I Kž-757/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 757/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. Novoselec Petra kao predsjednika vijeća, te Kocijančić Erike, Petranović Milana, mr. Zmajević Branka i mr. Frančula Rudolfa kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. H.K. zbog krivičnog djela iz čl. 40. st. 3. KZRH, odlučujući o žalbi optuženice podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 9. srpnja 1993. godine br. K 115/93, u sjednici održanoj 10. studenog 1993., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske M.I.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba opt. H.K. kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Okružni sud u Zagrebu oglasio je krivom opt. H.K. zbog krivičnog djela iz čl. 40. st. 1. i 3. KZRH pa ju je temeljem čl. 40. st. 3. KZRH osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest godina.

Protiv te presude optuženica je putem svog branitelja I.J., odvjetnika iz Z., podnijela žalbu zbog: bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i nju oslobodi optužbe, odnosno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, ujedno je zatražila da ona i njezin branitelj budu obaviješteni o sjednici vijeća.

Izjašnjavajući se o žalbi, temeljem čl. 360. st. 2. ZKP, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske predložilo je da se žalba odbije, kod kojeg prijedloga je zamjenik državnog odvjetnika ostao i u sjednici vijeća.

Optuženica i njezin branitelj nisu obaviješteni o sjednici vijeća iz razloga jer je čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske propisano da se ne primjenjuju odredbe ZKP o obvezi obavješćivanja stranaka o sjednici vijeća.

Žalba nije osnovana.

Bitnu postupovnu povredu (iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP) žaliteljica nalazi u navodno potpuno nerazumljivoj presudi koja je: "suprotna stanju fakata u spisu", nema razloga o odlučnim činjenicama, a oni razlozi koji su iznijeti površni su, nisu objektivni i upravljeni na pokrivanje takove - osuđujuće - presude, a uz to i iskazi svjedoka nisu vjerno reproducirani. Neosnovani su navedeni žalbeni prigovori, kao i neki drugi koji se zapravo odnose na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja (npr. odbijanje dokaznih prijedloga, posebno prijedloga da se provede vještačenje po vještaku neurokirurgu i sl.), a o čemu će više biti riječi kod osvrta na žalbene razloge upravljene na činjenično utvrđenje.

Presuda suda prvog stupnja potpuno je razumljiva, u njoj nema nikakove proturječnosti, a o svim odlučnim činjenicama navedeni su posve jasni, argumentirani, prihvatljivi i sukladni razlozi, u kojima je sud prvog stupnja određeno i potpuno izložio koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane. Iskazi svjedoka, kao i obrana optuženice, vjerno su i korektno interpretirani. Zato su navedeni žalbeni prigovori glede bitne povrede odredaba krivičnog postupka neutemeljeni.

Ovaj je sud po službenoj dužnosti, a temeljem čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP, ispitao presudu suda prvog stupnja je li taj sud počinio neku od bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 1., 5., 6., 8. - 11. ZKP i utvrdio da te postupovne povrede nisu počinjene.

Prvostupnjevni sud je, temeljem izvedenih dokaza te njihovom pomnom, savjesnom, svestranom i kritičkom analizom i ocjenom, kako pojedinačno tako i u njihovoj skupnosti i povezanosti, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te za svoja stajališta i zaključke dao u svemu valjane i prihvatljive razloge. U razlozima presude taj sud je, ocjenjujući izvedene dokaze (uključivši i obranu optuženice) i iznoseći svoje zaključke glede utvrđenog stanja stvari, dao osobito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iznio je i razloge iz kojih nije uvažio prijedlog optuženice za izvođenje daljnjih dokaza kao i one kojima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrđivanju postoji li krivično djelo i krivična odgovornost optuženice. Nisu zato osnovani žalbeni prigovori, o kojima će više i konkretnije u nastavku biti riječi, upravljeni na utvrđeno činjenično stanje.

