindikat ..., Regionalni ured O., radi utvrđenja sudskog raskida ugovora o radu, odlučujući o žalbi tuženika-protutužitelja HŽ P. P. d.o.o. izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj 20. Pr-214/2018-14 od 2. travnja 2019., u sjednici održanoj 30. svibnja 2019.,

p r e s u d i o j e:

Djelomično se odbija žalba tuženika-protutužitelja HŽ P. P. d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj 20. Pr-214/2018-14 od 2. travnja 2019. u dijelu izreke, kojim je utvrđeno da je tuženikova odluka o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika od 21. veljače 2018., nezakonita i nedopuštena.

r i j e š i o j e:

Djelomično se uvažava žalba tuženika-protutužitelja HŽ P. P. d.o.o., te se ukida presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj 20. Pr-214/2018-14 od 2. travnja 2019. u dijelu izreke, kojim je naloženo tuženiku da tužitelja vrati na rad sukladno ugovoru o radu broj 232/12 od 23. listopada 2012., na radno mjesto, Putnički blagajnik u K., O., kao što se ukida i pobijano rješenje Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj 20. Pr-214/2018-14 od 2. travnja 2019. pa se predmet u tom ukinutom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je tuženikova odluka o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika od 21. veljače 2018., nezakonita i nedopuštena, kao što je prihvaćen i zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku HŽ P. P. d.o.o., Z., OIB: ..., da tužitelja Đ. B. iz O., OIB: ..., vrati na rad sukladno Ugovoru o radu broj 232/12 od 23. listopada 2012., na radno mjesto, Putnički blagajnik u K., O., a sve to u roku od 8 dana.

Prvostupanjskim rješenjem odbačen je protutužbeni zahtjev tuženika za utvrđenje da se sudski raskida ugovora o radu, broj: 232/12 zaključen između tužitelja i tuženika od 23. listopada 2012., s danom podnošenja zahtjeva za sudski raskid Ugovora o radu, broj: 232/12 od dana 28. veljače 2018., zbog nemogućnosti nastavka radnog odnosa tužitelja-protutuženika kod tuženika-protutužitelja.

Protiv te presude i rješenja žali se tuženik-protutužitelj HŽ P. P. d.o.o. (u daljnjem tekstu: tuženik) pobijajući ih zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinače na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja i prihvati protutužbeni zahtjev tuženika.

U odgovoru na žalbu tužitelj-protutuženik (u daljnjem tekstu: tužitelj) osporio je sve žalbene navode tuženika kao neosnovane, predlažući da se žalba kao takva odbije, a prvostupanjska presuda potvrdi.

Žalba je djelomično osnovana.

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da nije dopuštena odluka o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja od 21. veljače 2018., kao i zahtjev za vraćanje tužitelja na posao. Isto tako, predmet spora je i protutužbeni zahtjev tuženika za sudskim raskidom ugovora o radu ako se utvrdi da ta odluka o otkazu nije dopuštena.

Među strankama nije sporno da je tuženik svojom odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu od 21. veljače 2018. otkazao ugovor o radu tužitelju, i to zbog skrivljenog ponašanja, da je tužitelj pravovremeno podnio zahtjev za zaštitu prava protiv te odluke i da se tuženik nije očitova na taj zahtjev, kao što nije sporno ni da je tužitelj pravovremeno zatražio sudsku zaštitu, a sve kako je to propisano odredbama članka 133. stavak 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14. i 127/17. – u daljnjem tekstu: ZR).

Nije sporno ni da je tuženik tijekom postupka i to podneskom od 20. studenog 2018. postavio zahtjev za sudski raskid ugovora o radu, ako se utvrdi da otkaz nije dopušten, smatrajući da postoje takve okolnosti koje opravdano upućuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nije moguć.

Isto tako, nije sporo da je tužitelj podneskom od 14. prosinca 2018. predložio, a sve u slučaju, ako se utvrdi da odluka o otkazu nije dopuštena i ako se utvrdi da je osnovan zahtjev tuženika za sudskim raskidom ugovora o radu, da se naloži tuženiku da tužitelju naknadi štetu zbog sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od osam prosječnih plaća, pritom cijeneći sve uvjeti propisane odredbom članka 125. stavkom 1. ZR-a.

