III Kr-236/1992-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-236/1992-5.

PRESUDA I RJEŠENJE

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Pavišić dr. Berislava, kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene i Mikor Milivoja, kao članova vijeća, i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv os. L. S. i M. V., zbog krivičnog djela iz čl. 172. st. 2. KZJ i dr. odlučujući o zahtjevima osudjenih L. S. i M. V. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, što je čine presuda Općinskog suda u Čakovcu od 24.travnja 1992. K-74/92. i presuda Okružnog suda u Varaždinu od 11. lipnja 1992. Kž-268/92. u sjednici održanoj 9. rujna 1992.,

presudio je i riješio je

I Odbacuje se zahtjev os. L. S. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude Općinskog suda u Čakovcu od 24.travnja 1992. K-74/92. kao nedopušten.

II Odbija se zahtjev osudjenog M. V. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Čakovcu od 24.travnja 1992. K-74/92. i presuda Okružnog suda u Varaždinu od 11.lipnja 1992. Kž-268/92.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Čakovcu od 24.travnja 1992. K-74/92. oglašeni su krivima: L. S. zbog kriv. djela izdavanja čeka bez pokrića iz čl. 172. st. 2. Krivičnog zakona SFRJ, koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ preuzet kao zakon Republike Hrvatske ("NN" br. 53/91. - u ovom tekstu KZJ), za koje mu je na temelju istog propisa utvrdjena kazna zatvora u trajanju od tri godine (toč. 1), i zbog dva krivična djela prevare iz čl. 142. st. 2. KZH od kojih je pri izvršenju jednog pomogao u vezi s čl. 24. KZJ (toč. 2. i 3.), za koja su mu djela na temelju čl. 142. st. 2. KZH utvrdjene kazne zatvora u trajanju od po jedne godine, za svako djelo, te je L. S. na temelju čl. 48. st. 2. toč. 3. KZJ za ta djela osudjen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, u koju je na temelju čl. 5o. KZJ uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 19.prosinca 1991. nadalje, te M. V. zbog krivičnog djela iz čl. 142. st. 2. KZJ za koje je na temelju istog propisa osudjen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

Protiv te presude suda prvog stupnja žalbu je podnio samo osudjeni M. V., a ta je njegova žalba presudom Okružnog suda u Varaždinu od 11.lipnja 1992. Kž-268/92. odbijena i u odnosu na njega prvostepena presuda potvrdjena.

Osudjeni L. S. je 29.srpnja 1992. dostavio ovom Vrhovnom sudu podnesak nazvan "žalba zbog preispitivanja valjanosti presude Okružnog suda u Varaždinu od 11.VI 1992. Kž- 268/92." bez odredjenog prijedloga, koja prema sadržaju predstavlja zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Osudjeni M. V. je podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude i predložio da se ukinu presude suda drugog i prvog stupnja.

Odgovor na zahtjev osudjenog M. V. podnio je zamjenik javnog tužitelja Republike Hrvatske i predložio da se taj zahtjev kao neosnovan odbije.

U odnosu na zahtjev os. L. S.

Prema čl. 425. st. 3. Zakona o krivičnom postupku, koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku preuzet kao zakon Republike Hrvatske ("NN" 53/91. -ZKP) okrivljenik koji nije podnio redovan pravni lijek protiv presude ne može podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje, osim ako presudom drugostepenog suda nije umjesto oslobodjenja od kazne izrečena sudska opomena, uvjetna osuda ili novčana kazna ili kazna zatvora, odnosno ako umjesto odgojne mjere nije izrečena kazna maloljetničkog zatvora.

U ovom slučaju osudjenik se protiv prvostepene presude nije žalio i ta je presuda u odnosu na njega postala pravomoćna, zbog čega na temelju čl. 425. st. 3. ZKP osudjenik L. S. nije ovlašten na ulaganje ovog izvanrednog pravnog lijeka, pa je stoga njegov zahtjev kao nedopušten valjalo odbaciti.

U odnosu na zahtjev os. M. V.

Ovaj osudjenik navodi da zahtjev podnosi zbog povrede prava na obranu na glavnoj raspravi i zbog "drugih povreda zakona o krivičnom postupku" kao i zbog povrede krivičnog zakona.