Tako nije osnovan prigovor iz žalbe kako se presuda prvog stupnja temelji (samo) na iskazu svjedoka B.F., a također je posve neutemeljena tvrdnja iz žalbe kako je taj svjedok: "...kontradiktoran, neuvjerljiv, neživotan i nelogičan, da se na takovom neprihvatljivom i apsurdnom svjedoku ne može bazirati nikakova presuda...". U iskazu svjedoka B.F. uopće nema proturječnosti, naprotiv, u svojim iskazima (u istrazi i na glavnoj raspravi) on dosljedno i na isti način opisuje kritični događaj, kao i ostale okolnosti, i uopće ne odstupa (pogotovo ne značajnije) glede odlučnih i značajnih činjenica. Djeluje vrlo uvjerljivo, objektivno i životno, a osim toga iskaz ovog svjedoka potvrđen je drugim dokazima kao što su iskazi svjedoka Š.J. i S.S., te sudsko-medicinskim vještačenjem. Zato posve osnovano sud prvog stupnja vjeruje onome što je iznio svjedok B.F. u svom kazivanju, a te razloge navodi na str. 10. stavak 3 presude.

Kao što je već navedeno iskaz svjedoka B.F. koliko god on bio značajan (on je jedini bio na licu mjesta tempore criminis), nije "jedini prividno čvrst dokaz" kao što se u žalbi tvrdi, jer je njegov iskaz potvrđen drugim dokazima i kada se ti dokazi povežu u jednu cjelinu onda se nameće nedvojbeni zaključak da se događaj zbio upravo na način i pod okolnostima navedenim u izreci pobijane presude (tj. da je opt. H.K. nakon svađe 17. listopada 1992. godine sa svojim suprugom H.S. ovoga udarila nekoliko puta stajskim vilama po glavi, nanijevši mu i prijelom baze lubanje desno u predjelu piramide, te nagnječenje desne sljepoočne regije mozga uslijed kojih povreda je došlo, unatoč intenzivnog liječenja, do sepse, pa je H.S. 1993. godine umro u Novoj bolnici u Zagrebu).

Svjedok B.F. kaže kako je kritične večeri, nakon što ga je oštećenik zamolio da dođe s njim u dvorište, jer da mu optuženica prijeti ubojstvom, čuo kako optuženica oštećeniku prijeti, vidio je kako iz štale kreće s vilama u rukama prema oštećeniku koji se povukao u garažu, pa je čuo (nije zbog mraka vidio što se u garaži zbiva) oštećenika koji je viknuo dva puta: "Joj nemoj, joj nemoj", a zatim je ona s vilama izašla iz garaže a za njom i oštećenik sav krvav po glavi i licu. Svjedok je H.S. odveo najprije kod svog brata H.V. da ga ovaj odvede liječniku, ali je on već bio legao, pa je s istom namjerom oštećenika odveo kod Š.J., a potom S.J., i kako nije uspio u svojem naumu, vratio ga je kući i kada je u kuhinju naišla optuženica i I Kž 757/93

viknula na njega ("Ti Bog majku što ti delaš tu") povukao se. Treba također napomenuti da je ovaj svjedok kazao da je optuženica i ranije prijetila oštećeniku, pa ga je on jednom štitio, a drugi puta je došao tražiti zaštitu njegovog oca.

Da je svjedok B.F. obilazio sa oštećenikom, koji je bio sav obliven krvlju, tražeći za njega pomoć, potvrđuju u svojim iskazima svjedoci Š.J. (kojem je oštećenik kazao: "Jel vidiš kaj je zmene napravila") te S.S., kojima sud prvog stupnja također osnovano poklanja vjeru, a koje iskaze niti optuženica zapravo ne dovodi u pitanje. Ovi svjedoci potvrđuju u cijelosti dio iskaza B.F., a svjedok Š.J. prenosi i izjavu oštećenika kojom on na posve jasan način kaže da mu je ozljede nanijela upravo optuženica ("...vidiš kaj je zmene napravila..."). Doista, iz iskaza ova tri svjedoka sud prvog stupnja sasvim utemeljeno zaključuje da je H.S. tjelesne povrede, koje su naknadno uzrokovale njegovu smrt, nanijela upravo (i jedino) opt. H.K..

