Gž-1177/2016-2 · Županijski sud u Splitu

Gž -1177/2016

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Blaženki Rilov-Ćurin, u pravnoj stvari tužiteljice M. Š. iz G., G. 83, OIB: ……….. koju zastupaju odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Jovan Doneski, Melita Babić, Perica Medaković i Nera Kaucki iz Garešnice, Vladimira Nazora 19b, protiv tuženika C. za r. i p. iz Zagreba, I. L. 6, OIB: ……………, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-6185/15 od 18. siječnja 2016. godine, dana 07. srpnja 2017. godine,

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice, pa se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-6185/15 od 18. siječnja 2016. godine.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda posl. br. P-6185/15 od 18. siječnja 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica zahtijevala isplatu iznosa od 3.525,51 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od podnošenja tužbe do isplate, kao i naknadu parničnog troška, sve u roku od 15 dana.

Protiv te presude žalila se tužiteljica, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se ukine pobijana presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik je odgovorio na žalbu tužiteljice i predložio odbijanje iste kao neosnovane, uz potvrdu pobijane presude.

Žalba nije osnovana.

Uvodno je za navesti, da tužiteljica u ovoj parnici zahtjeva od tuženika isplatu iznosa od 3.525,51 kuna, pa kako potraživanje tužiteljice ne prelazi iznos od 10.000,00 kuna, radi se o sporu male vrijednosti iz članka 458. stavak 1. ZPP-a.

Presuda kojom se završava spor u postupku u sporu male vrijednosti, ne može se pobijati zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer tako proizlazi iz odredbe članka 467. stavka 1. ZPP-a kojom je određeno da se presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku male vrijednosti može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. toga Zakona i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Prema tome, žalbeni navodi tužiteljice o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pravno su neodlučni kod odlučivanja o osnovanosti podnesene žalbe.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a.

Predmet spora čini zahtjev tužiteljice za isplatu novčanog iznosa kojeg je uplatila za kupnju dionica trgovačkog društva M. G. temeljem Ugovora broj 3034178/52 o prodaji dionica dioničkog društva M. d.d. tvornice rublja G. koji je sklopljen 15. svibnja 1992. godine u Zagrebu između Hrvatskog fonda za razvoj Zagreb i tužiteljice i Ugovora o kreditu koji je zaključen između Zagrebačke štedionice d.d. Zagreb, kao kreditora i tužiteljice, kao korisnika kredita koji je zaključen 15. svibnja 1993. godine, a kojim je kreditor dao tužiteljici kredit za kupovinu dionica poduzeća M. d.d. G..

Prvostupanjski sud je smatrao nespornim:

-da je tužiteljica od prednika tuženika kupila dvanaest dionica trgovačkog društva M., uz ostvareni popust od 41 posto, u iznosu od 97.650,00 HRD i to u 59 mjesečnih obroka, s time da je prvi obrok u iznosu od 1.652 HRD tužiteljica platila sukladno ugovorenim odredbama,

-da je Zagrebačka štedionica d.d. kao kreditor, odobrila tužiteljici kao korisniku kredita, kredit za kupnju dionica poduzeća M. u iznosu od 610.049 HRD, odnosno u protuvrijednosti od 459 DEM,

-da je rješenjem prednika tuženika od 01. veljače 1995. godine poništena pretvorba trgovačkog društva M.,

-da je tužiteljici izvršen povrat uplaćenih sredstava na ime kupnje dionica u iznosu od 97,33 kuna te zakonske zatezne kamate u iznosu od 2.418,54 kuna, a sve temeljem Izjave od mjeseca travnja 1995. godine sukladno kojoj je tužiteljica pristala na povrat uplaćenih sredstava zbog poništenja pretvorbe trgovačkog društva M. i kojom je dala suglasnost da se dio doznačen u obveznicama RH koje je u ime tužiteljice uplatila Zagrebačka štedionica d.d., zadrži kod prednika tuženika sve do okončanja sudskog spora.

Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je smatrao da se tužbeni zahtjev za isplatu temelji na odredbi članka 210. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO'91) koji se u konkretnom slučaju primjenjuje temeljem odredbe članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO'05), a ne na odredbi članka 712. ZOO'91, kako to smatra tužiteljica, obzirom da tužiteljica predniku tuženika nije predala novac na čuvanje, a niti da se prednik tuženika Izjavom iz travnja 1995. godine obvezao bilo kakav novac vratiti tužiteljici na njezin zahtjev.

Međutim, prvostupanjski sud je, ocjenjujući osnovanim prigovor zastare, odbio tužbeni zahtjev tužiteljice. Naime, obzirom da protiv rješenja prednika tuženika od 01. veljače 1995. godine o poništenju rješenja o pretvorbi M. d.d. G., nije bila dopuštena žalba, već je jedino bilo moguće pokretanje upravnog spora, prvostupanjski sud je smatrao da je tužiteljica već 02. veljače 1995. godine mogla zahtijevati ispunjenje obveze, pa kako zastarni rok iznosi pet godina u smislu odredbe članka 361. stavak 1. u vezi sa člankom 371. ZOO'91, a kako je tužba podnesen prvostupanjskom sudu 02. travnja 2010. godine, zaključio je da je to učinjeno po proteku zastarnog roka.

Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da je potraživanje tužiteljice utemeljeno na odredbi članka 210. stavka 3. ZOO'91 u vezi s člankom 1163. stavak 1. ZOO'05.

Takvo potraživanje zastarijeva za pet godina, obzirom da je odredbom članka 371. ZOO'91 propisano da potraživanje zastarijeva za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio kako je tužiteljica imala pravo zahtijevati ispunjenje obveze prvog dana nakon što je doneseno rješenje prednika tuženika od 01. veljače 1995. godine o poništenju rješenja o pretvorbi društva za čije dionice je tužiteljica uplatila novčani iznos koji zahtjeva da joj tuženik isplati, pa je zastarni rok istekao 02. veljače 2000. godine, a kako je tužba podnesena po proteku zastarnog roka, tužbeni zahtjev nije moguće prihvatiti.

Radi svega izloženog, temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđena pobijana presuda prvostupanjskog suda, a radi čega je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Splitu 07. srpnja 2017. godine

SUTKINJA:

Blaženka Rilov-Ćurin, v.r.

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Zlata Brdar