Prvenstveno se navodi da prvostupanjski sud nije pravilno postupio kada je rješenjem odbacio protutužbeni zahtjev tuženika za sudski raskid ugovora o radu kao nepravovremen. Naime, sud se donoseći to rješenje pozvao na odredbu članka 189. ZPP-a, kojim je propisano da tuženik može protutužbu podnijeti do zaključenja prethodnog postupka, pa kako je utvrdio da je prethodni postupak u ovom slučaju zaključen 6. srpnja 2018., dok je tuženik protutužbeni zahtjev postavio podneskom od 20. studenog 2018., to je isti smatrao nepravovremenim.

Osnovano tuženik u žalbi tvrdi da poslodavac i radnik na temelju odredbe članka 125. stavka 3. ZR-a, mogu zahtjev za prestanak ugovora o radu na način propisan odredbom članka 125. stavkom 1. i 2. ZR-a, podnijeti do zaključenja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja.

Odredbom članka 125. stavkom 1. ZR-a, propisano je, ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnik, dok prema stavku 2. toga članka, odluku iz stavka 1. sud može donijeti i na zahtjev poslodavca, ako postoje okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć.

Budući da iz stanja spisa kao i iz pobijane odluke proizlazi da je tuženik kao poslodavac zahtjev za sudski raskid ugovora o radu stavio podneskom od 20. studenoga 2018., dakle, prije zaključenja glavne rasprave jer je ista zaključena 6. ožujka 2019., to je isti stavljen u propisanom roku iz navedene odredbe članka 125. stavka 3. ZR-a.

Stoga, taj zahtjev prvostupanjski sud pozivom na odredbu članka 189. ZPP-a, nije mogao odbaciti kao nepravovremen jer se u ovom slučaju primjenjuje posebna citirana odredba ZR-a i prema istoj tuženik kao poslodavac može zahtjev za sudskim raskidom staviti u formi protutužbenog zahtjeva počevši od odgovora na tužbu pa sve do zaključenja glavne rasprave, bez obzira kada je zaključen prethodni postupak.

Imajući na umu navedeno u ovom slučaju prvostupanjski sud morao je donijeti i meritornu odluku o ovom zahtjevu tuženika jer je utvrdio da otkaz ugovora o radu tužitelju nije dopušten, s time što se ukazuje da se tužba (protutužba) s tužbenim zahtjevom (bilo u cijelosti ili djelomično) odbacuje, dakle, ne odbacuje se tužbeni zahtjev već se odbacuje tužba (protutužba).

U odnosu na meritum spora prvostupanjski sud tijekom provedenog dokaznog postupka u bitnom utvrdio je sljedeće činjenično stanje:

- da su stranke 23. listopada 2012. zaključile ugovor o radu na neodređeno vrijeme prema kojem tužitelj obavlja poslove radnog mjesta putnički blagajnik u Jedinici K., O. - da je tuženik 21. veljače 2018. donio odluku o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika,

- da iz obrazloženja te odluke o otkazu proizlazi da je tužitelj počinio niz povreda obveza iz radnog odnosa kršeći odredbe ugovora o radu, Kolektivnog ugovora i Etičkog kodeksa, čime da je počinio nemjerljivu štetu koja se očituje u narušavanju ugleda društva, te je svojim ponašanjem poslodavca izložio plaćanju vrlo visokih prekršajnih kazni, jer je poslodavac upite tužitelja: „Što trebate, kakve posebne potrebe?“ i „Ne može jest ili pit, treba ju hranit?“ ocijenio kao izrazito podrugljive, ponižavajuće, krajnje ne primjerene i nedopustive,

- da se u toj odluci također, navodi kako tužitelj nije kontaktirao nadređene radnike vezano za dolazak inspektora, a pri donošenju odluke o otkazu imao je u vidu i ranija upozorenja o obvezama iz radnog odnosa,