Sud prvog stupnja otklanja obranu optuženice, i iskaz svjedokinje K.A. njene kćerke, iz razloga navedenih na str. 6 i 7 spisa. Obrana optuženice doista, koju je mijenjala i dopunjavala svaki puta kada bi iskazivala, neuvjerljiva je, i suprotna izvedenim dokazima, izuzev iskazu K.A. te usmjerena da od sebe otkloni krivičnu odgovornost.

Ista se ocjena odnosi i na iskaz svj. K.A., koja očito želi pomoći svojoj majci, pa s tim ciljem potvrđuje obranu optuženice. Tako ona tvrdi da joj je otac kazao, kada je došla ujutro 20. studenog kod njega, kako je pao s bicikla i pritom se povrijedio, premda je iskazom svjedokinje B.D. i D.D., kojima sud također vjeruje, a i medicinskom dokumentacijom, utvrđeno da oštećenik tada (20.XI. 1992. godine) nije više uopće mogao govoriti, rukama je davao neke znakove, mahao prema glavi, kao da želi nešto reći, ali sve je to bilo neartikulirano i nerazumljivo, što je kazala dr. D.D., koja se odazvala pozivu i odmah zaključila da je stanje oštećenika vrlo teško, pa ga je uputila u bolnicu. Prilikom prijema na Neurokirurgiju Nove bolnice u Zagrebu istoga dana u 13 sati (list 10 spisa) konstatirano je da se sa oštećenikom ne može uspostaviti kontakt, pa sve odgovore i objašnjenja daje optuženica koja je oštećenika dopratila u bolnicu. Spomenuta svjedokinja (K.A. ) na glavnoj raspravi dopunjava iskaz i tvrdi kako joj je majka, nakon povratka iz bolnice, kazala da joj je otac 17.XI. poslije podne tukao, vukao po dvorištu, kao i inače da je često tukao i maltretirao optuženicu i da je bio alkoholičar. Ona se također na glavnoj raspravi "sjetila" da je B.F. njezinom pok. ocu dugovao 1.000 DEM, pa i u tom dijelu potvrđuje obranu optuženice koja kaže da je njezin suprug pozajmio B.F. 1.000 DEM koji nije vratio, i u toj okolnosti ona nalazi opravdanje njegovog lažnog svjedočenja, kao i činjenice da se radi o pijancu koji se družio s njezinim mužem, jer su obojica bili skloni alkoholu.

Optuženica i u žalbi, prvenstveno u nastojanju B.F. da ne vrati dug, nalazi razloge kojima se on rukovodi kada je neosnovano i lažno tereti. Treba, međutim, kazati da ove tvrdnje optuženice, kada je riječ o pozajmici te da je svjedok B. pijanica, i nepouzdan i sklon iznošenju neistina, ni ona sama ničim ne potkrepljuje, a i iz utvrđenog stanja stvari proizlazi naprotiv da se radi o ozbiljnom, relativno imućnom čovjeku te da on nije od H.S. pozajmio 1.000 DEM. Da je njegov iskaz istinit i objektivan zaključuje se, kao što je već rečeno, po tome jer ga potvrđuju drugi dokazi, odnosno ukupni rezultati dokaznog postupka. To se naprotiv ne može kazati za obranu i žalbene navode optuženice, koja svim silama i potpuno nevažnim detaljima, ali koji također nisu utemeljeni, pokušava obezvrijediti i dezavuirati iskaz svjedoka B.F..