Povredu prava na obranu na glavnoj raspravi obrazlaže činjenicom što je glavna rasprava 16. travnja 1992. održana uz prisutnost postavljenog mu branitelja po službenoj dužnosti, s kojim nije stupio u kontakt, iako je on (osudjenik) predlagao da se ta rasprava odgodi kako bi ga mogao braniti izabrani branitelj - odvjetnik M. I., koji je bio upoznat s predmetom postupka.

Točan je navod iz zahtjeva da je usprkos prijedloga osudjenika da se odgodi glavna rasprava 16.travnja 1992. ta rasprava održana i da ga je na toj raspravi branio odvjetnik K.

I., koji mu je postavljen po službenoj dužnosti, no time nije došlo do povrede prava osudjenika na obranu na glavnoj raspravi.

Osudjeni je M. uz optužnicu dana 2o.ožujka 1992. primio i rješenje kojim mu je postavljen branitelj po službenoj dužnosti u osobi odvjetnika K. I. iz Č. (dostavnica iza lista 12), nakon toga je dana 3o.ožujka 1992. uredno primio poziv za glavnu raspravu zakazanu za 9.travnja 1992., na koju osudjenik nije došao (zapisnik na listu 15 spisa) pa je na glavnu raspravu 16. travnja 1992. prinudno doveden. Na toj ga je raspravi branio, kako je već istaknuto, odvjetnik K. I., no osudjenik na toj raspravi nije iznio obranu koristeći se pravom iz čl. 218. st. 2. ZKP, već je svoju obranu iznio u nastavku te glavne rasprave dana 24. travnja 1992. Okolnost što je sam osudjenik propustio da stupi u kontakt s braniteljem postavljenim mu po službenoj dužnosti ili da pravovremeno osigura prisutnost na glavnoj raspravi branitelja kojega bi u medjuvremenu sam izabrao, nije dovela do povrede njegovog prava na obranu od strane suda, na glavnoj raspravi 16.IV 1992. Iz punomoći na l. 38 spisa je vidljivo da je osudjenik tek 23. travnja opunomoćio odvjetnika M. I., kao svog branitelja, pa ga je u skladu s time taj odvjetnik mogao braniti tek na glavnoj raspravi 24. travnja 1992., kada je osudjenik i,dao svoju obranu, te kada je zaključenjem te rasprave donesena i objavljena prvostepena presuda.

Osudjenik u zahtjevu još navodi da je izreka prvostepene presude u suprotnosti s razlozima (navodeći pri tome netočno da se u obrazloženju na str. 21 govori o djelu pomaganja, dok je izrekom oglašen krivim za izvršenje kriv. djela prevare, jer se navod na str. 21 ne odnosi na podnositelja zahtjeva, nego na osudjenog L. S. i djelo zbog kojeg je taj osudjenik oglašen krivim) no kako proturječnost razloga izreci koja bi predstavljala bitnu postupovnu povredu iz toč. 11. st. 1. čl. 364. ZKP ne predstavlja na temelju čl. 427. toč. 2. ZKP zakonski razlog za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, to ni u tom dijelu zahtjev osudjenika nije osnovan.

Osudjenik u zahtjevu pored toga odriče i pravilnost utvrdjenom činjeničnom stanju, kako glede njegove svijesti da je poduzeće osudjenog L. S. bilo insolventno, tako i glede utvrdjenja da je on (os. M.) glumio L. S. prilikom kupovine robe u oštećenom poduzeću K. no kako prigovori ispravnosti činjeničnog stanja utvrdjenog pravomoćnom presudom u pravilu takodjer ne mogu predstavljati zakonski temelj za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, to ni taj razlog u ovom slučaju nije moguće prihvatiti.

Konačno, iako se u zahtjevu ističe da se kriv. djelo prevare može učiniti samo s direktnim umišljajem, (što je točno) u zahtjevu nije konkretiziran prigovor povrede krivičnog zakona iz čl. 365. toč. 4. ZKP, a nije eksplicirana ni bilo koja druga povreda krivičnog zakona iz čl. 365. ZKP, pa ni taj dio zahtjeva osudjenika nije osnovan.

Zbog iznesenih razloga valjalo je na temelju čl. 429. ZKP u vezi s čl. 421. ZKP zahtjev osudjenika kao neosnovan odbiti.

U Zagrebu, 9. rujna 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata,v.r.

Pavišić dr. Berislav, v.r.