- da tuženik odluku o otkazu temelji na zapisniku o inspekcijskom pregledu inspektora za zaštitu prava putnika u željezničkom prijevozu K. S. od 9. studenog 2017.,

- da iz izjave koju je tužitelj 13. studenog 2017. dao D. Ć., voditelju putničke jedinice, proizlazi da nije razumio traženje informacije o putovanju osobe s posebnim potrebama, da u samoj komunikaciji s putnikom nije bilo povišenih tonova, da se u trenutku inspektorova traženja ulaska u prostor putničke blagajne nije snašao, da ga je umjesto kod pretpostavljenog uputio kod šefa kolodvora, smatrajući da je isti zadužen za poslovne prostore u kolodvoru, da se prvi put susreo s ovakvom situacijom i ostao malo zatečen te da se dogodio nesporazum u komunikaciji između inspektora i njega,

- da iz iskaza svjedokinje V. D. proizlazi kako nije čula razgovor inspektora i tužitelja, ali da je čula da je tužitelj rekao inspektoru da ne može ući u prostor blagajne i da ga je poslao kod šefa kolodvora, pri čemu je ton tužitelja bio normalan, nije bilo vike,

- da iz iskaza svjedokinje J. K. proizlazi kako je čula da je tužitelj rekao inspektoru da ga ništa ne razumije i da ga ne može pustiti u prostor blagajne, da mu je pri tome ton bio normalan, da nije bio bezobrazan ili neugodan,

- da iz iskaza svjedoka K. S., inspektora koji je sastavio zapisnik o inspekcijskom pregledu od 9. studenog 2017., proizlazi kako je kritične zgode pristupio blagajni i pitao tužitelja može li prijaviti osobu s invaliditetom za prijevoz, odnosno prijevoz osobe s posebnim potrebama, a tužitelj da mu je rekao da ne razumije što on hoće, na što je svjedok ponovio pitanje, a da mu je tužitelj drsko odgovorio "šta ne može jest, pit", dok se nakon toga predstavio kao inspektor i pokazao značku i iskaznicu, te zamolio da mu se omogući ulaz u prostor blagajne kada je tužitelj zalupio s okretaljkom, demonstrativno ustao i rekao da neće nikome dopustiti ulazak u prostor putničke blagajne i da zove upravu,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi kako je bio na svom radnom mjestu u putničkoj blagajni, te da je između njega i putnika debelo staklo, a kada vlak odlazi da je u prostoru gdje su putnici žamor, da je do njega na šalter došla jedna muška osoba i nešto je govorila, a tužitelj je samo razumio nekakve potrebe, te je pitao što treba, je li treba jesti ili piti ili toalet, potom da ga je osoba pitala zna li tko je on i može li ući u prostor blagajne, a kako tužitelj tada još uvijek nije znao da je ta osoba inspektor, rekao mu je da u taj prostor može ući samo ovlaštena osoba, pa kada je inspektor izvadio svoju značku da ga je uputio kod šefa kolodvora, s time što tvrdi da je njegov ton za vrijeme razgovora s inspektorom bio miran, tih i prema svima jednak,

- da se sindikalni povjerenik nije usuglasio s odlukom o otkazu.

Na temelju izvedenih dokaza prvostupanjski sud smatrao je da se tužitelj nije na podrugljiv i ponižavajući način odnosio prema putniku, koji je naknadno legitimirao kao inspektor za zaštitu prava putnika u željezničkom prijevozu K. S., nego da je uzrok njegovog nepravilnog reagiranja nesporazum do kojeg je došlo jer tužitelj nije dobro čuo i razumio što se od njega traži, a što je u svom iskazu potvrdio i sam inspektor, saslušan kao svjedok kazavši kako mu je tužitelj rekao da ne razumije što on hoće, a što je naveo i u zapisniku o inspekcijskom pregledu.