Tako ona npr. predbacuje B.F. kako to da ne priskače u pomoć H.S. kojeg "ubija" optuženica, ako je istina ono što on tvrdi. Činjenica da B.F. doista nije ušao u garažu i ne sprečava optuženicu u udaranju oštećenika, ali to nikako ne znači da govori neistinu, a vjerojatno ni on sam nije očekivao da će optuženica zadati tako snažne udarce oštećeniku i to sve u kratkom vremenskom razdoblju, pa ne intervenira niti ju sprečava u tom njenom naumu.

Treba kazati da svjedok B.F. izričito kaže (list 37 spisa) kako u Salajcima br. 2 (u susjedstvu optuženice) stanuje njegov brat H.V., pa ga je kritične večeri i čekao te kasnije k njemu vodio oštećenika,

I Kž 757/93

zato nije osnovan zaključak žaliteljice kako B. nema brata H.V., radi se vjerojatno o polubratu, premda ta okolnost uopće nije od posebnog značaja.

Također nije od značaja činjenica, koja se u žalbi navodi, je li svjedok B. čuo, sjeća li se ili ne, laveža psa kritične prigode u dvorištu obitelji H..

Da H.S. tjelesne povrede nije zadobio, kako tvrdi optuženica u žalbi, prilikom "nacukavanja" s optuženicom oko vila kada je on navodno pao i udario glavom o betonski pod u staji, zatim prilikom pada sa bicikla i udarca glavom u pedalu, ili pak pada u kuhinji kuće S.S., proizlazi iz izvedenih dokaza, a posebno iz iskaza svjedoka B.F. i S.S., te nalaza i mišljenja sudsko-medicinskih vještaka S. dr. D. i dr. Š.J.. Treba prije svega ukazati da se žaliteljica u obrani i žalbi ne "opredjeljuje" kada je oštećenik zadobio povrede, pogotovo one najteže, tj. da li prilikom prvog, drugog ili trećeg pada. Međutim, očito je da oštećenik nije zadobio tjelesne povrede na način kako to želi sugerirati optuženica u žalbi, jer se takav zaključak ne može izvesti niti iz jednog dokaza izvedenog na glavnoj raspravi, kada se naravno izuzme obrana optuženice i iskaz njezine kćerke.

Prvostupnjevni sud osnovano se, glede opisa, težine, načina i nastanka tjelesnih povreda koje je oštećenik zadobio, kao i uzroka smrti, tj. uzročne veze između prijeloma baze lubanje i sepse te smrtne posljedice, oslanja na nalaz, mišljenje i iskaz sudsko-medicinskih vještaka doc. dr. D.S. i prof. dr. J.Š., koji su inače poznati i ugledni stručnjaci (i vještaci) iz oblasti sudske medicine, a njihov nalaz i mišljenje u konkretnom slučaju dat je nepristrano i u skladu sa pravilima znanosti i vještine, pa zato nema potrebe da se obavi još jedno (treće) sudsko-medicinsko vještačenje po specijalisti neurokirurgu, a na čemu se u žalbi inzistira.

Naime, oba spomenuta vještaka suglasni su da je H.S. uslijed prijeloma baze lubanje s nagnječenjem mozga (a ta je ozljeda i nesporna) došlo do razvoja sepse, koja je uprkos intenzivnoj terapiji dovela do njegove smrti. Prema tome, nedvojbeno je da postoji direktna - uzročna veza između teške i po život opasne povrede koju je oštećeniku zadala optuženica i smrti H.S..

