I Kž-169/1996-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-169/1996-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice, Vesne Vrbetić, Marijana Hranjskog i Josipa Budinskog, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Marka Raše, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. G. zbog kaznenog djela iz čl. 161. st. 2. KZRH u svezi s čl. 157. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 6. prosinca 1995. K-18/92, u sjednici održanoj 12. listopada 1999., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavla Vidića,

p r e s u d i o j e :

U povodu žalbe opt. M.G., po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni, te se izriče da je opt. M.G., djelom opisanim u izreci te presude, počinio kazneno djelo izazivanje prometne nesreće iz čl. 272. st. 3. KZ, pa se na temelju tog propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Žalba opt. M.G. odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Gradu Zagrebu oglasio je krivim u odsutnosti opt. M.G. zbog kaznenog djela teškog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 161. st. 2. KZRH u svezi s čl. 157. st. 1. KZRH, te ga na temelju čl. 161. st. 2. KZRH, primjenom čl. 38. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Na temelju čl. 90. st. 4. ZKP/93 optuženik je oslobođen od nadoknade troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude podnio je žalbu optuženik zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, vraćajući spise, prema čl. 360. st. 2. ZKP/93, stavio je prijedlog da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu optuženik kad u žalbi ističe da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, te da je u svezi stim ostvarena i povreda kaznenog zakona. Neprihvatljiv je navod žalitelja, da je prvostupanjski sud neutemeljeno i proizvoljno izveo zaključak o brzini vozila kojim je upravljao optuženik, te da uopće nije uzeo u obzir visoku alkoholiziranost oštećenika koji je vozio neosvijetljeni bicikl.

Naprotiv iz nalaza i mišljenja prometnog i sudsko-medicinskog vještaka (list 21 do 27 i 78/II), danog na temelju poredbe tragova i oštećenja na vozilima (fotodokumentacija - list 13/II) s ozljedama oštećenika, slijedi da je brzina optuženikovog vozila u trenutku naleta bila 45 do 50 km/h, da je optuženik pri takvoj brzini i slaboj rasvjeti mogao vidjeti u dometu kratkog svjetla oštećenika na neosvijetljenom biciklu sa stražnje strane, te usporavanjem usmjeriti vozilo za pretjecanje ili zaustaviti vozilo intenzivnim kočenjem. Prometni vještak ustvrdio je također, da se oštećenik u trenutku naleta kretao u granicama normativa, pa je bez značaja njegova alkoholiziranost koju optuženik ističe u žalbi. S obzirom na izloženo, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, nije se ukazivala potreba za rekonstrukciju događaja koju također neosnovano predlaže žalitelj.

Prema tome Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, prihvaća u svemu uvjerljive, logične i iscrpne razloge na kojima se temelji prvostupanjska presuda, odnosno da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, te da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon, pa je žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja a u svezi stim i zbog povrede kaznenog zakona neosnovana.

Međutim, kako je u međuvremenu došlo do izmjene Kaznenog zakona, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, s obzirom na odredbu čl. 3. KZ djelo treba pravno označiti prema čl. 272. st. 3. KZ, kao blažem propisu.

U tom smislu, po službenoj dužnosti, preinačena je pravna oznaka djela.

U svezi s izvršenom prekvalifikacijom djela, valjalo je posebice razmotriti i pitanje odluke o kazni. S obzirom da je prvostupanjski sud prigodom odmjeravanja kazne pravilno ocijenio stupanj kaznene odgovornosti optuženika i sve okolnosti pod kojima je izvršeno kazneno djelo, kazna zatvora u trajanju od dvije godine, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, unatoč prekvalifikaciji kaznenog djela, predstavlja adekvatnu sankciju težini počinjenog kaznenog djela. Stoga protivno navodima žalbe ne postoje nikakvi razlozi koji bi opravdavali blaže odmjeravanje kazne, niti bi se blažom kaznom ostvarile svrhe iz čl. 50. i 56. KZ.

S obzirom na izloženo, trebalo je presuditi kao u izreci ove presude (čl. 390. st. 1. i 387. ZKP).

U Zagrebu, 12. listopada 1999. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Marko Rašo v.r.

Milan Gudelj v.r.