Nadalje je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj nepravilno uputio inspektora šefu kolodvora umjesto svom nadređenom, voditelju Putničke jedinice i da ga je trebao pustiti u prostor blagajne temeljem članka 33. Zakona o regulaciji tržišta željezničkih usluga i zaštiti prava putnika u željezničkom prijevozu, ali je smatrao da te nepravilnosti u postupanju tužitelja nisu od takvog značaja da bi primjerena sankcija bila otkaz ugovora o radu, tim više, što tuženik ničime nije dokazao navod iz odluke o otkazu da mu je postupanjem tužitelja narušen ugled i da je platio kaznu.

Pri tome je prvostupanjski sud smatrao da je tuženik trebao u odnosu na konkretnu situaciju uputiti pisano upozorenje tužitelju i upozoriti ga ne moguće posljedice, a sve kako to propisuje odredba članka 85. Kolektivnog ugovora tuženika, pa kako tuženik nije postupio prema toj odredbi, to je taj sud zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan. Stoga je utvrdio da odluka o otkazu nije dopuštena i naložio je tuženiku da tužitelja vrati na posao prema sklopljenom ugovoru o radu, a zahtjev za sudski raskid ugovora o radu odbacio je, što se ponovno navodi.

Navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog sud o osnovanosti dijela tužbenog zahtjeva tužitelja, i to u odnosu na utvrđenje da nije dopuštena odluka o otkazu u cijelosti prihvaća i ovaj sud, dok u odnosu na zahtjev tuženika za sudski raskid ugovora o radu, a time i u odnosu na dio zahtjeva tužitelja da ga se vrati na posao, navedena utvrđenja i zaključke za sada ne prihvaća ovaj sud jer su i žalbenim navodima tuženika dovedeni u sumnju.

Naime, prema odredbi članka 115. stavku 1. točki 3. ZR-a, poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako zato ima opravdani razlog i u slučaju kada radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika), dok je prema odredbi članka 135. stavku 3. ZR-a, teret dokaza opravdanosti razloga za otkaz ugovora o rad na poslodavcu.

U konkretnom slučaju, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tuženik nije dokazao opravdanost razloga za otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika u smislu citirane odredbe članka 115. stavka 1. točke 3. ZR-a, zbog čega je pravilno postupio kada je utvrdio da nije dopuštena odluka o otkazu koju je tuženik dao tužitelju.

Na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda upućuju svi izvedeni dokazi, pa tako i iskazi saslušanih svjedoka, koje je prvostupanjski sud saslušao opširno i detaljno, te je neposrednom ocjenom mogao utvrditi govore li svjedoci istinu ili ne, te odakle crpe svoja saznanja u vezi tužiteljevog rada 9. studenoga 2017. kada je izvršen pregled od strane inspektora za zaštitu putnika u željezničkom prijevozu.

Činjenica što je tužitelj u trenutku donošenja odluke o otkazu imao više upozorenja zbog kršenja radnih obveza (još od 1997. pa dalje, kako to proizlazi iz spisu priloženih upozorenja), ne utječe na zaključak prvostupanjskog suda da tuženik u ovom slučaju nije postupio prema odredbi članka 85. Kolektivnog ugovora tuženika od 11. studenoga 2013.

Tom odredom Kolektivnog ugovora propisano je, da je poslodavac prije redovitog otkazivanja ugovora o radu, ako radnik krši obveze iz radnog odnosa, dužan u pisanom obliku obavijestiti i radnika o namjeri otkazivanja ugovora o radu, koja obavijest mora sadržavati obrazloženje valjanog razloga za otkazivanjem ugovora, te upozorenje da će se radnikov rad posebno pratiti slijedećih šezdeset (60) dana, a kada se radi o skrivljenom ponašanju, poslodavac može i prije isteka roka od šezdeset (60) dana otkazati radniku, ako i dalje krši obveze iz radnog odnosa, s time što je poslodavac dužan obavijesti o upozorenju brisati iz službene evidencije istekom dvije (2) godine od dana izricanja.

