Revr-1070/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1070/13-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. C. iz G., kojeg zastupaju punomoćnici M. T. i I. P., odvjetnici u V., protiv tuženika B. N. d.o.o. V., kojeg zastupaju punomoćnici T. R. i I. L., odvjetnici u V., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu br. Gž-692/12-2 od 19. ožujka 2013., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Varaždinu br. P-2030/11-10 od 22. prosinca 2011., u sjednici vijeća održanoj 12. kolovoza 2014.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Rješenjem prvostupanjskog suda odbačena je tužba tužitelja radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza kao nepravovremena (toč. I.) Ujedno je naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.660,00 kn (toč. II.).

Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tužitelja i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.

Protiv rješenja suda drugoga stupnja tužitelj je podnio reviziju temeljem čl. 382. st. 1. toč 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 – dalje: ZPP) u vezi čl. 400. st. 1. istog Zakona. Revizija se podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se ista prihvati i obje nižestupanjske odluke ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, ali pred drugog suca pojedinca prvostupanjskog suda.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude u smislu odredbe čl. 382. ZPP.

Rješenje drugostupanjskog suda kojim je potvrđeno rješenje prvostupanjskog suda o odbačaju tužbe kao nepravovremene je rješenje kojim se postupak pravomoćno završava, a u konkretnom slučaju tužitelj je podnio tužbu radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, pa bi bila dopuštena revizija protiv presude u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP.

Prema odredbi čl. 129. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11 – dalje: ZR) radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegov pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava. Prema st. 2. istog članaka ukoliko poslodavac u roku od 15 dana od dostave zahtjeva radnika ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno da je tuženik odgovor na zahtjev za zaštitu prava dostavio tužitelju 8. rujna 2011., što proizlazi i iz povratnice potpisane od strane tužitelja (list 21 spisa), pa da je od 9. rujna 2011. počeo teći 15 dana u kojem je tužitelj imao pravo tražiti zaštitu pred sudom.

Kako je zadnji dan za podnošenje tužbe bio 23. rujan 2011. (petak), te kako je tužitelj tužbu podnio 26. rujna 2011. to je tužba u smislu čl. 129. st. 1. i .2. ZR podnesena van roka, radi čega su nižestupanjski sudovi pravilno odbacili tužbu tužitelja kao nepravovremenu.

Tužitelj u reviziji ukazuje da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i to odredbu čl. 129. st. 1. i 2. ZR, smatrajući da rok za traženje sudske zaštite teče od isteka roka od 15 dana u kojem je tuženik kao poslodavac odgovorio na zahtjev za zaštitu prava tužitelja kao radnika.

Navedeno shvaćanje tužitelj nije pravilno. Naime, u procesnoj situaciji kada je nesporno da je tuženik odgovorio na tužiteljev zahtjev za zaštitu prava i o tome dostavio očitovanje tužitelju 8. rujna 2011., to je od prvog sljedećeg dana počeo teći rok od 15 dana u kojem je tužitelj imao pravo tražiti sudsku zaštitu. Tvrdnje tužitelja da tuženik nije udovoljio traženju radnika, odnosno njegovu zahtjevu za zaštitu prava suprotno su utvrđenju nižestupanjskih sudova da je tuženik odgovorio na zahtjev tužitelja, te isto predstavlja ukazivanje na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje radi čega reviziju uopće nije moguće izjaviti (čl. 385. ZPP).

Kako je zadnji dan roka padao u petak 23. rujna 2011., to je tužitelj imao pravo zaključno s tim danom tražiti sudsku zaštitu svojih prava. Budući da tužitelj sudsku zaštitu nije tražio u roku, već je tužbu podnio 26. rujna 2011. (ponedjeljak), to je tužba u ovom predmetu podnesena nepravovremeno, radi čega je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tužba tužitelja odbačena.

Radi navedenog nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 392. ZPP u vezi čl. 400. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 12. kolovoza 2014.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.