U žalbi se na određeni način stavlja sumnja glede postavljene dijagnoze i terapije kojom je liječen H.S. pa se sugerira kako je upravo ta (pogrešna) terapija uzrokom smrtne posljedice, pa slijedom toga treba sudsko-medicinsko vještačenje na navedene okolnosti i provjeriti drugom vještaku i to neurokirurgu. Navedeni prigovori nemaju uporišta u dokaznim rezultatima, pa je zato opravdano odbijen prijedlog optuženice kojeg ona još upornije ponavlja u žalbi. To stoga što, ne samo iz nalaza i mišljenja spomenutih vještaka, već i iz priložene medicinske dokumentacije, nedvojbeno proizlazi da je H.S. odmah čim je dovezen 20. listopada 1992. godine, istina tri dana nakon što je zadobio tjelesne povrede (kada je i sama optuženica uvidjela i to tri dana po ozljeđivanju da je stanje zdravlja njezinog supruga krajnje ozbiljno pa je pozvala kćer a ova liječnicu doma zdravlja iz mjesne ambulante) primljen na Neurokirurgiju Nove bolnice u Zagrebu gdje je temeljem pregleda i CT mozga postavljena dijagnoza (fractura baze lubanje sa transformacijom na desnoj strani, te prisustvom stranog sadržaja u srednjem uhu, s vidljivom kontuzijom mozga u području desne temporalne regije - list 10 spisa). Povijest bolesti, uključivši i dijagnozu, potpisali su dr. V.J. liječnik odjela, voditelj Neurokirurgije prim. dr. sci. A.R. i voditelj odjela prim. dr. S.K.. Prema tome očito je H.S. doveden i zaprimljen u jednu od medicinskih ustanova koja može pružiti i potpuno odgovarajuće liječenje u Republici Hrvatskoj i u najtežim slučajevima, a dovoditi u sumnju postavljenu dijagnozu i liječenje u takovoj ustanovi samo zato što je H.S. umro uslijed dobivene sepse nakon proteka dva mjeseca, i nakon što je tri dana ležao povrijeđen kod kuće bez ikakve medicinske pomoći i njege a bez ikakvih drugih utemeljenih navoda, nije prihvatljivo, pa zato i ne treba provoditi još jedno medicinsko vještačenje kako se žalbom predlaže.

Usput se ukazuje da su neki prigovori, kojima se potkrepljuje prijedlog u pravcu vještačenja, neosnovani i suprotni činjeničnom utvrđenju. Tako se u žalbi tvrdi da je H.S. na CT mozga upućen tek dva

I Kž 757/93

mjeseca nakon događaja, jer iz povijesti bolesti i priloženih snimaka nedvojbeno proizlazi da je CT snimanje mozga H.S. izvršeno istoga dana kada je on i dovežen u bolnicu. Uostalom i laiku je jasno da se navedena dijagnoza ne može postaviti bez odgovarajućih radnji (ispitivanja) uključivši i CT glave, ako za to postoje mogućnosti.

Doista, nije jasno odakle žaliteljici osnov za tvrdnju da je oštećenik: "potpuno pogrešno liječen", jer za takvu tvrdnju nema nikakovog uporišta u izvedenim dokazima.

Spominjanje, u nalazu i mišljenju dr. S., i rendgenskog snimanja lubanje H.S., što nije imalo nikakvog utjecaja na njegovo mišljenje, očito je posljedica omaške što je i sud prvog stupnja konstatirao, pa zato je bez osnova ponavljanje tog prigovora u žalbi.

U žalbi se, a suprotno rezultatima dokaznog postupka, a posebno sudsko-medicinskog vještačenja, sugerira drugačiji način nastanka tjelesnih povreda oštećenika, tj. padom - udarcem desne strane glave u tvrdu podlogu (beton ili slično) i nastankom ozljede na lijevoj strani mozga (tzv. reflektna ozljeda coup contra coup), pa je zato oštećenik izgubio moć govora, premda optuženica u svojoj obrani i svjedokinja K.A. tvrde da je oštećenik govorio (istina nerazgovjetno zbog toga što je izvadio protezu iz usta) ali su ga one ipak dobro razumjele.