Budući da u ovom slučaju prema utvrđenju prvostupanjskog suda tuženik kao poslodavac nije postupio po citiranoj odredbi Kolektivnog ugovora, jer ga nije u pisanom obliku obavijestio o namjeri otkazivanja ugovora o radu niti ga je upozorio da će se njegov rad posebno pratiti sljedećih šezdeset (60) dana, to je pravilno taj sud zaključio da se sukladno odredbi članka 9. stavku 3. ZR-a, za tužitelja kao radnika primjenjuje najpovoljnije pravo, a to su ovdje, za tužitelja navedene odredbe članka 85. Kolektivnog ugovora tuženika, a ne odredbe članka 119. ZR-a, kako to pogrešno u žalbi tvrdi tuženik.

S obzirom na daljnji sadržaj odredbe članka 85. Kolektivnog ugovora tuženika, prema kojoj je poslodavac dužan obavijesti o upozorenju brisati iz službene evidencije istekom dvije (2) godine od dana izricanja, neosnovano je pozivanje tuženika na upozorenja tužitelju izrečena tijekom 1997., 2002., 2003. i druge godine.

Dakle, tuženik tijekom postupka nije dokazao da su navedene povrede vezane za rad tužitelj kod tuženika nastale zbog skrivljenog ponašanja istog, jer, da bi se radilo o skrivljenom kršenju obveza iz radnog odnosa, potrebno je kumulativno ispuniti tri uvjeta, i to da se radi o obvezama koje proizlaze iz radnog odnosa, da je obveze kršio isključivo radnik i da je radnik obveze kršio namjerno. Kako tuženik nije dokazao da su se u ovom slučaju ispunili ti uvjeti niti da je ponašanje tužitelja 7. studenoga 2017. bilo ponašanje koje predstavlja razlog za otkaz ugovora o radu jer se radilo o nesporazumu do kojeg je došlo iz razloga što tužitelj nije dobro čuo i razumio što se od njega traži, a što je u svom iskazu potvrdio i sam inspektor, saslušan kao svjedok kazavši kako mu je tužitelj rekao da ne razumije što on hoće, a što je naveo i u zapisniku o inspekcijskom pregledu, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud, zbog čega je pravilno taj sud postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i utvrdio da predmetna odluka o otkazu ugovora o radu tuženika nije dopuštena.

S obzirom na navedeno, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, djelomično odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu, kojim je utvrđeno da odluka o otkazu ugovora o radu nije dopuštena i odlučiti kao u izreci ove presude.

U odnosu na pobijano rješenje kojim je odbačen zahtjev tuženika za utvrđenje da se sudski raskida ugovora o radu, broj: 232/12 zaključen između tužitelja i tuženika od 23. listopada 2012., s danom podnošenja zahtjeva 28. veljače 2018., zbog nemogućnosti nastavka radnog odnosa tužitelja kod tuženika, to je rješenje valjalo na temelju odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a, ukinuti i premet u tom dijelu vratiti na ponovni postupak, a iz svih već iznesenih razloga u ovoj odluci.

Isto tako, valjalo je na temelju odredbe članka 369. stavka 1. ZPP-a, ukinuti i prvostupanjsku presudu u dijelu kojim naloženo tuženiku da tužitelja vrati na rad sukladno ugovoru o radu od 23. listopada 2012., na radno mjesto, Putnički blagajnik u K., O. i predmet u tom ukinutom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje jer ovaj dio zahtjeva tužitelja ovisi o odluci za utvrđenje sudskog raskida ugovora o radu.

U nastavku postupka prvostupanjski sud postupit će prema navodima iz ovoga rješenja te će u okolnostima konkretnog slučaja, kada je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja da nije dopušten otkaz ugovora o radu, utvrditi postoje li okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa više nije moguć između tužitelja kao radnika i tuženika kao poslodavca iz odredbe članka 125. stavka 1. i 2. ZR-a, a shodno tim utvrđenjima odlučit će i o tome je li tuženik dužan vrati tužitelja na posao prema odredbi članka 124. stavka 1. ZR-a, novom, pravilom i zakonitom odlukom.

U Splitu 30. svibnja 2019.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić, v. r.