Rev-476/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 476/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. T. iz O., koga zastupa punomoćnik D. S., odvjetnik iz O., protiv tuženika S. industrija d.d. O., radi prestanka radnog odnosa, rješavajući reviziju izjavljenu po tuženiku protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 28. studenog 1996. godine br. Gž-291/96 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 8. siječnja 1996. br. Pr-188/95, u sjednici održanoj dana 20. studenoga 1997. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika se prihvaća, obje nižestupanjske odluke - presuda Županijskog suda u Osijeku od 28. 11. 1996. godine br. Gž-291/96 i presuda Općinskog suda u Osijeku od 8. 1. 1996. godine br. Pr-188/95 preinačuju tako da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbija.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom utvrđena je nezakonitom odluka Disciplinske komisije tuženika od 20. 1. 1995. kao i odluka Upravnog odbora tuženika od 20. 3. 1995. kojim odlukama je tužitelj oglašen krivim zbog teže povrede radne obveze te mu izrečena mjera prestanka radnog odnosa pa je naloženo tuženiku da vrati tužitelja na njegovo radno mjesto i prizna sva prava iz radnog odnosa od časa nezakonitog prestanka radnog odnosa do ponovnog stupanja na rad, te je ujedno obvezan da mu isplati naknadu na ime izgubljene zarade za razdoblje od 1. 4. 1995. do 31. 10. 1995. godine u iznosima navedenim u izreci prvostupanjske presude zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama te da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 3.190,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači tako da tužbeni zahtjev bude odbijen u cijelosti, odnosno podredno predlaže ukidanje obje nižestupanjske odluke i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Prvostupanjski je sud pozivom na odredbu čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije tuženika protivnoj stranci i nadležnom državnom odvjetniku, ali protivna stranka nije odgovorila na reviziju, niti se Državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer u postupku nije počinjena ona bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP koju reviden ističe, a ni ona iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), ali je ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja u pravcu poništenja odluke tuženika o izricanju tužitelju disciplinske mjere - prestanka radnog odnosa i povratak tužitelja na rad kod tuženika uz priznavanje svih prava koja tužitelju pripadaju od časa nezakonitog prestanka radnog odnosa do povrata kod tuženika, kao i zahtjev da tuženik naknadi tužitelju izgubljenu zaradu za razdoblje od 1. 4. 1995. do 31. 10. 1995. u iznosu navedenom u tužbi, koje su zahtjevi niži sudovi u cijelosti prihvatili.

Pobijanom disciplinskom odlukom tuženika tužitelj je oglašen odgovornim što je dana 22. 11. 1994. godine udario i vrijeđao djelatnicu tužnika počinivši tako težu povredu radnih obveza iz čl. 88. toč. 12, 16. i 22. Pravilnika o radnim odnosima tuženika (u daljnjem tekstu: Pravilnik) zbog čega mu je izrečena disciplinska mjera novčane kazne u iznosu od 15% mjesečne plaće u trajanju od tri mjeseca, te istovremeno temeljem čl. 103. st. 3. Pravilnika opozvana odgoda izvršenja disciplinske mjere prestanka radnog odnosa izrečena 28. 2. 1994. godine i slijedom toga izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa.

Prema utvrđenju disciplinskih tijela tuženika utvrđeno je, da je tužitelj kritične zgode u sklopu obavljanja rada kod tuženika ušavši u dizalo u radnim prostorijama tuženika zatražio od jednog djelatnika, da zbog potreba posla preuzme drugi radni zadatak, te da je nakon što se druga djelatnica tuženika koja se tu zatekla tom usprotivila tijekom nastale prepirke u svezi toga istu fizički napao udarivši ju i povukao za kosu.

Niži sudovi utvrdili su, da je kritične zgode došlo do prepirke između tužitelja i spomenute djelatnice tuženika koja da je verbalno napala tužitelja nakon čega ju je tužitelj odgurnuo pokušavši joj začepiti rukom usta pri čemu niži sudovi nisu utvrdili da bi iste zgode tužitelj fizički napao spomenutu djelatnicu no da je te zgode doista došlo do ometanja procesa rada, ali to ometanje rada da nije prouzrokovalo izrazito otežavanje izvršenja radnih obveza iz čega niži sudovi zaključuju, da nije utvrđeno kako bi opisanim ponašanjem koje su oni utvrdili tužitelj vrijeđao, klevetao i ponižavao spomenutu djelatnicu i na taj način počinio težu povredu radne obveze iz čl. 85. toč. 12, 16. i 22. Pravilnika za koju mu je izrečena disciplinska mjera novčane kazne i s tim u svezi opozvan uvjet iz ranije izrečene disciplinske mjere prestanka radnog odnosa te izrečena mjera prestanka radnog odnosa.

Prema odredbi čl. 85. toč. 16. Pravilnika tuženika o radnim odnosima koji je mjerodavan u ovom slučaju, to težu povredu radnih obveza predstavlja vrijeđanje, klevetanje i ponižavanje radnika i drugih osoba u svezi s radom i za takvu povredu može se izreći novčana kazna (čl. 88. Pravilnika), ali i mjera prestanka radnog odnosa, ako su ostvarene pretpostavke predviđene u čl. 89. Pravilnika.

Po nalaženju ovog Vrhovnog suda iz utvrđenja nižih sudova o inkriminiranom događaju zbog kojeg je vođen disciplinski postupak protiv tužitelja - nesumnjivo proizlazi, da je tužitelj kritične zgode, a nakon prepirke s djelatnicom tuženika u vezi rada prišao istoj i rukom joj začepio usta, što po pravnom shvaćanju ovog suda ukazuje, da je time tužitelj nesumnjivo počinio težu povredu radne obveze vrijeđanjem odnosno ponižavanjem drugog radnika u vezi s radom, pa su disciplinska tijela tuženika osnovano utvrdili da je odgovoran za takovu težu povredu radne obveze iz čl. 85. toč. 16. Pravilnika, zbog čega su mu pozivom na čl. 88. pravilno izrekli novčanu kaznu što je nalagalo opozivanje ranije izrečene disciplinske mjere prestanka radnog odnosa koje je bilo odgođeno za vrijeme od godine dana, budući da je tužitelj u tijeku vremena za koje je izvršenje disciplinske mjere prestanka radnog odnosa bilo odgođeno ponovno počinio težu povredu radnih obveza (čl. 103. st. 3. Pravilnika).

Prema tome, polazeći od činjeničnih utvrđenja nižih sudova ovaj revizijski sud je našao da su niži sudovi na utvrđno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo prihvaćanjem tužbenog zahtjeva utvrđujući, da su odluke disciplinskih tijela tuženika nezakonite, budući da pravilno primjenjujući materijalno pravo - kako je to ranije već izloženo - valja tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan zbog čega je valjalo reviziju tuženika prihvatiti i obje nižestupanjske presude preinačiti u pravcu odbijanja tužbenog zahtjeva (čl. 395. st. 1. ZPP).

Iz navedenih razloga valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 20. studenoga 1997. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.