U žalbi se nadalje "podmeće" vještaku, ne kaže se kojem, kako je on naveo da je najteža tjelesna povreda oštećeniku zadana držačem vila. Međutim dr. S. nije kazao da bi povrede bile zadane isključivo držačem vila, već se izjašnjava da je povreda nastala udarcem nekim tupotvrdim predmetom, a što mogu biti i tupi dijelovi vila, kolac, štap i slično (mišljenje vještaka na listu 44 spisa). Dr. Š. kaže da je: "...opsežno nagnječenje mozga desno sljepoočno nastalo nekim udarcem tupotvrdog sredstva..." (list 60 spisa). Prema tome, ni jedan od ove dvojice vještaka uopće ne tvrde, pogotovo ne kategorički, da su povrede oštećeniku zadane isključivo držačem vila.

Temeljem utvrđenog činjeničnog stanja prvostupnjevni sud ispravno zaključuje (str. 14 stav 4 presude) da je optuženica glede nanošenja teške tjelesne povrede postupala umišljajno; zadala je oštećeniku snažne udarce vilama po glavi najvitalnijem dijelu tijela, a pritom "uspijeva" prelomiti bazu lubanje, iz čega se zaključuje da ona tu povredu hoće nanijeti, dok glede smrtne posljedice postupa nehatno, olako držeći da do takove posljedice ipak neće doći, a na što ukazuje njezino ponašanje nakon što je oštećeniku zadala udarce.

Ništa ne mijenja na stvari, a posebno ne glede stupnja krivnje optužnice u odnosu na krajnju posljedicu, što je oštećenik umro u bolnici nakon više od dva mjeseca od kada je povredu zadobio, jer ta smrt je u direktnoj uzročnoj vezi sa zadanom tjelesnom povredom, i nju treba pripisati u krivnju optuženice (nehatnom postupanju).

Optuženica svojim žalbenim navodima nije dovela u dvojbu potpunost i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja po sudu prvog stupnja, pa je zato odbijena žalba iz tog osnova.

Sud prvog stupnja pravilno je primijenio krivični zakon kada je optuženicu oglasio krivom za krivično djelo iz čl. 40. st. 1. i 3. KZRH jer su u njezinom postupanju sadržani svi bitni elementi (kako objektivni tako i subjektivni) upravo tog kaznenog djela.

Nije osnovana žalba niti zbog odluke o kazni.

Kod odmjeravanja kazne optuženici prvostupnjevni sud uzeo je u dovoljnoj mjeri u obzir sve okolnosti (olakotne i otegotne) od kojih zavisi hoće li kazna biti manja ili veća. Tako je kao olakotne okolnosti uzeo u obzir poremećene odnose u obitelji H. a do kojih je došlo i zbog prekomjernog uživanja

I Kž 757/93

alkohola od strane oštećenika, te životnu dob optuženice i njezinu neosuđivanost. Međutim, s druge strane sud prvog stupnja imao je na umu da je optuženica prema oštećeniku manifestirala netrpeljivost, prijetila mu da će ga ubiti, upornost pri izvršenju osnovnog krivičnog djela (u prisutnosti B.F. napada i udara svog supruga i nanosi mu tešku tjelesnu povredu po život opasnu), kao i ponašanje nakon izvršenog djela, tj. nastavlja s obavljanjem poslova i ništa ne poduzima nekoliko dana da se oštećeniku pruži medicinska pomoć, već tjera iz kuće B.F., koji kritične večeri pokušava osigurati prijevoz - pomoć oštećeniku, a time pokazuje i krajnju bešćutnost.

Odmjerena kazna odražava i stupanj krivično-pravne odgovornosti optuženice kao i težinu počinjenog kaznenog djela, uostalom za krivično djelo za koje optuženica oglašena krivom propisana je kazna zatvora u trajanju od tri godine najmanje do 15 godina.

Iz svih navedenih razloga, a temeljem čl. 374. ZKP presuđeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 10. studenog 1993.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata v.r.

Novoselec dr. Petar v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

U zamjeni voditelja daktilobiroa:

(Štefica Klepac)